Ministar nekulture

Ne znam zašto neki ljudi misle da ja ne volim Sarajevo. Nije to istina. Volim ga ja. Ne volim šta se u njemu događa, ne volim glumatanje multikulture i tolerancije, ne volim kad lažu i psuju, ne volim kad me ubjeđuju da sam što nisam i da nisam šta jesam. Ima toga još što ne volim, ali nije da mrzim Sarajevo. Ne mrzim ni Sarajevo film festival, ali mrzim što tu filma ima najmanje. Najviše je suludog trošenja miliona evra i idejno političke ispiračine mozga. Ide mi na živce što prije popravljanja zemlje, eto, žele nešto kao "popraviti imidž" BiH. Kao da šminkaju babu od 90 godina bez oba kuka, pokušavajući je udati za bogatog brodovlasnika u kasnim dvadesetim godinama. Što ne ide - ne ide, pa makar se radilo o gradu koji ima "Mekdonalds" kao diku svih žderačnica brze hrane (bosanski - aščinica navrat-nanos).

Principova latinica

Elem, opet ja bio u Sarajevu, ima nekoliko dana. Fino mi bijaše. Vidio stare znance, par prijatelja, odspavao u hotelu "Latinska ćuprija" - na Principovom mostu. Gavrilo Princip je onaj što je... Aha, znate. Dobro. Popio kafu sa Almirom, izdavačem iz Hercegovine. Fin čovjek, mada malo prepošten za Bosnu. Zaspao sam ranije, kako starijem čovjeku i priliči. Ujutro se javio na Radio RS, spremio se i pošao na snimanje. Za, nećete vjerovati, "Al-džaziru", arapsku televiziju. Tamo samo jedan Arapin, nižerangiran, sve ostalo Anglosaksonci i nekoliko lokalnih snimača i šminkača. Televizija nit' arapska nit' muslimanska, nego baš kako treba, medijska i objektivna, vidi se da nisu učili ni od nas ni od Amerikanaca. Valjda se ja odvikao od normalnih medija, pa mi smrdi i gdje cvijeće raste. A od ljudi na razgovoru za "Al-džaziru", bili ja i još neki. Koji neki? Svakakvi neki, baš kako i treba. Nije kao kad organizuju "okrugli sto" u Sarajevu, pa tu bude SDP i SDA, pa svi isto misle i na kraju se slože da su Bošnjaci fin svijet (i oni koji pristaju uz njih) a ostali ne valjaju, usput to potvrde i Srbi i Hrvati, članovi i simpatizeri navedenih bošnjačkih stranaka. Odoh ja opet naširoko, ali znam gdje sam stao. Koji ljudi bijahu i govorahu? Evo, ovi:

Životi i priključenija

Denisa Sarajić. Radila za OSCE, OHR, DFID i GAP, ma šta to bilo. Zgođušno stvorenje u ranim tridesetim godinama. Sanja Mihajlović. Od 1995. do 2007. živjela u Londonu, onda se vratila u rodno Sarajevo. Radi u Centru za sigurnosne studije, ma šta to bilo. Zgodna i sređena, rječita i predvidljiva, kao što i treba biti neko ko svjetski diplomiran radi za strance i ima za skupu robu i kvalitetnu šminku. Radomir Kazunović, potpredsjednik SDS-a, fin i odmjeren gospodin, jako dobro govori engleski. Damir Nikšić, poznat po pjesmi "Da nisam musliman". Tu on i jada se kako niko ne voli muslimane. Umjetnik. Razočaran, ne "gotive" ga Sarajevci jer nije bio tu u ratu. Engleski mu nije nešto... Bojan Stanić iz HDZ-a 1990, direktor kampanje "Martina Raguža za člana Predsjedništva". Solidan govornik engleskog. Moja malenkost, rab Božji Veselin, dao sam samo da napišu "autor", štoćereć pisac. Da ne nabrajaju i ne troše 'artije. I, najjači lik u čitavoj toj menažeriji, Emir Suljagić, ministar obrazovanja Kantona Sarajevo. Nećete vjerovati, uz njegovu titulu navedenu u biografiji (izgleda da je čovjek samo i jedino to), stoji i "preživjeli iz Srebrenice". Bijaše mi krivo kad vidjeh. Trebao sam i ja napisati "preživjeli iz Mostara". Mostar je, znate, grad u kojem najviše ubijenih čine civili, žene i djeca. Ako se ne sjećate ministra Emira Suljagića, to je onaj ministar koji je, u skladu s najboljim komunističkim uzusima i praksom iz socijalizma, ukinuo ocjenjivanje vjeronauka u sarajevskim školama, pa ga reis Cerić napao drvljem i kamenjem, pa ministar onda "plačuckao" na Federalnoj TV i govorio kako je pravi musliman, i to preživjeli iz Srebrenice. Neise, što bi rekli u Sarajevu, ili nebitno - što bi rekli u Zagrebu, evo kako trajaše priključenije o kojem je moje načertanije...

On meni nema Hercegovine...

Voditelj, fin i pristojan tamnoput mladić, pitao je kako da me predstavi, kao bosanskog Srbina ili kako? Ja rekoh da nisam Bosanac ni bosanski, da sam Srbin i Hercegovac. I da se ova zemlja ne zove Bosna. Tad Emir Suljagić, ministar koji je sjedio do mene, reče da je Hercegovina u stvari Južna Bosna. Onda ja rekoh da mi ne pada na pamet da budem Bosanac i da nikom ne pada na pamet da me gura u Bosnu jer će imati problem. Pogledah ga i vidjeh da je mrcina hercegovački visoka. Od nekoga iz Hercegovine je naslijedio visinu. Nažalost, ne i pamet. Ni hrabrost, nije me u oči pogledao. Ministar je onda počeo gledati na sat. Svom "posilnom" je govorio da otkaže sastanak sa Alijom. Behmenom, pretpostavljam, gradonačelnikom Sarajeva, onog sa frizurom "staljinkom". Opsovao je mater, nekoliko puta, nekom imaginarnom. Tad mi propade namjera da ga poštujem, barem dok smo tu. Ministar... Onda je, zbog kašnjenja snimanja, počeo psovati Boga, Bog da mu dušu prosti. I govoriti kako mora zaraditi za hljeb (!?). Onda je "posilnom" rekao da otkaže i sastanak sa Dubravkom Lovrenovićem. To vam je, znate, jedan od dvojice Lovrenovića koji stalno "nabilavaju" o "metafizici Bosne" i bosanskim stećcima koji su mahom hercegovački. Hm, zanimljivo, ali i oba Lovrenovića "furaju" "staljinku". I opet je opsovao Boga, tako grdno da sam se namah prekrstio. Onda se uplaših da su raj i džehenem skupa. Bože mili, ne dozvoli da pakao dijelim sa ovom nesrećom, rekoh poluglasno. Vodi ga Bože, u raj, dženet, gdje hoćeš, samo da ne budem s njim skupa...

Ne cipelom na ministra

Razgovor je uspio biti spontan i iskren, što je i bila namjera "Al-džazire". I bio je. Osim što je gospođica Mihajlović, povratnica iz Londona, izjavila da Srbi u Sarajevu nemaju nikakvih problema, da im je kao bubrezima u lojevima. Ja sam rekao da je to možda i istina, ali da znam puno ljudi koji se ne bi složili s njom, mahom bivših Sarajlija. Rekao sam i da dolazim iz višenacionalne sredine u kojoj ne misle svi isto, iz Mostara, što je nasekiralo ministra bogopsovača, Suljagića. Nasekirao se, mahalski, i počeo mahati rukama. Onda sam rekao da su sve stranke u ovoj zemlji nacionalne, na šta je ministar "odlijepio", napola ustao i počeo mahati rukama i derati se kako njegova stranka, SDP, eto, nije nacionalna. Na engleskom, naravno. Nepristojno kao na svom, bošnjačkom. Srećom, nije Boga kleo. Ja sam, videći da me je "pošlo", rekao da je sve u zadnjih 15 godina, uključujući i ovu nazovidemokratiju, velika predstava za strance. Onda je Suljagić, obrazovni ministar SK (ne Saveza komunista već Sarajevskog kantona) počeo o srpskoj podršci optuženom Ratku Mladiću. Onda sam ja, ne u odbrani Ratka M. već s ciljem ministrovog potpunog "odljepljenja", rekao da je muslimanski general, Rasim Delić, u Hagu osuđen za ratni zločin, dobio počasnu paljbu i sahranu sa svim drugim državnim i vojnim počastima, od poreskih para. Onda je ministar, potpuno izbezumljen, za osuđenog ratnog zločinca kojem je poslije žalbe čak i posmrtno potvrđena presuda, rekao da nije ratni zločinac, pokazavši time svu svoju ministarsku objektivnost i odlijepivši do te mjere da je rekao kako je on, glavom i bradom, preživjeli iz Srebrenice. Vidjevši da ministar ne vlada sobom, prestadoh ga uznemiravati. Nije hrišćanski ni srpski "cipelariti" poludjela čovjeka, makar neotesan i ministar bio.

