Mir nemirne Bosne i još nemirnije Hercegovine

Veselin Gatalo

Loša procjena daje loš rezultat. Potcijeniti ili precijeniti lakše je nego procijeniti i ocijeniti. Dođe mi da se ubijem smijehom od ovih silnih “političkih analitičara”, naročito onih iz nevladinog sektora. Predviđanja su im tako loša da prosječan čitalac ovih novina zna bolje od njih šta će se sutra desiti u Srpskoj, Federaciji, Srbiji, Hrvatskoj ili Sudanu. Jedina vještina koju je većina od njih razvila je ta da bolje znaju šta ljudi vole i žele čuti. Onda im se serviraju elementi koji potvrde teoriju koja se prostom puku i pučkom narodu najviše sviđa. Bošnjački analitičari, recimo, puni su povoljnog uticaja Turske i arapskog svijeta na kretanja na Balkanu.

To što Turska ima vlastiti građanski rat, za njih jne politike, nečega što je bilo pa prošlo. Stvar je dnevne prirode. O arapskom svijetu da i ne govorim. Tu se ne zna ni ko će uveče omrknuti a ko jutrom osvanuti. Dušu dalo za nesuvisla nagađanja i potpirivanja bošnjačkih nada u skoru dominaciju islama na Balkanu. Srbima se servira Rusija. Hm, tu je stvar nešto lakša, Rusija ipak nije u građanskom ratu.

Doduše, Srbija im se do sada toliko zgadila, zbog izvjesne trojice, da im ni Srbi više nisu što su nekad bili. Hrvatski “analitičari” se kunu u naklonost Njemačke, a Merkelicu živo zaboli i za Hrvatsku i za Bosnu, samo pazi da niko u Evropi ne proizvede više auta i lokomotiva od voljene joj Njemačke.

Ako neko misli da EU postoji iz nekog drugog razloga, moja prosta i lako dokaziva analiza će mu pokazati da se grdno vara.

Aleja precijenjenih

Procjena važnosti onih koje smatramo važnima, još je drastičniji primjer loše procjene. U Sarajevu živi, radi i pametuje jedan profesor. Nije Živanović, on je u Banjaluci. Ako bi neki Kinez uletio u društvo tog sarajevskog (tada još ne profesora), prije rata, mislio bi da se nesrećnik zove “Haj' mrš”, il “Hajde, šuti!”. Jer, tako su mu se obraćali pametniji od njega. A takvih je u predratnom Sarajevu bilo mnogo. Sad premudri profa zdušno analizira postojeće stanje u politici, a specijalnost mu je predviđanje skore propasti Republike Srpske. I to ne samo one cenićevsko-ekonomske, već i one sveobuhvatne, u kojoj svi osim bošnjačkih povratnika umiru od kokošje kuge i svinjskog gripa, u neizrecivim bolovima.

U opštem nedostatku pameti, profa iz Sarajeva je u Sarajevu zaplivao vodama političke analize i međunarodnih tokova čiji je BiH, ah, neizostavan dio. Profini govori i nastupi su kratki, jer ne može dugo bez duvana, na svu sreću. Ako ste mislili na Zdravka Grebu, profesora koji vidi sve što se događa u RS, a ne vidi kako kod njega na faksu profesori u hotelima natežu st... Hm, odoh na drugu temu. Uglavnom, nije Grebo, već jedan drugi kojeg neću spomenuti jer je ženi mog pokojnog prijatelja pomogao da im sin dobije očevu penziju. Eto, ispadoh nekorektan, potkupljen, neobjektivan, ali šta ću.

Obećao sam sebi da ga neću imenom prozivati, važniji mi je prijateljev sin nego spominjanje imena nekoga koga su prije rata oslovljavali sa “Haj' šuti”. Heh, vidite kako je, počnem ocrnjavat nekoga, pa se vidi da sam i ja onaj koji ne bi trebao baciti prvi kamen. Eto, toliko o rabu božjem Veselinu i njegovoj objektivnosti.

