Minut i po do nuklearnog rata

Tako barem kažu kazaljke na satu od organizacije “Atomski naučnici”, čiji su osnivači poznati Albert Ajnštajn i arhitekta prve atomske bombe Robert Openhajmer. Njihov “sat do konačnog uništenja” je danas najpriznatiji indikator u svijetu, kojim atomski naučnici ukazuju na vještački prouzrokovane opasnosti sa kojima se suočava čovječanstvo na globalnom nivou.

Od 2023, kada su naučnici kazaljke pomjerili na minut i po do ponoći zbog dešavanja u Ukrajini, čovječanstvo nikad nije bilo bliže samouništenju. 

Odvraćanje

Suočene sa vojnim presedanom Hirošime i Nagasakija sve nuklearne sile vjeruju da im posjedovanje nuklearnih bojevih glava i nuklearnih doktrina garantuje opstanak. Kako je rekao ruski predsjednik Vladimir Putin: “Zašto nam treba svijet ako Rusija nije u njemu?”

Ukrajina već duže vrijeme pokušava od svojih zapadnih saveznika da dobije raketne sisteme pomoću kojih bi gađala mete na prostoru Ruske Federacije. Kao odgovor na ovu inicijativu Rusija je krajem septembra ove godine proširila svoju nuklearnu doktrinu, naglašavajući spremnost da odgovori nuklearnim napadom na sve vidove vazdušnog napada na njenu teritoriju.

U strateškom smislu nuklearno odvraćanje podrazumijeva upotrebu prijetnje silom da bi bio spriječen potencijalni vojni napad. Ova jednostavna definicija često sugeriše da je odvraćanje samo pitanje demonstracije dovoljne vojne moći. Međutim efikasno odvraćanje takođe podrazumijeva vjerodostojnost prijetnje. Napadač mora vjerovati da će država koja prijeti stvarno izvršiti akciju u slučaju da su njeni interesi ugroženi. Ako napadač procijeni da su potencijalne posljedice previše visoke u odnosu na moguće koristi, odvraćanje postaje uspješno. U suprotnom, čak i ogromna vojna moć može biti neefikasna ako ne postoji uvjerenje u stvarnu volju za djelovanjem. 

Međutim, ako je interes napadača za postizanje određenog cilja znatno veći od sile koja se brani, odvraćanje može propasti. Ova asimetrija u interesima često objašnjava zašto velike sile ponekad gube male ratove. Po svemu sudeći, nijedna od suprotstavljenih strana u sukobu u Ukrajini ne može sebi da “priušti” ratni poraz, zbog čega je pod znakom pitanja efikasnost nuklearnog odvraćanja, a samim tim je i dugoročni mir u Evropi doveden u pitanje.

Uzimajući u obzir upad ukrajinske vojske u region Kurska nameće se pitanje da li će nova ruska nuklearna doktrina uroditi plodom, čime bi se vojna dešavanja ograničila na region Ukrajine? U slučaju vazdušnog napada na svoju teritoriju, Rusija je osuđena da odgovori nuklearnom taktičkom raketom ili da nepovratno izgubi vjerodostojnost, a samim tim i efikasnost nuklearnog odvraćanja.

Razgovori o razgovorima

“Zakopaćemo vas!”, rekao je Nikita Hruščov, bivši premijer Sovjetskog Saveza, obraćajući se zapadnim državama u govoru 18. novembra 1956. godine. Zapad je ovo protumačio kao prijetnju nuklearnim ratom, međutim, Hruščov to zapravo nikada nije rekao. Ono što je zapravo mislio jeste “nadživjećemo vas”, aludirajući na superiornost komunizma nad kapitalizmom. Ovo je bila pogrešno prevedena izjava koju je Zapad interpretirao kao direktnu prijetnju. Srećom, kroz diplomatske kanale, nesporazum je ubrzo razjašnjen, što je spriječilo dalju eskalaciju ka nuklearnom ratu. 

U oktobru 1962. godine, 13-dnevna konfrontacija između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza dovela je svijet na ivicu nuklearnog rata. Takozvana Kubanska raketna kriza započela je kada su SAD otkrile da su Sovjeti tajno instalirali nuklearne rakete na Kubi, samo 150 kilometara od američke obale. Nakon intenzivnih pregovora i nekoliko dana neizvjesnosti Sovjetski Savez je pristao da ukloni rakete u zamjenu za obećanje SAD da neće izvršiti invaziju na Kubu. Kriza je jasno pokazala da dvije supersile moraju uspostaviti bolje oblike komunikacije, što je dovelo do uspostavljanja “vruće linije” između predsjednika SAD i premijera Sovjetskog Saveza 1963. godine. 

Ova dva događaja su pokazala važnost održavanja diplomatskih kanala između nuklearnih sila, da bi bio izbjegnut nuklearni rat. Danas, u vremenu cenzure i narušavanja suvereniteta država, rješenje rata u Ukrajini je moguće jedino vojnim putem. Dokle god se vode razgovori o potencijalnim razgovorima o miru u Ukrajini, gdje Rusija nije ni pozvana, bićemo sve bliži kao čovječanstvo nuklearnom ratu. 

Nuklearna trka

Teško je procijeniti da li će prevladati racionalnost svih relevantnih aktera u periodu povišenih geopolitičkih tenzija, ali je nesumnjivo da se nalazimo na pomolu nove trke u nuklearnom naoružanju. Kao što je britanski ministar odbrane Denis Hili primijetio šezdesetih: “bilo je potrebno samo pet odsto vjerodostojnosti da se odvrate Rusi, ali 95 odsto da se umire Evropljani.” Iako napori SAD da se odvrati Sovjetski Savez za vrijeme hladnog rata nisu zahtijevali prevelika ulaganja u nuklearno naoružanje, uvjeravanje evropskih saveznika je zahtijevalo znatno veći nivo angažmana. Da bi zadržale ulogu svjetskog hegemona, uvjerile saveznike i odvratile suparnike, SAD moraju da demonstriraju vojnu superiornost, što podrazumijeva novu trku u nuklearnom naoružanju. 

Ova geopolitička dinamika će predstavljati značajan finansijski teret za globalnu ekonomiju koja je u fazi oporavka. Nuklearne sile su u 2023. godini potrošile zajedno više od 90 milijardi dolara na nuklearno naoružanje, od kojih su SAD potrošile više nego ostalih osam nuklearnih država zajedno. Međutim, iako je izgradnja nuklearne rakete skupa, njeno održavanje je još skuplje. Redovno održavanje nuklearnih zaliha uključuje redovno praćenje, procjenu, testiranje, obnovu, sprovođenje mjera bezbjednosti, praćenje uticaja na životnu sredinu i zdravlje, demontažu i modernizaciju. Samo program modernizacije nuklearnog arsenala u SAD očekuje se da će koštati preko 1,5 biliona dolara tokom narednih 25 godina. 

Danas u svijetu, prema izvještaju Federacije američkih naučnika iz 2024. godine, postoji više od 12.000 nuklearnih bojevih glava, a samo Rusija i Sjedinjene Američke Države zajedno posjeduju 90 odsto svjetskih nuklearnih zaliha. Istovremena detonacija 400 atomskih bombi bila bi dovoljna da u potpunosti uništiti čovječanstvo. Pored povećane opasnosti od kompletnog uništenja planete, stvaranje dodatnih zaliha nuklearnih bojevih glava će nastaviti da destabilizuje svjetsku ekonomiju.

U sjenci istorije ostaće inicijativa “Megatoni u megavate” koja je pretvorila 500 tona visokoobogaćenog uranijuma iz 20.000 povučenih ruskih nuklearnih bojevih glava u gorivo za američke nuklearne elektrane. Ovaj program je trajao od 1993. do 2013. godine, generišući 10 odsto američke električne energije i značajno smanjujući globalne nuklearne zalihe. Nažalost trend se preokrenuo i suočeni smo kao čovječanstvo sa još većim izazovima u budućnosti.

Iako vlada nada da bi situacija u Ukrajini mogla biti riješena mirovnim putem ponovnim izborom Donalda Trampa u nadolazećim američkim izborima, istorija je pokazala da se spoljna politika velikih sila teško mijenja. Čak i da to bude slučaj, buduća administracija SAD suočiće se sa novim potencijalnim ratovima na Bliskom istoku. Stari hegemonistički pristup SAD u formiranju svjetske politike je na samrti, a svijet vapi za novom “Jaltom”. Da li će velesile napokon sjesti zajedno za sto ili će kazaljke nastaviti da otkucavaju dalje ka ponoći?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.