Mirno meketanje Mirka i vrečanje Slavka
Ja, rab božji Veselin, često pomislim kako ono Vukanovićevo meče - siroče trči po šumi za svojom materom nemajući pojma da mu je Nebojša Vukanović u TV prilogu na BN Televiziji, skupa sa Blažom, ubio mater. I to rukama i sjekirčetom. Mečka, onako mrtva, hoda šumom, kopa mravinjake i liže svoje trčkaravo meče. Nije preparirana piljevinom, morskom travom ili slamom, već kostima i mesom. I to medvjeđim. Preparirana je tako dobro da savršeno funkcioniše u svom i Blažinom šumskom svijetu životinja i bilja. Jedino se boji tih šumokradica i lovokradica, ali joj ni prepariranoj nije do bedastoća ljudskih i medijskih. Kao ona prepelica koju je Josip Broz Tito upucao, a ona leti, pa se Rato Dugonjić nije mogao iščuditi kako leti sa Titovom sačmom u sebi.
TV zavisnost raba božjeg Veselina
Moram priznati, nekako sam se “navukao” na taj BN dnevnik. Ja sam kao mali jako volio slagat', pa volim uvijek vidjeti većeg lažova od sebe kad sam bio mali. Lakše mi bude i draži mi taj ja iz moga djetinjstva. Pa slušam ona meketava izvještavanja Nebojše Vukanovića. Govori kako je u Trebinje došla Monika Beluči. Pa, sjetivši se onih priča o preosveštenom vladiki Grigoriju, o medvjedici i Blažu, kažem “Ma jok! Ono mora da je moja komšinica Sabina, samo joj dodali trepavice. Šta će Monika Beluči u Trebinju, da naleti na gradonačelnika, da pod traumom ode kući kod psihijatra...” Tako sam mislio. Utješih se mišlju da Slavko Vučurević sigurno ne zna italijanski, jerbo mu ni srpski nije baš najbolji. Primaknem se ekranu, kad ono čudo opet zameketa, pa odskočih nazad. Saslušah do kraja. Nisam čuo ni “Milorad Dodik” ni “Vladika Grigorije”, pa se zapanjih od zapanjenosti. Otrah znoj, pa odoh na kompjuter pa do njegovog bloga. A kad tamo... Za ne povjerovat'. Nebojša V. je postao Mirko! Naslov se zove, vidi čuda, “Pomirenje”. Mirio bi se, kanda. Pa piše:
Truć, truć...
“Kako vrijeme prolazi, Trebinje me nažalost sve više podsjeća na neki veliki i otvoreni rijaliti šou u kome se glavni junaci neprekidno svađaju i napadaju kako bi zabavili publiku. Kao na Farmi i Velikom bratu, javne ličnosti se takmiče ko će koga bolje da napadne i izvrijeđa kako bi pridobio simpatije svojih pristalica posmatrača, a sukobi iz dana u dan dobijaju na intenzitetu.”Ma hajde. Ako je iko svađao i raskoljavao Srpsku, onda si to ti, nesrećo jedna.
Pa veli dalje: “Istorija je učiteljica života, i znamo da obračuni i sukobi ne donose nikakvo dobro, a da su posebno opasni i štetni sukobi unutar jedne nacije. Mi Srbi smo se oduvijek dijeli na razne frakcije i stranke, postajali ljevičari i desničari, monarhisti i republikanci, četnici i partizani, centralisti i autonomaši, tradicionalisti i liberali. Veliki Dušan Kovačević napisao je kultnu knjigu o 20 srpskih podjela Srba na Srbe, a vjerovatno bi uskoro napisao novo prošireno izdanje da ovog ljeta posjeti najjužniji grad Srpske”. E, pa, Nebojša, neka si nam rekao da smo nesložni. Pogledaj svoja meketanja na TV-u, pa će ti biti jasnije. Jasno je sad i onoj Međedici. Ko je tebe gledao i slušao, više ni svojim očima i ušima ne vjeruje.
Još malo truć, truć...
“Od rata se ne pamti da je atmosfera u gradu bila vrelija i napetija, a tenzije se dodatno podižu svakog dana. Najuticajniji ljudi su glavni akteri svih događaja, a ako se ovako nastavi situacija bi vrlo lako mogla i da izmakne kontroli. Smatram da je potrebno ohladiti glave i pokušati pronaći način da se smire uzavrele strasti, jer u ovom sukobu, kao i u svim ostalim, ispaštaju samo građani. Da grad okupi na jednom mjestu i vrati sve sposobne, obrazovane, poštene kadrove i intelektualce ponovo bi nam nedostajalo kvalitetnih ljudi koji su potrebni da se zaustavi višedecenijsko propadanje i stagniranje. Volio bih da griješim, ali bojim se da ovaj, kao i ostali sukobi, samo utiču da se situacija dodatno pogoršava i da ljudi masovnije odlaze sa ovih prostora. Zbog toga nam je hitno potrebno unutrašnje pomirenje, a potom i normalizacija odnosa sa Banjalukom, Beogradom, Sarajevom i ostalim centrima moći. Suviše smo mali i slabi, i ne smijemo dozvoliti da budemo obični pijuni u nečijim rukama, i da preko nas regionalni centri moći testiraju svoju snagu i međusobno šalju poruke. Moramo učiti od drugih, a možda nam najbolji primjer daju komšije Dubrovčani. Kao iskusne diplomate vijekovima su se vodili maksimom “sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno”, trudili su se da sa svima imaju dobre odnose, bez krajnje nužde nisu se miješali u bilo kakve sukobe i napravili su jedan od najljepših i najatraktivnijih gradova u Evropi!” E, ovo ti je interesantno. Kažeš “Sa svakim lijepo, ni s kim iskreno”. Samo, kod tebe je bilo, ni sa kim ni lijepo ni iskreno. Onaj nesretni Slavko, što je gradonačelnik umjesto tebe, od tebe je preuzeo retoriku i rječnik. Ti si ga stvorio, moj Nebojša. I jesmo mali i slabi, zahvaljujući Mirku pomirku i Slavku narodnom prvaku.
Truć, truć, i to prikoviše...
“Neprimjerenim riječima međusobno se napadamo i ponižavamo, potom vrijeđamo predsjednika Srbije i Republike Srpske, ma ko bio na tim funkcijama, i tako kao na Farmi samo skrećemo pažnju i izazivamo osmijehe dokone publike koja uživa u skandalima. Bez bilo kakve potrebe i koristi provociramo sukobe sa uticajnim osobama i tako samo nanosimo štetu građanima koji bi najradije da ih svi ostave na miru i omoguće im da imaju bar minimalne uslove za normalan život dostojan čovjeka”. Ovo je napisao Nebojša, ne ja. Ne, nije to mrsko građanima, dragi Nebojša. Građani, oni besposleni, koji se diče tvojim ubistvom medvjeda i ponižavanjem vladike Grigorija i ovo malo preostalih autoriteta kod Srba, uživaju svesti stvari na svoju mjeru. Zahvalni su ti na tome. Niko ne zna njihove želje i optužbe odmeketati kao ti.
I dalje truć, truć...
Pa dalje kaže: “Iako sam se trudio da nikada ne koristim teške, uvredljive i neprimjerene riječi, svojim kritikama želim da dam doprinos da se suzbiju negativne pojave u našem gradu i društvu, mnogi će pomisliti da sam i ja dijelom doprinio ovako napetoj situaciji.
Zbog toga ću ja pokušati da dam skroman i mali doprinos smanjenju tenzija, i u narednom periodu uzdržaću se od javnih kritika gradonačelnika, vladike i ostalih javnih ličnosti. Nadam se da će na kraju ipak preovladati razum, i da će umjesto međusobnog utrkivanja i pokazivanja nadmoći i uticaja, slava grada dovesti do toliko željenog i potrebnog preobraženja i pomirenja kako bi Trebinje postalo miran i tih grad ugodnog življenja na granici različitih država, kultura i civilizacija”. Da, mnogi će pomisliti da si ti doprinio ovoj situaciji. Baš su bespametni, je l'de? Ima ma'nita svijeta, pa eto.
E, moj Vukane...
E moj Vukane, ovako stoje stvari. Televiziji ljudi vjeruju, nažalost. Laž slikom i riječju, postane istina. Blažo ubije mečku, Vladika postaje profiter. To čaršiju, dok sjedi pod “Platanima”, silno zabavlja. Skrati im vrijeme čekanja posla u HET-u ili u kakvoj drugoj državnoj firmi. Smanjiš im nervozu koju im stvaraju ti stranci koji su počeli dolaziti u Trebinje, jesti u restoranima i praviti se važni. Kao da ostavljaju u Trebinju zlatne talire a ne tričave evre. Daš im temu, pa te zovnu rukom, povjerljivo ti došapnu ponešto, ti dobiješ temu, pa ih ti vidiš kao svoje biračko tijelo na sljedećim izborima. Nesreća je što se, zahvaljujući TV-u, teško stečeno povjerenje ljulja i na zdravim temeljima.
Neka mi Bog oprosti, a sumnjam da će
Zločest sam, je l'de? Jesam, Bog neka mi prosti što sam, zao sam kao zlo samo, i još malo prikoviše, što bi rekli u Sretnicama (Zapadna Hercegovina, op. a). Ovo radim, ili sklekove, da mi ne padne mrak na oči i zavjesa na mozak. Od meketanja svašta se izrodi. Eto, sad nesretni Slavko Vućurević, onaj koji te je pobijedio na izborima, vreči kako će mu grad propasti. Kako su ga ostavili u dugovima i problemima dok su prije njega vladali. Nije na to mislio dok je okupljao svoje kružoke po selima i bljuvao oko sebe, obećavao i uvjeravao. Ne bi mogao bez tebe, nesretni Nebojša. Nije ni to najstrašnije. Evo, čitam kako bi se Trebinje, čini se, najzad moglo osloboditi “tereta” koji mu čini vladika Grigorije. Zahvaljujući tvojim meketavim prilozima, investitori su počeli sumnjati u motive preosveštenog vladike Grigorija. Otkazalo je par njih donacije za Fond “Sveti Vukašin”. Onaj o kojem si meketao kao o kakvoj praonici novca. Lijepo. Tih 70 – 80 familija koje izdržavaju djecu koja će zarađivati tvoju penziju, ostaće bez sredstava za nešto. Školovanje, stanovanje, tebi je to nevažno. Važno je da mekećeš nešto između sedam i po i osam. Jer, vladika ne želi pobijati tvoja meketanja, nije njegov nivo. A ne može ni održati sliku potrebe za tim fondom, time i povećanjem nataliteta u Hercegovini, jer mu ti ne daš. Baš me zanima kako ćete ti i tvoj protivkandidat Slavko pronaći sredstva za fond “Sveti Vukašin”, za vrtić, za kamp “Dejan Bodiroga” i ostale projekte koje je crkva pokrenula, jer je taj tvoj vladika Grigorije spreman da napusti projekte koje zbog tebe ne može uzdržati. Roditelji sa troje i više djece biće ti zahvalni toliko da me je, iskreno, strah za tebe. Napominjem, radi se o preko 70 familija sa pripadajućom djecom. Opasno je međeda u šumi dirati, a kamoli čovjeka s puno djece za hljeb povlačiti.
Prijatelja svako treba, i zato...
Moj se medvjeđi lik i mumljanje pojavljuje na TV-u rjeđe nego tvoje umilno lišce i meketanje, hvala ti Bože na tome. Previše me i u ekranu i na zvučnicima. Valjda mi zato i ne treba video nadzor na kući, jer ne mekećem već mumljam, pa neće niko da se šali pa da nasrne na međeda. Ona ponuda za kuče, da ti poklonim, još uvijek važi. Mesaru na tržnici sam neki dan poklonio jedno, dobar je čovjek i ima dvorište. Ne prodajem pse, prijatelji se ne prodaju. Imam još jedno, ako ga hoćeš. Jer, svako mora imati barem jednog prijatelja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
