Minut ćutnje za 60 minuta

Veselin Gatalo
Minut ćutnje za 60 minuta

Zemlja na klocnama, lov na prijetnje, čovjek sa srcem terijera, Glava Ivanka Grujovića i sultan u Stambolu, rođak lakom na pare, kubura i karteč, krv na sedlu, opet mali Karlo, opet OMV i rajhovski benzin, Onaj Čije Se Ime Ne Izgovara i trozubac, post uništen čokoladom, bosanski Meske i priče lovačke druge svakojake.


"Dosta i tvoga bi, krmče", reče sultan kad vidje lijepu glavu Ivankovu, te dade Turčina pogubiti. Bijaše jednom Ivanko Grujović, davno, sad još u sjećanju i u knjizi "Ratna sreća" Mihajla Lalića. Njegovu glavu, usoljenu, da se ne ukvari - dugo se nekad do Stambola išlo, odnio njegov rođak sultanu u Carigrad, grad otet Grcima i nazvan Istambulom. Zajedno pili, kažu, pa ga poturčeni rođak, lakom na pare, ubio za raspisanu nagradu. Ivanko smetao sultanu, pljačkao karavane, bihuzurio tursku čeljad po gradovima, otimao, ubijao Pravovjerne. Jednom riječju, bio "mimo svijet" i netolerantan i nemultikulturan. Ne zna se koliko je dukata sultan poslao familiji nesretnog donosioca usoljene glave Ivankove, ali dovoljno bijaše za ono što mu rođak učini. Ama, sultan je zavolio Ivanka a da ga nikad dotad ne viđe, više nego je Ivanko mislio da more sultan kaurina i ćafira volit. Kad voli čovjek, ne traži razloge ni povoda. Jer, da sultan nije sultan, možda bi bio Ivanko Grujović. Tjerao bi znojnog ata preko crnogorskih vrleti, grozničavo punio kuburu barutom i kartečom, pucao ispod pazuha na bijesne askere kojima je dosadilo više brojati mrtve, dok se Ivanku krv iz izranjenih leđa slijevala na sedlo i čakšire i tamno bojila sjajnu i znojnu konjsku dlaku.

Ako je starima vjerovat

Kažu, ako je bilo vjerovati mom prađedu, da mojom lozom teče krv Ivanka Grujovića. Od onog "Koji znade stići i uteći i na strašnu mjestu postojati", sigurno potpuno odgovaram trećini opisa. Onom "uteći", naravno. Kad treba stići, obično okasnim. Na strašnu mjestu "postojati" ne volim. Kako već rekoh, kad me jezik i glava dovedu u nevolju, noge su tu da izvuku. Hrabar, dakle, nisam. Ne radujem se ni "carstvu nebeskom", Onaj Čije Se Ime Ne Izgovara već oštri trozubac i raduje se mom dolasku. Ni postiti ne umijem, da ga nekako oćeram od sebe i iz sebe. Prevari me đavliji komad čokolade, pojedem ga onako punog mlijeka, a đavo crkava od smijeha da mu trozubac ispada iz ruku. Živom mi nije lako s ovom jezičinom, neće mi ni mrtvom sa ovom pameti dobro biti. Pokojni Ivanko, Bog da mu dušu prosti, sigurno nije imao ovih problema. Karteča od sječenih čivija i baruta bi se vazda našlo. Karavan mora na put, i blaga bi se namaklo. Nije sebi jezikom, vego kuburom, dušmane stvarao i obarao.

Smrt u Tekiji

"Tekija", tako zovu kraj u kojem živim, u kući mog pokojnog đeda, one koju su rasturili ukopavajući rezervoare za OMV pumpu ispod nje, ona u kojoj rajhovski benzin udišem. Na jednom mostarskom portalu piše "kakav cetnik i bolesnik tekija ce ti glave doci, uskoro se spremi prvo kerina na kapiji pa onda ti". Preneseno doslovno, s "pravopisom". "Glave doći" je jasno. Prijetnja smrću. "Kerina", to je moja Vanda. Brzo i opasno pseto od kojih 40-ak kilo, visoko odraslom čovjeku do pojasa. "Četnik i bolesnik" sam ja, glavom i bradom, osuđeni na smrt. Ni prvi ni zadnji put. Kao onda kad su mi iz Sarajeva prijetili smaknućem. Pa, ne mogu sad otići u Sarajevo da vidim ko će da me ubije, samo trebam ostati kući. Vanda, kad umre, biće sa mnom. U pseći raj neće kao ni ja u ljudski, ne zbog onog dobermana i onog ogromnog ovčara koji su ušli u bašću, već zbog malog Karla. Ni tri mjeseca kuče nije imalo. A i treba je prvo uzeti na nišan, zvjere zna šta je oružje, zna i kapiju preskočiti i vrat zagristi ako ustreba.

Ništa od te smrti

Ipak, kad malo razmislim, ne moram biti Ivanko Grujović da se ne bojim. Da me nije na slavistikama u Beču i Pragu, da me nema od Sjevernog do Južnog pola, možda bih i imao razloga za strah. Podiglo bi se puno prašine kad bi me neko ubio. Vrli nesretnik bi loše završio, imam i ja svojih dužnika i zatočnika. Nisam drvo bez korijena. A i Vandu neće niko ubiti. Tu bih ja saznao ko je i hladno odrobijao vrlog počinioca. Strah od straha je, naime, jedini opravdan strah u spisateljstvu i novinarstvu. Puno smisleniji od straha za život, svakako. Puno je opasnije imati novaca ili nekome biti dužan puno novca. Vrijeme atentata na novinare i slična piskarala već je prošlo u ovim krajevima. Nisam ni Salman Ruždi, još niko nije raspisao nagradu za moju ćelavu glavurdu. Nadam se i da neće. To se dešava kad možeš kupiti čitavu ulicu a ne smiješ se njom prošetati.

Fali čoj'ku kamen iz cipele

U ponedjeljak me uhvatila neka... tuga. Osjetio sam se kao sultan kad je vidio "lijepu glavu Ivankovu". Najodvratniji kolažni program u zemlji, nije se emitovao. Saznao sam da i neće. A šteta. Baš sam se bio pitao šta će hronična kritika vlasti sad kad su sponzori kritike vlasti - na vlasti. Nezgodna situacija. Šef SDP-a, pokrovitelja "60 minuta", zapošljava na visokim funkcijama svoju rodbinu, zataškava kriminal (svoj i još poneki), vara, laže, očajnički traži Srbe i Hrvate po Republici Srpskoj i Zapadnoj Hercegovini da se odreknu sebe i svoga i prihvate njega i njegovo. Nezgodno je i čuđenja vrijedno što je "60 minuta" izgubilo svoju svrhu time što je poslužila svojoj svrsi. Mobilizacija većeg dijela Bošnjaka te malog broja odsrbljenih i odhrvaćenih Srba i Hrvata, uspjela je. Hrvatima su Bošnjaci izabrali političare po mjeri SDP-a i SDA. Zamalo se to, zahvaljujući Mladenu Ivaniću, lideru PDP-a, djelimično desilo i Srbima u RS. Šta je s nama, Srbima u Federaciji? Ništa, kao i obično. Srpskoj kulturi u Mostaru se, na primjer, onako konstitutivno, dadne duplo manje para nego hrvatskoj ili bošnjačkoj. I od te crkavice se veći dio dadne izvjesnom Salki i jaranu mu Asimu, da prirede dvije večeri posvećene sprdnji sa Srbima.

Mrtvo i nezaboravno

Ipak, živopisna je bila ta emisija. Prije nego što nastavim biti zločest, bilo je u toj emisiji riječi o pravom kriminalu. Dosta se toga i razotkrilo. Nažalost, selektivno, samo kod SDP-ovih političkih protivnika. Eto, ne mogu ja a da ne umanjim zasluge. Zločest li sam, Bože, nikad ti ja u raj neću. Eleneise (drag mi turcizam, šta ću), ta nakarada od emisije je postavila i nakaradne novinarske standarde. Totalno nepoštovanje sagovornika, izvrtanje rečenica, dodavanje misli, zlurado komentarisanje, snimanje bez dozvole, guranje mikrofona iznad brkova a pod nos, "cipelarenje" rodbine novinarskih žrtava, isijecanje razgovora i sklapanje po svojoj volji, traženje trenutaka kad čovjek gleda u pod, provociranje svih vrsta, cičanje i kukanje, zaobilaženje mišljenja "druge strane", sprdanje sa objektima istraživanja... Nažalost, mnogi novinari su prihvatili te standarde, u RS i u Federaciji. Pisao sam o nekima, pa neću opet. Čovjek se, recimo, kad preživi i pobijedi rat, sjeća smiješnih stvari i neobičnih trenutaka. Strašno nekako... izvjetri. Ne potpuno, ali ipak se ono najgore nekako prevaziđe. Osim ako se od kukanja i naricanja živi, kad je to biznis. Ali, nisam htio o tome.

Lovci na prijetnje

Vodeća figura "60 minuta" Bakir Hadžiomerović uhljebljen je u vrhu Federalne TV. Pošteno čovjek odradio posao, pa nije odbačen kao drugi. Ponosio se prijetnjama sebi. Lovio je prijetnje s žarom kojim moja Vanda lovi mačke po bašti. Prijetnje sebi bi prikazivao i pričao o njima kao ribar o ribi koju je ulovio i pojeo kad niko nije gledao a fotoaparat mu nije bio pri ruci. Malo mu je smetalo što nije "na terenu", pa je morao prijetnje sebi nadopunjavati i "kvadrirati", da se nekako izjednači s vojskom na "bojnom polju", u Parlamentima, ispred fabrika, na protestnim skupovima, u rudnicima, svugdje gdje prijetnje zuje poput metaka kad Amerikanci "zarafalaju" kakve afganistanske svatove. Ponosio se "Amerikancima". Govorio bi "Ja sam rekao Amerikancima", kao da je imao Klintona i Kondolizu ispod stola. Nekad bih pomislio da će njihove figurice odnekud izvući, da se mi kojima je bio smiješan, upiškimo od straha. Pun ljubavi bi gledao svoje goste iz SDP-a, kasnije i iz SDA (kad su ušli u koaliciju) a s prstom na bradi i podignutih obrva bi "rešetao" nesretnike koji bi bili dovoljno naivni da mu dođu u emisiju da ih Bakir prekida usred rečenice i stavlja im riječi u usta, pita zašto im se mater ubila i zašto nemaju djece.

Čovjek sa srcem terijera

Avdo Avdić, onako malehan i okoprčan, zaskakao bi se mikrofonom, uvijek na jače i veće od sebe. Pozivao bi rukom kamermana, kao da zove koze da ga prate. Imao je srce kao lubenicu, poput onih malih lovnik terijera od 3-4 kile koji jurišaju na papke i kljove vepra stokilaša. Bijaše mi ga žao kad ga je ono Milorad Barašin, državni tužilac, gurnuo onom svojom medvjeđom šapom. On je, mislim, bio najbolji lovac na prijetnje u čitavoj ekipi. Ni Arijana Saračević - Helač nije bila loša. Ona bi se pogrbila i s mikrofonom tik uz tijelo (kao da će je on zaštititi) odfrfljala bi svoju mantru o onome ko joj ne bi htio dati izjavu. Ona bi, jadna, otrpila niz uvreda na polnoj i estetskoj osnovi i nje mi par puta bijaše iskreno žao. U lovu na prijetnje nije bila neuspješna, naprotiv. Ne sjećam se da je ulovila kakvo guranje, kao Avdo, ali se prijetnja ženi računa kao pet guranja muška, makar bilo maleno kao Avdo Avdić. Damir Kaletović, onako žutaljast i škembav, nije ulovio puno prijetnji i guranja, iako se nije trudio ništa manje od drugih. Volio je pećine i rudnike, vojničku i lovačku odjeću. Zanimljivi su mi bili brčići kao od čokoladnog mlijeka i čuperak od bradice koji je dugo bio znak raspoznavanja "Patriotske lige", paravojne formacije nastale u Sarajevu osam mjeseci prije rata. Slobodan Vasković je bio i ostao najtragičnija figura u cijeloj šezdesetominutnoj priči. Objekt izvještavanja bi najčešće bio kilometrima iza njega, negdje na horizontu. Nekada bi dekor bio nasnimljen, iza, kao u prvim danima crno-bijele filmske montaže. Šizofrene epizodiste koji bi se pojavili u par emisija, nekad u samo jednoj, neću komentarisati. Mada, o svakom od ovih likova, samo na osnovu njihovih priloga, dobar pisac bi mogao po roman napisati...

Život na klocnama

Zemlja na "klocnama", sa podijeljenom javnosti i uništenim novinarskim standardima, čeka nove optimiste. Lovci na prijetnje još se mogu naći na pojedinim političkim mrciništima. Ali, sve je manje terijerskih srca Avde Avdića i bradica "Patriotske lige" Damira Kaletovića. Nestala potreba, nestalo i potrebnog. Kao što je splitski "Feral tribjun", sredstvo predizborne kampanje Stipe Mesića, izgubilo svrhu kad je bosanski "Meske" došao na vlast i pripremio Hrvatsku na prodaju i predaju onom ko više da. "Drumovi će poželjet Turaka" a ja ću morati naći neki drugi način da potrošim to vrijeme od osam i nešto do malo do deset ponedjeljkom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana