Muškost i kako je steći

Veselin Gatalo
Muškost i kako je steći

Crna Gora i Tobago, internet i siledžije, rat i brat, nefer tehnologija, uže i june, Marko i Muhamed, sudija Džo Linč, glas javnosti i svašta još.

Čudno je to danas, kako smo svi različiti. I lijepo. Ja sam sretan što živimo u heterogenom društvu, makar bilo i naopako kakvo je ovdje. Ne bih da živim u Sjevernoj Koreji ili nekom mjestu na kojem smo svi isti. Neko u ovoj zemlji misli da mu učešće u ratu, iako nije ranjen ili obolio zbog rata, daje neka posebna prava pred ostalima. E, pa, ja bih ženama koje su proživjele rat i djeci koja su odrasla u ratu, naopak kakav jesam, dao veća prava. Više su stradali, da se ne lažemo, posljedice po njih su puno teže. Ja od rata nisam tražio ništa ni kad je počeo. Zapravo, izgubio sam ga čim je počeo. A nekima je rat donio bogatstvo, uhljebljenje, status... Neka, ne branim. Ko se za šta borio, to je i stekao. Ko se borio za svoj narod, ostao je uz njega do kraja. I s njim. Čak i oni koji su se borili za druge narode, vrijedni su respekta, samo ako ne "pregone", baš kao ni oni koji su se borili za svoj. Borili se, dobili ili izgubili, nema razloga da jedni drugima skačemo po glavi, da se etiketiramo i vučemo po kaljužama istorije, historije i povijesti. Jer, nismo svi isti. Ni prošlosti nam nisu iste. Možda bi neko više volio da smo svi isti, ja kažem da ne bih. Nije nas Bog iste ni stvorio, zato svi i jesmo jedinstveni, neponovljivi. I tu smo da se poštujemo, pretpostavljam.

Snaga tehnologije

Tehnologija nas je učinila još različitijima. I ujednačila nam šanse da kažemo šta mislimo. Naravno, ukoliko prihvatimo tehnologiju. Ako se služimo internetom, možemo koristiti internet za sopstvenu promociju, što ja često radim. Stavim najavu za promociju knjige koju, recimo, pročitaju hiljade ljudi, više nego što bi ih pročitalo u novinama. Ali, postoje ljudi, naročito oni starije generacije, koji ne koriste internet. To je omogućilo, recimo, mnogima, obično intelektualno inferiornima, da "iscipelare" svoga protivnika na mediju koji je protivniku nedostupan. Nije fer, ali nije ni zakonski kažnjivo. Pogotovo ako uzmemo u obzir da internetski prostor, čak ni u svijetu, nije posebno zakonski uređen ili ozakonjen. Nekad čovjek, kad vidi takvo nešto, umiješa se. Na vlastitu štetu, obično, ali neka. Što bi rekli "Kad ide uže, nek' ide i june".

Narko vs Muhamed

Jedan od primjera neravnopravne borbe je bio jednostrani pohod Marka Vešovića na Muhameda Filipovića. Moram priznati da sam tu bio jako pristrasan pri izboru. Naime, cijenjenog akademika Muhameda Filipovića mi je užitak slušati i kad se ne slažem s njim. Čovjek govori lijepo i razumljivo, čak i u onom u čemu se s njim ne slažem, nađe se neka za ne odbacit. Dok, međutim, Marka Vešovića ne varim ni kad govori ni kad piše. Čovjek je verbalno nerazumljiv, u pisanju neartikulisan. Možda je to jednom dijelu "ćaršije" svarljivo i blisko, ali eto, ja nekako preferiram Tunju, to jest Muhameda Filipovića. Ali, još je jedna stvar pomogla da izaberem stranu. Pomoglo je i to što je Marko Vešović bio tako dobro naoružan i potkovan medijima da je čak od dijela polemika (onog u kojem je on "gornji") napravio knjigu pod nazivom "Tunjo veliki i u Tunje mali". Šega, šora, mačovanje... Nema tu, na tim stranicama, nimalo prostora za Akademika i ono što je On rekao, ima samo za Marka Veličanstvenog Jedinog Pravog Crnogorca i Srbina i patriotu Bosne, modelu za sve Srbe i Crnogorce - onakve kakvi bi trebali biti.

Režanje iz topline državne riti

Muhamed Filipović ima pametnijeg posla od Marka Vešovića, mene i internet-svemira. Srećom. Dobro je što ga njegov narod ima, baš kao što bi dobro bilo za moj narod da Marko pripada mađarskom narodu, recimo. Puno bi više svom narodu tako pomogao. Međutim, postoje osobe koje nisu javne, ili barem nisu toliko javne, ali ih se internetom može razvlačiti i povlačiti kao svoga. Pa, dobro, valjda i to ide pod slobodu govora. Jedna od njih je mostarska advokatica koja ne koristi internet i samim tim nema blog ili kolumnu, što nije smetalo novinaru BHR1 da joj se "navali na kosti" i u slobodno vrijeme je, već duže vremena, razvlači po internetu. Ne bih ni saznao za to da gospođa nije i moja advokatica, pa eto, sad uvaženi novinar ima priliku da se "ćera" s muškom koje koristi internet, za promjenu. Čisto da vidi kako i to izgleda. Ne vjerujem da će se izdići iznad uobičajenog diskursa, tako da sam siguran da će "ćeranje" biti podlo i nepošteno. Sumnjam da će me razočarati. Iz topline državne stražnjice može čovjek šta hoće i kako hoće. Mene je samo začudilo kako se to toliko dugo odvija a niko ni prstom da mrdne od te silne internetske prosvećene i pravedne, uglavnom hrabro anonimne javnosti. Niko se nije htio miješati u nešto "što ga se ne tiče". Advokatica je, valjda se zna sama braniti, jelte. Ne, nema ko. Na internetu se i ne odgovara za napisano...

Sudija Džo Linč

Inače, medijski linč je savršeno poznata kategorija kod nas. Doduše, kad se radi o javnim ličnostima, čini se da iste više nemaju ništa protiv svog javnog linča na, recimo, Federalnoj televiziji. Miloradu Dodiku, sigurno, nakon svakog javnog prozivanja na ovom javnom servisu, ugled u RS poraste. Baš kao i Draganu Čoviću među Hrvatima u Federaciji. Čak mi nekad padne na pamet da ovaj medij, zapravo, radi za njih, toliko im tjera mlin na vodu. Vidjevši kolažni program zvani "60. minuta", čovjek iz RS ili iz Hercegovine se počne kleti u Mileta ili Čovu. Ta dvojica se ne moraju posebno truditi da zadrže naklonost svojih naroda. Ne znam, možda se takvi medijski linčevi odvijaju na RTRS, ali ne mogu to vidjeti, nema signala... Jesu, valjda, čudno bi bilo da nisu. Što bi oni bili mimo svijeta?

Treća strana ulice

Pošto je nemoguće u ovakvoj konstalaciji stvari ne biti ni na čijoj strani, ja se volim jasno svrstati. Država mi znači koliko i stub javne rasvjete, tako da to neću. A i imam više državljanstava, ne bih da državama dajem prednost - sve su nekad bile moje, drugo je to što je Hercegovinu zapala Bosna. Ne podržava mi se tuđi nacionalizam, pa neću da se svrstavam u ove bošnjačke "lajt" stranke. Ni svoj nacionalizam neću ni podržati ni ispoljiti osim ako mi neko ne negira da sam to što jesam. Eto, čak sam se i krstio neki dan, između ostalog i zato da se po tom istom internetu klinci ne nadgornjavaju dokazujući da mi je krsni kum Željko Kopanja, vlasnik "Nezavisnih novina". Krstio me u nedjelju vladika Grigorije, kum mi je bio paroh mostarski Radivoje Krulj. Eto, ako koga zanima... Eto, sad se zna i gdje i kako i da Željka Kopanje nije bilo na kilometre daleko. U internetskom sukobu ću izabrati slabijeg, čisto jer mi se tako hoće. Znam da navedeni internet - siledžija ima brojne prijatelje, čak i rodbinu u Mostaru, ali neka. Isplati se ili ne, pitanje je sad? Pa, dugoročno, mislim da se isplati. Ljudi nisu ribe, pamte ko je udario, a ko je branio slabijeg. Ostaće, kad ostarim i odem Bogu na istinu, sjećanje na jednoga od onih koji je i to znao, na stranu slabijeg stati.

Sud je sud, a ćud je ćud

Da se razumijemo, ne volim suditi. Ne osuđujem nijednog hrvatskog novinara zaposlenog u državnim medijima za nedostatak nacionalne svijesti i povezanosti s narodom. Živjeti se mora. Ne osuđujem nijednog hrvatskog novinara zaposlenog u BHT1 ili Federalnoj TV zato što nije potpisao peticiju o ravnopravnosti hrvatskog naroda. Nisam je ni ja potpisao, iz prostog razloga što nisam Hrvat. Tiče me se, ali to je nešto što Hrvati moraju sami. Dakle, ne zamjeram ljudima iz državnih medija to što se ne solidarišu sa svojim narodom. Čak i Srbe u Sarajevu razumijem, živjeti se mora. Znam da im ne bi palo na pamet da potpišu ikakvu deklaraciju o pravima Srba u Federaciji, jer, po definiciji, Srbi svugdje imaju previše prava - s obzirom na to da su "agresori". Ali, kažem, živjeti se mora. Samo, ne volim kad nesreće iskoriste državne jasle i sigurnost državnog posla, pa se okome na nekoga ko se ne može braniti. Srećom, obično se okome na nekoga ko zna i ima čime odgovoriti. Ali, kad se neko na svom elektronskim medijima obračunava s nekim ko se ne služi internetom, to vam je kao da šamarate čovjeka kojem su ruke vezane. A to se ne radi...

Hrabri i anonimni

Možda nekad bude bolje, ali za sada je ovako. Glas javnosti je postao anoniman, pravo na istinu je pravo onog ko vlada medijem. Onaj ko ne vlada medijem, donji je. Narod koji nema medij, donji je. Bosanskohercegovačka javnost, ovakva kakva jest, podijeljena i nacionalna, ima dva bošnjačka i jedan srpski elektronski medij. Ja mogu gledati samo ova prva dva, rado bih i treći. To je fakat i činjenica, kao što je činjenica da su ove novine srpske. Šta sam slagao? Možemo se i dalje zavlačiti i pričati o "bh. Javnosti" koja misli ovo ili ono, usput znati da ta javnost ne postoji. Bh. javnost postoji koliko i zajednička javnost Crne Gore i Tobaga. Ali, ipak, ponešto se mora učiniti. Cipelarenje slabijih, recimo, trebalo bi sankcionisati. To sa mnom i Sidranom je stvar moje slobode komentiranja i njegove sujete, tu smo oba "na istoj deredži", bez obzira na besmislenost optužbe. Volio bih da situaciju shvata ozbiljnije, ali šta se može. Želim mu sve najbolje u borbi protiv alkoholizma i traženju identiteta. Ipak, koristiti godinama internet u obračunu sa osobama koje ga ne koriste, malo je... Nimalo muški. Kao kad pijanac tuče dijete.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana