Moralna odgovornost za genocid

Sanja Vlaisavljević
Moralna odgovornost za genocid

"Svi Srbi s obje strane Drine treba da snose moralnu odgovornost za genocid koji su počinili nad Bošnjacima i to treba da decidirano priznaju i da snose sve posljedice zbog toga." Neki to tako tvrde i misle da je njihov moral uzoran. Upravo tako ili nipošto tako? Nipošto tako, jer ako se upotrebljava rječica "svi", bez obzira na to kakvi su ti svi, a pogotovo šta su učinili, onda je to nacionalistički iskaz.

Nipošto tako nego: svi koji su počinili ratne zločine, ubijali nedužne treba da snose sve posljedice za nedjela koja su počinili. To treba reći javno. Čestit čovjek ne može imati dilemu da li stvari mogu i trebaju biti postavljene drugačije. Čestit čovjek će učiniti sve da pravda bude zadovoljena, pravda jednaka za sve.

Ovih dana je obilježena godišnjica jednog genocida, jedne tuge i boli, ali nažalost i godišnjica još jedne tuge i boli ubijenih Srba u Bratuncu. Ovih dana su mnoge, mnoge majke oživljavale svoje najmilije u sjećanjima punim neizrecive patnje. No, mnoge majke Srebrenice još nisu našle barem mali smiraj, jer još uvijek ne mogu ukopati najmilije. Nema ih, ne zna se gdje su im kosti. Hrabre su i čekaju, žive u čekanju.

Ali, ovih dana se ponovo oživljava i medijsko-internetski rat. Rječnikom koji ponovo truje po tek neznatno zaraslim ranama. Opravdan je zahtjev da svi zločinci budu kažnjeni, ali kako očekivati da svaki građanin Srbije i Republike Srpske stalno ponavlja: kriv sam? Čak i kada je riječ o mladim ljudima koji ni na koji način NISU KRIVI. Današnje generacije mladih su bili djeca kada su bačeni u rat i kada im je prekinuto djetinjstvo. Oni danas mogu učiti od starijih da vole ili da mrze, kao što su i tada mogli gledati najstrašnije izljeve mržnje. Mediji su odgovorni za prenošenje informacija o političkim događajima, a načinom na koji plasiraju informacije javnosti proizvode ili međunacionalnu nesnošljivost ili toleranciju.

Traži se, eto, jasan stav zvanične Srbije. S pravom! Ali nije li predsjednik Srbije Boris Tadić dolaskom na vlast odmah pokazao zvanični stav predsjednika Srbije? Došao je u Potočare i poklonio se žrtvama koje su ubili Srbi. To je bila vijest kao i svaka druga, ni manja ni veća u medijima od ostalih. A bio je to historijski preokret. Danas, to je vijest koja zauzima mjesto na dnu stranice "građanski" orijentiranih medija i to ne sa slikom Borisa Tadića kao ilustracijom koja treba da ojača riječ kojom se obratio, već sa slikom Ratka Mladića. Poruka: čitajte što kaže, ali svi su oni isti. Naravno poruka može biti i: ovo je ratni zločinac. Ali svi znamo da je Mladić najtraženiji čovjek na planeti, ali ne znamo ili ne treba da dovoljno razgovijetno znamo da predsjednik Srbije ima i sada 2009. godine isti stav kao i kada je Tadić imenovan za predsjednika: "Odajući počast žrtvama Srebrenice, odajemo počast svim nevino stradalima. Sve nevine žrtve moramo poštovati, jer jedino pamteći i poštujući žrtve drugih, kao i svoje, možemo pronaći snagu za pomirenje i mir među narodima Balkana kako bismo krenuli naprijed, prosperitetnoj i izvjesnijoj budućnosti koja nije opterećena ratnim zločinima." Zašto sa puno građanski orijentirane volje to nije mogla biti udarna vijest, vijest koja bi, zbog želje da vlada mir ovom zemljom i da svi njeni građani ovu zemlju osjećaju kao svoju, mogla glasiti: "Tadić istrajan i odlučan da zločinci budu privedeni licu pravde". Ne, ne nije ovo nikakvo miješanje u uređivačku politiku bilo koje novine, već čitanje, samo puko čitanje i analiziranje poruke iz novinskih tekstova. Iako sam pisala o tome, ne mogu da se sada opet ne sjetim da je grupa mladih Srbijanaca opet u građanskim novinama, našla mjesto u dnu stranice, tko zna koje i to kao čisto agencijska vijest. Pa nije li to bio pokušaj mladih da pokažu "moralnu odgovornost za genocid koji su počinili nad Bošnjacima". Ali taj čin dobre volje je dobio mjesto - nigdje, u dnu, nečitko i nevidljivo predstavljen. Da li su napravljene reportaže o "Beogradskom krugu" i brojnim srbijanskim intelektualcima koji su u ratno doba dolazili u Sarajevo i pružali podršku Sarajlijama. Među njima je bio i pokojni Zoran Đinđić. On danas nije živ, nema ga jer se borio za istinu i pravdu, a koliko često se o njegovoj odlučnosti za uspostavljanjem tranzicijske pravde govori danas u Sarajevu? Pisalo se jeste i govorilo, ali ne koliko bi trebalo s obzirom na težinu tih akcija. Koliko danas u Sarajevu, ali što da ne i u cijeloj BiH, znamo o odlučnosti brojnih NVO-a u Srbiji da zbog moralne odgovornosti daju sve od sebe sa ciljem uspostavljanja istine i pomirenja? Zašto to ne treba da znamo? Zašto nas mediji ne zasipaju primjerima koji idu u prilog pomirenju i uspostavljanju dijaloga? Zašto Reis Cerić 11. jula kaže: "Ovo je mjesto i ovo je dan koji podsjeća svakog čovjeka, ma ko bio i ma gdje bio, da se istina o zločinu protiv nevinog čovjeka ne može sakriti i da se pravda ne može izbjeći. Ovo je mjesto i ovo je dan kada svi treba da upamtimo da je ljubav, a ne mržnja, naš zajednički spas, da je mir, a ne rat, naša zajednička sreća, da je suživot, a ne nasilje, naša zajednička blagodat, da je istina, a ne laž, naš zajednički izlaz iz mraka u svjetlo, da je pravda, a ne krivda, naše zajedničko pravo, te da je pomirenje, a ne osveta, naša zajednička obaveza", a to prenose "Nezavisne novine", a ne "građanski" mediji? Ups, pardon prenose u dnu stranice, bez ikakve ilustracije, kao neko sasvim beznačajno obraćanje. Zašto ova poruka mira nema svoje mjesto tamo odakle bi trebalo da se šire ovakve poruke. Nacionalisti ne žele mir i pomirenje, građanski orijentirani (posebno) mediji žele, pa zašto onda i ne propagiraju poruke mira. Zašto poubijani u Bratuncu nisu zaslužili pravedniji naslov od: "Četnici pjevali Srebrenicom"? Nije li parastos za poginule/ubijene Srbe trebao biti udarna vijest u građanski orijentiranim medijima sa naslovom koji upravo akcentira baš to, kao što je naslov u "Nezavisnim novinama" glasio "Suzama ispraćene 534 žrtve"? Plakale su i one, majke Srpkinje toga dana i njihova je bol neprebol i one nemaju više svoje najbliže, nemaju! I na tom mjestu je još jedan vjerski poglavar poručio: "Prihvatimo činjenicu da su na ovim prostorima mnogi stradali, ali ne samo iz jednog naroda, jer ovih dana plaču Bošnjakinje i Hrvatice, ali i majke Srpkinje, koje niko ne spominje i ne misli na njih. Ne iznosi se istina da su Srbi branili gole živote u Kravici, Brežanima, Zalazju, Kamenici i drugim selima Birča". Ovoga nema u "građanskim" medijima, a pitamo se zašto nema više povjerenja među građanima BiH.

(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana