Moralno dobro za sve
Koliko puta je pojam "slobode medija" doveden u pitanje? Najprije, prema tumačenjima izvjesnih slobodarskih novinara, slobodu dovode u pitanje nacionalisti, kolaboracionisti i svi oni koji se boje imati svoje mišljenje i javno ga izraziti.
Smatraju dakle oni da postoje ozbiljne prijetnje slobodi medija jer se traži ograničavanje načina izražavanja u medijima. Smatraju i da je svako javno ukazivanje na propuste u komuniciranju opet atak na medije.
Sloboda podložna dvosmislenostima
S druge strane, postoje ozbiljne sumnje u ispravno shvaćanje pojma "slobode", jer nerijetko se s tim pojmom maše u javnosti da bi se prikrili obračuni motivirani posve mračnim svrhama. Zahtijevati apsolutnu slobodu medija je sasvim besmisleno i neodrživo. Čak i ako zanemarimo brojne pravilnike o etici novinarstva mora postojati barem neka vrijednost koja je neupitna. Recimo snimanje teško povrijeđenog čovjeka u intenzivnoj njezi koji u polusvjesnom stanju pokušava da izgovori barem jednu riječ je morbidno i ne služi nikakvoj časnoj svrsi.
Ne treba naglašavati da postoje informacije koje ne očekujemo da novinari objave, a da nije u pitanju zahtjev za cenzurom. Provociranje gosta koji se javlja linkom iz drugog grada pitanjem da li je razlog njegovog nedolaska strah da bi mu se kao Srbinu moglo nešto dogoditi i to svega par dana nakon što su u istoj emisiji jednoj Srpkinji uistinu bile upućene prijetnje smrću daleko je od slobodne komunikacije. Prije će biti da je posrijedi javnom prostoru i političkom trenutku posve neprimjerena provokacija koja zasigurno neće doprinijeti "dobrobiti građana". Naime, sloboda medija s pravom treba biti, barem teorijski, ograničena posebice kada je riječ o političkim izvještavanjima i komentarima, kao što trebaju biti makar naznačene granice slobode govora imajući u vidu ogroman društveni utjecaj medija.
Sloboda medija i ratno stanje
Prije neki dan je ugledni sarajevski novinar Senad Avdić primijetio: "Koliko ja kao potpuni laik, kontam, na FTV-u postoje samo dvije redakcije: informativno-politička i filmsko-dramska. Prvi ne znaju da je završen ovaj posljednji rat dok drugi nisu informirani da je i Drugi svjetski rat relativno davno priveden kraju".
Uistinu ovakvo kontinuirano prizivanje ratnog stanja ne bi trebalo promatrati kao upražnjavanje medijskih sloboda nego radije kao privatiziranje medijskog prostora u kojem ima mjesta samo za jedno gledište bez odgovornosti za gledateljstvo. Odgovornost za slobodu i njena ograničenja je ovdje tim veća jer građani su obavezni da plaćaju ono što im se plasira kao program, a zakonsko pravo na slobodu medija zasigurno ne bi trebalo biti bezuvjetno.
Navodi dalje isti novinar komentirajući federalni javni servis: "Između dva celuloidna partizanska epa, na ovom kanalu vrtjele su se traljave vijesti i zapaljivi politički magazini". I još bi netko mogao pomisliti da je Avdić prestrog u ocjeni, no ne treba zaboraviti da pojam "zapaljivosti" na ovom prostoru ima mnogo dublje i opasnije značenje nego bilo gdje drugdje u regiji. Treba imati na umu da zapaljivost na javnim servisima vrlo brzo dobiva svoju mnogo otvoreniju formu na raznim Internet forumima, a nerijetko i na ulicama. Evo već čujem prigovor da Internet forumi nemaju nikakve veze sa medijima i da ne mogu biti službeno procesuirani, te ih ne treba uzimati u obzir. No ne treba zaboraviti dvije stvari: Internet forumi su glas građana potaknut medijskim plasiranjem informacija o događajima i ljudima; na Internetu je sve više uređenih elektronskih novina koje prema tumačenjima RAK-a opet ne mogu biti uzeti u obzir, iako imaju jasno definirane redakcije, a u kojima je na djelu najgori huškački jezik. Radi potkrepe izdvojit ću samo jedan zastrašujući citat iz internetskog izdanja uređene novine: "Svijet u kome se za govor mržnje i nacionalizam ne optužuje političara koji izjavljuje 'Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani', sveštenika koji organizuje gomilu za linč novinara i aktivista nevladinog sektora, reisa i njegovog medijsko-političkog partnera koji ljude optužuje da su islamofobi, četnici, mrzitelji muslimana i Bošnjaka i time ih obilježavaju za odstrjel vjerskim fanaticima i ludacima kojim zemlja vrvi, postavljača križa nad Mostarom, novinu koja organizuje i podstrekava ekstremno nasilje nad manjinama i ksenofobiju, vlast na govoru mržnje uspostavljenu, nacionalističke medije iz kojih mržnja naprosto isijava…(ne za sve njih se teško shvatljivim odsustvom elementarnog morala nalaze riječi hvale), nego se za govor mržnje i nacionalizam optužuje -'građanske, antinacionalističke medije u Sarajevu' i 'izdajnike' i koji s njima sarađuju po RS-u, te, one koji rječnikom koji se ne obazire na malograđanska mjerila pristojnosti, kritikuju nosioce negativnih pojava u društvu (te, npr. Dodika nazivaju rasističkom nadrkanom svinjom, Reisa zaštitnikom pedofila, Avaz omiljenim bošnjačkim toalet papirom, a povremeno i 'kolektivno' jebu majku onima koji su nas doveli u ovu situaciju - evo da ponovo dam povoda za priglupe javne intelektualne masturbacije, bićima iz Zone sumraka)".
Postavlja se sada samo od sebe pitanje koja je svrha, poruka, korist ovakvih šovinističkih kvalifikacija? Kakvu dobrobit građanima može obećati njihov autor? Nisam sigurna da neko dobronamjeran može povjerovati da javnu dobrobit donosi huškački ili jezik ulice, klevetanje, otvoreni pozivi na linč i još koješta. Ako navedeni citat treba svrstati u skupinu slobodnog novinarstva onda s pravom treba ponovo postaviti pitanje gdje je na ovom prostoru granica slobode medija ili je ona ovdje, za razliku od ostalih liberalnih i demokratskih zemalja, potpuno nebitna. Gdje je granica novinarske odgovornosti prema društvu u cjelini ili se možda naši slobodarski novinari i mediji ipak obraćaju samo jednom dijelu društva svojatajući ga kao cjelinu?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
