Milan, Stjepan i nevesinjska epizoda

 Da sam jošte tako mali, ne bih se pitao zašto je vlada Srbije toliko "europska" ako je dobila izbore na antievropskoj platformi. Ne bih se pitao ni zašto je ukrajinska vlada sa Viktorom Janukovićem na čelu postala "neeuropska" kad je izbore dobila na proevropskoj platformi. Pitam se šta je s tim ljudima? Doduše, za ovu trojicu u Srbiji, Vučića, Dačića, Nikolića, dobili su igračku i sad moraju slušati. Igračka je Srbija, naravno. Čujem kako neke večeri melodramatični Aleksandar plačnim glasom govori, kao đedu sa koljena, kako nije važno ko će vladati Srbijom ako u Srbiji ljudi budu živjeli bolje. Valjda misli, ako budu imali više para? Mislim da je to. Imaće para, kad se zaduže toliko da izgube stanove i kuće, kad im djeca budu znala stranu istoriju bolje negu svoju, kad se svojoj smijali budu. I to je još rekao sa ove strane Drine, gdje je ljude teže prevariti - iako nas Toma Nikolić, predsjednik Srbije, onomad sve svrstao u Bosance.

I nas Hercegovce, Bog ga ne ubio dabogda... Neki dan na vojvođanskoj televiziji objavljeno da je najfriškiji uslov za onaj famozni "datum" za koji su već dali Kosovo, da daju autonomiju, i to teritorijalnu, vojvođanskim opštinama sa mađarskom većinom. Pisao sam o tome onomad, kad sam govorio o komisijama koje u Vojvodini (Republika Srbija, još uvijek) dijele državljanstva i šakom i kapom. To nije objavljeno u ostatku Srbije. Sreća pa u Vojvodini imam svoje ljude, pa mi kažu. Aferim Tomo, svaka čast Aleksandre, bravo Ivice. Dokazali ste da su Mađari narod, a da Srbi to nisu. Ne znam ko će vladati Srbijom kad njome poteče med i mlijeko. Ali, vidim da danas Srbijom vladaju strane ambasade.

Raja i papci

Raja je za EU, papci su za Rusiju. Eto, tako vam je to. Raja nas izbombardovala, ponizila, satanizovala, ali raja su "kul" i "in", a Rusi su teške pijanice i šta ćemo mi s njima? Ja, kao provjereni papak, evo, radim protiv svog rođenog sebe. Bolje je s njima trojicom biti dobar nego ne biti. Ali, ja, rab božji Veselin, nisam političar pa da volim koga ne volim. Možda ste vi povjerovali da nam ona trojica, Vučić, Dačić i Nikolić, žele dobro? Dozvolite da pogriješim, ali ja im ništa ne vjerujem. Srbi su Srbi, vole kad se hapsi i kad im se obećava sve i svašta, pa makar im se i muka obećala. Ko se bude grlio s njima trojicom, neka čuva novčanik. Ja ću biti u pravu kad bude prekasno. Ali neka, bolje je biti u pravu prekasno nego nikad. Kao što bi rekao Čvorović u filmu "Balkanski špijun", "Ako me se sete na dan bezbednosti - sete. Ako ne, nikom ništa...". U međuvremenu, ovoj trojici i vlast i čast, Mađarima mađarsko, Albancima albansko, Bosancima bosansko, Crnogorcima crnogorsko, Hrvatima hrvatsko, a Srbi će se dugo sjećati dražesnih šiški Ivice Dačića...

Moj Milane, kad u Nevesinje pođeš...

Moj najdraži Srbin, Milan Jovičić, magistar tehničkih nauka iz Sarajeva, Mostarac i žestok kritičar pravoslavne crkve, Mileta Dodika i vladike Grigorija, veliki obožavalac Bosne i bosanskog jezika i poštovatelj stradanja Bošnjaka, ovih je dana u Nevesinju skupa sa Stjepanom Prskalom. Traže podršku da rasture "Aluminij", možda zadnju pravu fabriku u dolini Neretve, u kojoj radi i dosta Srba i Bošnjaka. Više nego Srba i Hrvata u "BH Telekomu" i "Elektroprivredi BiH" skupa. Stjepan Prskalo je dugo bio ombudsmen za dječja prava u Mostaru. Inače, neko koga ne bi trebalo držati blizu djece. Sjećam se jedne epizode u njegovoj karijeri. Ja sam onomadne radio na jednom radiju, kao urednik i voditelj emisije "Šetnja ulicama žrtava demokratije" na "Radio studiju 88". I tada sam, baš kao i sad, bio nekako bolećiv i slab na Cigane. Kao i svaki normalan čovjek, slab sam i na patnje dece. Ako su Romi Mostara imali šta reći, rekli bi meni, a ja bih to prenio ostatku Mostara i okoline. Zašto? Zato jer sam mogao, a i poznat sam po instrumentalizaciji medija. Moj prijatelj Salko mi rekao jednom "Bog te ne ubio, zar ti nije dosta što si Srbin, ubiće te neko tak'og ma'nita... 'Kani se bola' gradonačelnika, znaš da ima para da te stoput ubije". Ali, luda glava nije htjela da se okane gradonačelnika Mostara. Bojao sam se, nije da nisam, zavirivao bih pod svog starog "forda" poslije svake emisije, da vidim da nema kakav dio koji nije iz "Fordove" fabrike, da mi nisu stavili kakvu "belaj spravu", pa da se razletim po Mostaru kao siromašni pjesnici po švedskom stolu... Evo, opet moram gledati gdje sam stao...

Bolja strana od Stjepana

Na čemernom Stjepanu Prskalu sam stao, i kod dobroćudnih Nevesinjaca, kojima ova dva prodaju maglu i kupuju pamet. Elem, da skratim priču, jednog dana meni zazvoni telefon, kućni. Tad su mobitele imali samo bogati, te 1998. godine. I to one kojima se moglo konja zatući. Zove me Ramadan Haziri, tadašnji samoizabrani predsjednik romske zajednice u Mostaru. Sav usplahiren, slabo ga i razumijem, pola romskih riječi izgovara. Na kraju kaže: "Bratko, dođi da vidiš... leleeeee... Na sva deca bacaju pesak, hoće svi da ubiju... Sa bageri i lopate... Leleeee..!" Ja, na lijepom književnom jeziku, pitam, "Ma đe to, bola'!?". "Na Bišće polje, brate... Svu će decu da pobijuuuu...". Te ja sjednem u svog izlupanog "forda", dogrmim do romskog naselja, koje je oduvijek bilo na jugu Mostara, na Bišću polju. I stvarno, gledam radnike na djelu sa rovokopačem kako zasipaju ciganske nastambe, šatore i kartonske kućerke pijeskom i svakojakim građevinskim otpadom. Gledam kako gologuza dječica trče i plaču, kako se odrasli Romi kače na bager. Priđem bageristi, sav crven u licu. Ipak, ne dovoljno crven da bagerista ne vidi da sam bijel, dakle da bi mogao odgovarati ako mene pokuša poravnati rovokopačem. Natjeram ga da ugasi mašinu i odjurim do radija. Babetina od direktorice me pita šta mene briga za to što rade Romima. Ja uzmem telefon, pitam broj telefona ombudsmena za dječja prava. I, dobijem broj telefona Stjepana Prskala, ombudsmena za dječja prava. Da, toga što zajedno i skupa sa Milanom Jovićićem, u Nevesinju štiti prava demobilisanih radnika fabrike aluminijuma u Mostaru.

Majmunarije na ombudsmenovom telefonu

"Halo, je li to gospodin Prskalo, ombudsmen za dječja prava?", pitam. "Jeste, izvolite", kaže mi nimalo ugodan glas. "Čujte, na Bišću polju se ruši romsko naselje. Neandertalac bagerom gonja djecu, sipa pijesak na njih..." - kažem ja najpribranije što sam mogao. "Morate učiniti nešto, djeca su u fizičkoj opasnosti... Osim toga, ako im poruše šatore i one kućerke, neće imati gdje spavati. Ionako su im uslovi života nikakvi. Molim vas da odete tamo i što prije date da obustave radove". S druge strane se začula tišina i čudno disanje. Kao da neko star i glup duboko razmišlja, a nije na to navikao. Onda se začu odvratni glas: "Čujte, sad imam sastanak, a sutradan sam na putu. Prije prekosutra neću moći...". Ja suptilno riknem u slušalicu i režećim glasom tiho kažem "Slušaj, majmune jedan majmunski... Znam da u ovoj zemlji nema ni reda ni zakona, ali ti se kunem svim mrtvima u meni da ću, ako se ijednom djetetu tamo išta desi, doći u tu tvoju smrdljivu kancelariju i napraviti musaku od tebe. I kući ću ti svratiti, znaš li!? Jesi li me čuo, majmune jedan!? Jesi li me čuo...!!!???". Slušalica se spustila. Opet sam nazvao, javila se telefonska sekretarica, ona automatska. Tada je toga bilo, mobitela nije. Kasnije sam saznao da je Stjepan Prskalo otišao tamo, saznao sam i da su radovi nastavljeni, a da je Romima obećano drugo mjesto za život. Kao i nama blagostanje u Evropskoj uniji.

