Mlaćenje gloginja tuđim Klingerom

Ja sam više postao dosadan sa tim svojim nevoljenjem fudbala. Šta ću kad ga ne volim. 22 odrasla čovjeka, materijalno obezbijeđena toliko da si svaki može kupiti po nekoliko miliona fudbalskih lopti, jure za jednom k'o da je zlatna. A i nervira me kad neko zarađuje milione nogama. Da, i glavom. Tako da glava služi za udaranje. Čega? Te iste jedne lopte! Košarku lakše podnosim, tu je manje igrača i puno datih koševa. U fudbalu padne go, dva, nekad rijetko i tri. Kad je rezultat 0:0 pitam se zašto su igrali. Zašto su ti svi nesrećnici na tribinama platili karte ako ovi nisu u stanju zabiti go? Kao da dođete u restoran na večeru, naručite bečku šniclu, zadovoljno trljate stomak, oblizujete se i na kraju konobar kaže da je tele uteklo preko Živadinove livade pa samim tim nema ni šnicle. A pomfri vam ne daju jer nema smisla da stoji na tanjiru bez šnicle. I vi, naravno, treba da platite za to. Hm, možda se zato ulaznice plaćaju prije utakmice, a ne na izlazu, da se ne bi zadesilo da neko neće da plati jer nije bilo golova, ne plaća mu se jerbo je džaba dolazio.

Da sam ja Rokfeler

Ja sam vam ovako zločest kakav jesam, pa mi svašta padne na um. Ne dao Dragi Bog da sam nešto besramno bogat, kao oni Rotšildi, Rokfeleri i ostali dušmani čovječanstva. Ja bih se, ovako kvaran kakav jesam, obračunao s tim fuzbalom. Vidio bi taj fudbal čija maja crnu vunu prede... Da se razumijemo, prvo bih se pobrinuo za sirotišta, javne kuhinje, ubožnice, crkve, djecu kojoj treba liječenje u Švajcarskoj i Italiji, izgradio i poneku džamiju (napravio bih koju tamo gdje nema a plaho treba ljudima), terene za meni mile sportove tipa gimnastike, tenisa i ponekih olimpijskih disciplina... A ćaći i materi bih kupio kakvu vilu s bazenom, za sitne pare - da se ne "pohase". Ne bih ja to zato što sam darežljiv ili dobar, uradio bih to da umirim savjest za sljedeće što bih učinio. Naoružao bih se odličnim advokatskim timom, ekonomskim ekspertima i stručnjacima za kupovinu i prodaju potrkušnih dvonožaca, to jest fudbalera. Stručnjaci za pokretnu imovinu vrijednu desetine miliona dolara ili evra, rekli bi mi koliko koji od tih šutala i trčala košta, za koju cijenu mogu svakog dobiti i koji mu je kvocijent inteligencije. One koji imaju preko IQ 90, ne bih kupovao. Srećom, malo je takvih kakav je bio Dule Savić, čovjek koji je čak i ovakve duduke za fuzbal znao impresionirati. Duleta Savića, dakle, ne bih kupio, on je čovjek kojeg se ni u ono sirotinjsko vrijeme nije moglo kupiti za pare.

A zašto je Bog htio da nisam Rokfeler

Dakle, kad bih imao silne milijarde, kupio bih Rosija, Ronalda, Ronaldinja, Drogbu i sve te najpoznatije i najskuplje dvonošce na svijetu. Ponudio bih za svakog od njih duplo! Kao da imaju četiri noge a ne dvije. Napravio bih i stadion na koji može stati jedno sto hiljada ljudi, natkriven, da se svi komšijski stadioni uruše od muke. I onda... Onda bih počeo treninge tako da pohlepni i priglupi dvonošci vide kakav je život kad padnu mrzitelju fudbala u ruke. Ne bi se bunili, sigurno, pare su im sve i svja. Za svakog će trčati i ruke i noge lomiti, samo kad im se plati. Dakle, trening bi se sastojao iz... Da, i trenera bih kupio. Ne starog izlapjelog djedicu kakav je Miroslav Ćiro Blažević, ne ni dobričinu naivnu kakav je Ivica Osim, već nekog skroz "izvan kolosijeka", nekoga ko o fudbalu zna koliko i ja, ako može i manje. Poželjno je da skupo plaćeni trener bude kakav stari alkoholičar ili kakva seoska budala. Trening bi počinjao besjedom pijanca, dvosatnom, pri kojoj bi svi fudbaleri, od Drogbe do Murinja, morali stajati mirno i gledati ugursuza koji bi ih kasnije propitivao dijelove besjede i novčano ih kažnjavao (to je bogatu čovjeku kakav je fudbaler i najbolnije) ako ne bi znali ponoviti neki dio. Trening bi počinjao šutiranjem ping-pong loptice, nastavljao se šutanjem narandže dok se ne raspadne a završavao driblanjem krpenjače. Postepeno bih povećavao trajanje besjede. Treninge bih prenosio uživo. Fudbaleri bi nosili roza dresove sa lila cvjetićima. U roza kopačkama sa crvenom pufnicom na vrhu. Oni bi na vrhovima prstiju radili vježbe koje simuliraju branje cvijeća. Fudbaleri bi bili zadovoljni. Pa, plaćao bih ih duplo, nije to mala stvar...

Pjesnik nepoželjne nacije

Ipak, Bog je uredio da, na moju nesreću a na sreću vas koji volite fudbal, nisam toliko bogat. S razlogom, zna On šta bih ja uradio s tolikim parama, pa me nije ni doveo u iskušenje. Ali, taj model se može primijeniti na sve što neko mrzi. Ako mrzite ili prezirete neki narod, ponizite njegovu kulturu, pogazite mu filmaše, pisce, pjesnike, naučnike, oduzmete im nacionalnost i dostojanstvo, svedete ih na nešto što samo dijelom jesu ili, još grđe a nagrđivaću slađe, na nešto što uopšte nisu. Od njihovog lika i djela napravite nakaradu. Nadžidžate na pjesnika, recimo, toliko laži i gluposti da sam sebe ne bi prepoznao da kojim "mirakulom" ponovo oživi i prošeta svojim krajem. Aleksu Šantića, recimo, kako su u Mostaru činili, svedete na "bosanskohercegovačkog pjesnika srpskog porijekla". Zaboravite mu sve pjesme osim "Emine" i još dvije-tri. Patriotske, bogougodne, nacionalne, pjesme posvećene srpstvu i srpskom narodu, jednostavno ignorišete. Tako ponovo ubijete mrtvog pjesnika, prikazujete jedan njegov prst i uporno uvjeravate sebe i sve oko vas da je to i samo to Aleksa Šantić. Ima i onih koji Šantića svode samo na srpstvo, ali ja ne živim u tim krajevima pa neću sad o tome. Nije ni to nimalo lijepo, naprotiv.

Bolje uljez nego uhljub

Najpoganiju manifestaciju ruganja srpskoj kulturi i najomiljenijem pjesniku Hercegovine, doživio sam neki dan u režiji Gradske uprave Mostara i Muzeja Hercegovine. Muzej Hercegovine je, voljom Grada, da podsjetim, prisvojio Kuću Ćorovića, poklon Perse Ćorović srpskoj "Prosvjeti". Prisvojili su i Šantića, onda kad nije bilo nikoga da ga brani, kad mu se spomenik rušio i bacao u Neretvu pa onda kad im je opet zatrebao pa ga vratili. Ali, nevažno, u ratu se svašta desi pa najbolji uradi što najgorem na um padne. A sad, u miru, Gradska uprava organizovala Šantićeve večeri od dva dana i jedne strane grada, za triput manje para nego što je Grad dao za manifestaciju. A SPKD "Prosvjeta" GO Mostar, ona u hijerarhiji ostalih svjetskih "Prosvjeta", ona u kojoj ima više od 3 Srba (slovima troje), ona SPKD "Prosvjeta" Gradski odbor Mostar, sa nekoliko stotina članova, dobila od grada ništa. Nula. Zero. Čak ni odgovor o tome da li će biti pokrovitelj. Ali, na stranu to. Ne znam šta kolaž o Srebrenici ima sa Aleksom Šantićem. Ima, koliko i pokolj Srba u selima oko Bratunca sa Musom Ćazimom Ćatićem. Ali, "neise" (nevažno, nema veze, op. a), što bi rekli kod nas. Neko voli Srebrenicu u sve udrobiti. A i nisam bio tada, nisam vidio taj kolaž Safeta Zeca. Zec je sjajan umjetnik i prijatan čovjek. U Počitelju sam imao čast družiti se čak s njim. Ali, na moju žalost, bio sam te druge večeri, na čitanju mojih prijatelja, mostarskih mladih pjesnika. Neki su me tu gledali kao uljeza, ali meni nije bilo neugodno. Naprotiv. Bolje uljez nego uhljub.

Šantić njima kao Ronaldo meni

Te druge večeri, vidio sam da se Šantić, najomiljeniji srpski pjesnik Hercegovine, jedan od dva simbola Grada na Neretvi, tretira kako bih ja tretirao fudbal da sam, ne dao Bog, besramno bogat. U pozadini go-golcat razapet Gospod Isus Hrist, s "nakurnjakom", nacrtan tako da mu je šaka sićušna a glava prevelika. Još likova tu, uglavnom skarednih. Dvojica nerazapetih, goli golcati, jedan naslonio međunožje na dupe drugog, sa licem sretnim kao poslije dobrog obroka. Salko Šarić izabrao, Asim Krhan mu omogućio da kao pozadinu za Šantićeve večeri stavi sliku Maksa Klingera iz 19. vijeka, sliku zbog koje su hrišćani nekada Maksa htjeli za glavu skratiti! Ne i uspjeli... Salko i Asim su se potrudili da se slika koju je svojevremeno najžešće osudila i Crkva (i pravoslavna i katolička) i kritika umjetnosti, nađe na večeri posvećenom srpskom i mostarskom pjesniku, osvjedočenom hrišćaninu i srpskom patrioti. Gradska uprava Mostara dala pare poreskih platiša, između ostalog i hrišćana, katoličkih i pravoslavnih, za to bogohuljenje i nakaradu. Aferim! Bog će se, u to silno vjerujem, pobrinuti da ta dvojica skupa sa Ratkom Pejanovićem, ratnim i poslijeratnim statistom srpske "Prosvjete", nađu gdje treba na onom svijetu. Samo, Bože, molim te da ih staviš u neki drugi pakleni kotao, mimo mojega, ne bih da mi pakao bude teži nego što, po prirodi stvari, mora biti. Ubaci sa mnom u kotao Hendriksa, Galagera, Mocarta, Knuta Hamsuna, Merilin Monro i jošte poneku grešnu glumicu što mlada umrije, ako ikako može... Vidi Ti sam, nemoj mene grešnoga slušati, znaš kakav sam Ti, znaš puno bolje od mene.

Da se nikom ne ponovi

Ne bih da u RS, iako ne živim tamo, neko iskoristi ovo što se dešava u Mostaru za tlačenje drugih i drugačijih. Ne smiju ljudi biti ničiji taoci i sužnji, dvadeset i prvi je vijek. Nije ovo Njemačka ili Austrija. Može neko u RS misliti o hrvatskim ili muslimanskim veličinama šta hoće, ali ne bi trebalo s tuđom kulturom da radi šta hoće. Ako se čovjek; na primjer pjesnik, pisac, naučnik, mislilac, cijeloga života smatrao muslimanom, neka tako i danas bude. Neka mu se na pomenu, godišnjici, manifestaciji, ne nađe karikatura Proroka Muhameda kao pozadina. Ničija kultura nije zaslužila da se s njome igra, da je se prekraja, skrnavi, pogotovo nije u redu da se bogohuli na kulturnim manifestacijama. Homoseksualnu dimenziju Klingera i njegovog platna neću komentarisati, kao što neću komentarisati izjave Salke Šarića da ja "podvaljujem" kad kažem svoje mišljenje o njegovom "izboru" za Šantića. Neću da ispadnem kriv za sva zla ovoga svijeta, da ispadnem homofob, islamofob i fašista. Klingerovo platno izaziva iste osjećaje kod hrišćana kao onda kad je nastalo. Ni kritičari umjetnosti ne smatraju taj kadar lošeg homoseksualnog stripa, umjetnošću. Srećom, u hrišćanstvu se ne ubija za bogohuljenje, kao nekad. Hrišćani su shvatili da to nije hrišćanski. Shvatili su da samo On smije suditi bogohulnicima. Slika je smeće, napravljena i izložena da povrijedi i ponizi. I sad je postala Salki, Asimu i Ratku dobro sredstvo za nagrditi srpskog, mostarskog i hercegovačkog pjesnika, njegovu i moju vjeru, tradiciju i kulturu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.