Odljepljenja

Ostatak nisam mogao predvidjeti ni kontrolisati. Ministar Suljagić je, izrevoltiran i očajan, rekao da je tu, na brdu, Srbija, i da to nije u redu. Gospodin Radomir Kazunović mu je rekao da je to dio BiH koji ima suverenitet. Onda je ministar počeo da se dere. Hm, da glasno govori, tako se to kaže. Onda ga je "podbo" i Bojan Stanić iz HDZ-a 1990, rekavši da u Federaciji Bošnjaci biraju predstavnike Hrvatima i da Hrvati nemaju TV na svom jeziku, da se na TV govori i misli bošnjački. Onda je ministar, sa napola izgorenim moždanim ćelijama, počeo da se dere kako je to fašizam, kako "bošnjački" jezik nije bošnjački nego bosanski. Bojan ga je samo gledao i slušao kako se der... kako glasno priča. Zapravo, svi smo izgledali pristojno i kulturno, obrazovano i uglađeno, osim ministra obrazovanja... Damir Nikšić, umjetnik (Da nisam musliman) bio je objektivan na onaj "gradski" i "čaršijski" način, govorio kako mu je važnije koliko ima u džepu i koliko je priznat nego kakva je politika i ko je na vlasti. Pošteno. Ali, ja sam poslije toga spomenuo kako ljudi u ovoj zemlji nikad nisu bolje živjeli nego prije rata. A potukli se, krvavo, usred blagostanja i demokratije. Rekoh i kako je problem ove zemlje neriješeno nacionalno pitanje, kako je život države od 5 do 50 godina a nacije su puno starije. I kako ljudi glasaju za "svoje" jer se boje, s razlogom. Dok sam govorio, ministar obrazovanja se smijao, mahalski, podlo, čaršijanerski. Onda sam rekao da ne mogu shvatiti ozbiljno državu u kojoj predsjednik otvara "Mekdonalds", restoran brze hrane. I pozvao ga da otvori mesnicu u Konjicu. Onda se ministar obrazovanja zaderao "Pa šta bi ti!? Da otvara nuklearnu centralu!?". Priznajem da sam bio zatečen njegovom dedukcijom i samo sam se smješkao u kameru. Šta drugo može rab Božji kad se suoči sa kombinacijom staljinizma, primitivizma, nacionalizma i gluposti. Ne znam šta će isjeći prije prikazivanja, ali snimak će biti na internetu čim ga vide Engleska, Amerika i ostali englezizborci. Ako lažem ja - ne laže snimak.

Strah od ministra

Poslije "sesije" sam pokupio honorar i pare za putne troškove i izvinio se u ime ministra Suljagića. Nisam htio da ljudi pomisle da smo svi takvi. Ja sam naglasio da smo mi Hercegovci malo drukčiji, da mi ne ulazimo onako u tuđu intimu, da obično ne urlamo i da poštujemo ljude uz koje sjedimo. Ima i nas svakakvih, ali su rijetki ovakvi kao ovaj bezbožni nesretnik. Doduše, znaju i kod nas grdo kleti, ali se jadni ispovijedaju, mole ili krste potom moleći Boga i Djevicu Mariju za oproštaj, znaju da to ne valja. I ja opsujem nekad. Miša šarenog, najčešće. Ili OMV. Sjećam se vremena idolopoklonstva, kad se samo Tita i Partiju nije smjelo psovati. Stresoh se od straha n'akvog. I krenuh. Kolima, naravno. Vozio sam polako ovaj put, oprezno, četvore oči sam otvorio. Ni autobus nisam pretekao. Odlučio sam tad da neću u pakao, makar u njemu bili Hendriks, Galager, Ramzes II, Napoleon i Aleksandar Makedonski. Moram učiniti toliko dobra i okajati grijehe, puno mi vremena i života treba. Neću da provedem svevremenost sa ministrom Suljagićem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.