Milan bošnjački i jezik bosanski

Stjepana Prskala sam kasnije često viđao. Usput, nekada bih ga i pozdravio. Iz pristojnosti, kao što čovjek pozdravlja ludog komšiju koji je uvjeren da ga trujete i želite ga ubiti bombom, pa je zazidao vrata kao jedan u današnjoj Zagrebačkoj ulici u Mostaru. Heh, taj se penje u kuću merdevinama, preko balkona. Hm, eto, otud znam Stjepana Prskala. A o Milanu Jovičiću ću, ako Bog da, napisati kakav roman, čim napišem tu romansiranu hroniku doline Neretve i Mostara, inšalah (turc. op. a) i još nešto kolumni. Na portalu njnjnj.bosnjaci.net, Milan Jovičić piše: "Svi predstavnici ovoga velikosrpskoga nebeskoga naroda, iako su u uzvišici iznad Mostara, prema iskustvima svoga Vožda i njegove sudbine, od Gazimehstana i Kosova do ovoga grada, moraju konačno da se spuste na zemlju i da shvate svu pogubnost njihove ideologije, njihovoga odnosa i ponašanja u ovome gradu, jer ništa nije dugovječno i neprepoznatljivo ovim čuvenim mostarskim liskama. Dakle, oslobodimo se konačno i "šagoljice" i "gatalice" i dozvolite da se u našoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini isključivo služimo našim divnim izvornim i iskonskim bosanskim jezikom".

Tako kaže Milan Jovičić, jezikoslovac. A Milan Jovičić, patriota Bosne, kaže: "Poštovani i dragi moji Bošnjaci, ovaj članak isključivo posvećujem vama, kao iskreno hrabrom i poštenom narodu, sa kojim sam živio i proveo najljepše moje mladalačke dana u našem Sarajevu. Samo iskusni i visokoobrazovani čovjek, kojem miljeu i sam pripadam, kao odličan učenik sarajevske elitne gimnazije mogao sam spoznati i sve dobre i loše naše sudbonosne prilike i recidive pogrešnih shvatanja i naših odnosa i ponašanja". Pa dalje veli: "Međutim, kako živi pišu istoriju, sa nestankom "šagoljice" mora da nas zabrine i "gatalica" kao velikosrpski nacionalistički jezik, koji se propagira na talasima Radija Republike Srpske iz svakodnevnih izvještaja, njenoga tvorca Veselina Gatala. Ova gatalica, kao izvorište agresorske ideologije njihovog Vožda, kao i njihovih mentora dodikovštine i vjerskih kleronacionalističkih elemenata, sa podrškom i plaštom crkvenih vjerskodostojnika u gradu Mostaru. Nije potrebno biti dovoljno mudar i pametan, već je dovoljno poslušati izvještaje ovoga velikosrpskoga nacionaliste na talasima Radija Republike Srpske i shvatiti svu mržnju prema islamskom i našem komšijskom bošnjačkom okruženju u ovome našem zajedničkom gradu Mostaru. Činjenice koje ukazuju na ovu konstataciju su sasvim dovoljne da se odmah uoči mržnja prema našim komšijama Bošnjacima i ovome narodu". Eto. Aferim i halal bilo magistru tehničkih nauka. Pročitajte čitav članak, ne budi vam teško. Piše i o našoj "Prosvjeti", piša da se čovjek Bošnjak rastopi od miline. Ukucajte u Gugl "Milan Jovičić" i "bosnjaci.net", pa ćete uživati kao i ja. Ne znam kako su se Stjepan Prskalo i Milan Jovićić prodavali Nevesinjcima. Ali, saznaće se i to. He, he, nije kriv ko ne zna već ko ne sazna...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.