Plemstvo koje je plemenitije što je dalje od kuće

Baronica Ketrin Ešton. Baronica. Nisam čuo da je ekspert za međunarodno pravo. Ali, Engleskinja je. To je, kanda, dovoljno. I, da, baronica je. I to engleska. Ima i engleske prioritete, smanjiti Srbiju na veličinu podnošljivu drugima, učiniti je moćnom poput Makedonije, velikom poput Crne Gore. I, dobro joj ide. Ima i saveznika, visokog i zgodnog Hašima. Hašim, Hašim Tači. Albanac, pametan i spreman da se žrtvuje za svoj narod. I tjelesno i duhovno. Naklonost neugledne baronice prema visokom i zgodnom Iliru, očigledna je. Nije Hašim poput onih tunjavih i mulavih Albanaca koje je Tito birao da predstavljaju Albance niti poput onih tunjavih i mulavih Srba i Hrvata koji su u zadatak dobili da budu Srbi po mjeri Engleza ili Bošnjaka. Kako god, da je odrasla u nekom od naših kvartova, teško da bi bila omiljena u društvu. A lakše bi došla do naklonosti tipa koji liči na Tomu Nikolića nego nekog ko je nalik Hašimu Tačiju. Procjena razmišljanja Ketrin Ešton je svrsishodna ni malim dijelom koliko i procjena mog komšije Hajrušija. Da, odgovorno tvrdim da je mišljenje mog Hajrušija relevantnije, on živi u BiH. Vesela Ketrin ne odlučuje ništa. A i ko bi je pustio? Ona samo radi šta joj se kaže iz Engleske. Zar nije iz Amerike? Ne, nije, Amerika je samo engleska kolonija. Tamo se odlučuje koliko i u BiH o Bosni i Hercegovini. Može slobodno uživati u Tačijevom društvu, to Engleskoj nimalo ne smeta, Naprotiv.

Inckovo istorijskodai povijesnone

Malo sam se zamislio maločas, iza podnaslova. Analiziram ljude, a nisam im blizak. Ali, zašto ne bih? Idemo dalje, do meni najdražeg i najživopisnijeg, Valentina Incka. Ne znam njegove prioritete, ali mi se čini da su istovjetni engleskim. Podržati engleske uzdanice i favorite, to mu je zadatak. Doduše, toliko se trudio da je pokvario predstavu. Ukidanje odluke ustavnog suda, podržavanje uličnog nasilja, toliko autogolova ni lokalni seoski političar ne bi lako primio i ostao na nogama. Rezultat je da čemerni Incko više ne gleda u kameru ni u sagovornika dok govori. Zna da je relevantan koliko i seoska budala na matematičkom kvizu. Molim lokalne zaposlenike OHR-a da ga prestanu savjetovati, da mu najzad objasne šta se dešava ovdje i ne pune mu glavu glupostima o narodu koji je uz njega i međunarodnu zajednicu.

I, za ime Boga, neka prestane pričati sam sa sobom. Da moj Hajruši počne pričati sam sa sobom, ostavio bih mu biciklo u šupi, sjeo ga u kola i odveo na psihijatriju. Knjižica mu nije ovjerena već dugo, u gradskoj čistoći to ne rade mjesecima, ali nešto bih skontao. Milom ili silom, odvukao bih ga. Kad čovjek počne sam odgovarati na vlastita pitanja i sam sebi davati potvrdne odgovore, zreo je za kuću sa žutom fasadom. Pričam i ja sam sa sobom, ali ne naglas. Pogotovo ne pred kamerama.

To kod Incka izgleda otprilike ovako “Političari u ovoj zemlji moraju preuzeti svoj dio odgovornosti. Da... Milorad Dodik mora prestati sa zapaljivom retorikom... Da... Izabrani političari trebaju da učine da BiH krene putem europskih integracija... Da.... Ostale zemlje su prestigle BiH na putu za EU... Da... Hrvatska je već u EU... Da... “. Da zlo bude veće, osim istorijskog “da”, Valentin Incko u istom izričaju koristi i negaciju “ne”. “Narod u ovoj zemlji želi da živi bolje... Ne... A političari ih u tom sprečavaju... Ne...? Podržavam protest građana BiH. Ne...? Opredeljenje Europe je građanska i demokratska BiH... Ne...?”.

Zemlja, nacija, negacija

Pošto sad imamo priliku da procijenimo stanje stvari, vratimo se na negacije, samo na trenutak. Postoji magična riječ koju su političari, recimo u Srbiji, zaboravili. Negacija je, razumljiva. “Neću”. Moraš, reći će. A ti opet kažeš “Neću”. Ali, smijenićemo te. “Smijenite me. Neću”. Dačić, Vučić i Nikolić ne žele da ih smijene. Teško su došli do vlasti, puno je svijet uložio u njih. Kaže jedan “Car Lazar nije imao izbora, mi imamo”. Imao je. I te kako. Mogao je, poput Vuka Brankovića, ne bosti se s rogatima. I mi sad ne bismo imali istinit mit na kojem nam počiva istorija. Ili je došlo vrijeme da svi krenemo u p... U tu vrlu evropsku budućnost, u snu se ne snila... Ne...?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana