Mi smo izuzetak koji potvrđuje pravilo

Bilo je u istoriji mnogo primjera u kojima su Srbi vladali svijetom. Vlade Divac je igrao 18 godina u NBA ligi, Bregović već 15 godina svira na svim meridijanima svijeta, Mihajlović je legenda italijanske, znači najjače lige svijeta, o Emiru da i ne govorim. Njegov ulazak u svjetsku kinematografiju desio se prije skoro 30 godina i još je tu u vrhu. Tesla, Pupin, Milutin Milanković, Andrić. No, to su pojedinci. Nadareni, genijalni, ali pojedinci. Mi smo grupa. Izuzetak koji potvrđuje pravilo. To bi bilo kao da npr. Zvezda deset godina zaredom ulazi u najmanje četvrtfinale Lige šampiona. Priznaćete, nemoguća misija.

Niko od nas nije sumnjao da, kada smo te 1998. završili film "Crna mačka beli mačor", nismo napravili odličnu muziku i da Emir nije snimio genijalan film, i niko nije sumnjao kada je disk sa muzikom izašao da smo napravili nešto autentično, svježe, intrigantno i zanimljivo za tada mrtvo svjetsko muzičko tržište, ali događaji koju su se kasnije redali nisu mogli da se zamisle ni u najslađim i najdubljim snovima.

Sve je počelo kao slučajno. Zvali su nas u Parmu, u Italiju da sviramo povodom retrospektive Emirovih filmova. Emir je tada bio u Parizu. Što da ne? Italijani, kasnije naši veliki prijatelji, organizovali su četiri koncerta. Strpljivo su čekali da Indijanci sa Balkana nakon 32 sata vožnje preko Pešte, Beča, Filaha, Verone stignu starim "Mercedesovim" kombijem u Parmu. Prvi koncert, pravi eksperiment. Par stvari iz filma, par starih na srpskom, pokoja improvizacija, ali energija, vedrina, ritam… I onih zalutalih petstotinjak gledalaca u polupraznom klubu bi zadovoljno. Sljedeći dan, međutim, delirijum i atmosfera koja će nas pratiti svih ovih deset godina. Bolonja. Emir se uhvatio gitare, na brzinu krojimo repertoar. Sala krcata. Napolju je ostalo isto toliko ljudi. Kroz masu do bekstejdža dolazi Sale Danilović, koji je tada igrao za "Kinder". Jedva su me pustili da uđem, veli. Šta je ovo, koje je ovo ludilo? Koncert kreće, masa se njiše, postaje svima jasno da posjedujemo nuklearnu bombu u rukama. Treba je samo znati aktivirati. Ritam brze dvojke oslobađa napetosti i prisiljava publiku da skače. I mi i oni smo nijemi svjedoci aktiviranja bombe o kojoj sam govorio. Poslije koncerta ozbiljni razgovori sa italijanskim promotorima i pada dogovor da na ljeto 1999. napravimo veliku turneju. Ovoga puta se govorilo čak i o honorarima. Emir definitivno uzima gitaru. Jebo filmove. Prave se planovi o repertoaru, o instrumentariju. Kombinujemo sve što imamo i odlazimo nazad u Beograd, puni elana i entuzijazma, da krenemo sa pripremama.

I kao što rekoh, da smo neki bend koji dolazi iz normalnih krajeva, ovoj priči bi na ovom mjestu bio kraj. Momci su navježbali, uključili instrumente i postali popularni i slavni. No, pošto mi dolazimo iz specifičnih krajeva, naša avantura tek je trebalo da počne. Poslije jedne probe, nezainteresovan i za šta osim za ono što radimo, palim televizor i vidim kako Havijer Solana najozbiljnije, zabrinutim glasom i odlučnim pogledom obavještava svjetsku javnost da se sprema kampanja, kao je on rekao, na Jugoslaviju sa namjerom da se nađe oružje za masovno uništavanje… ili već šta je bio razlog, ne sjećam se. Kampanja je počela žestoko. Mi smo prkosili koliko smo mogli, svaki dan vježbali dok nije došlo do redukcija struje. Zbog preopterećenosti mreže. U tim uslovima nismo mogli nastaviti pripreme. Iz Italije došla je poruka. Ne znamo kako i ne znamo čime, ali vi morate 20. juna biti u Rimu. Ne interesuje nas vaš konflikt sa 19 najjačih zemalja svijeta, mi smo spremili turneju. Rim, Milano, Torino, Napoli, Firenca, Kaljari, Verona, Bolonja, Parma… Jednom riječju, cijela serija A i pola serije B.

Donosimo odluku o prelasku na rezervni položaj. Republika Srpska. Zahvaljujući divnim ljudima, Brani, Goli, Kocki, Vesi, Siniši Đorđeviću i ostalim našim prijateljima, prebacujemo se u Prnjavor i Doboj i nastavljamo sa radovima. Beskrajno smo im zahvalni. Emir je u Kanadi. Faksom prima Dejanove tablature i snimajući film "San Pjer" marljivo vježba gitaru. U Banjoj Luci pronalazimo Acu Balabana. Majstora za tubu. Prilazi bendu i počinje da vježba sa nama. Plan akcije je jasan. Prvo ide humanitarni koncert u Atini, za žrtve kolateralnih šteta, a zatim prelazak na Krf i poput naše vojske iz Prvog svjetskog rata priprema za povratak na front. Ovog puta ne solunski već rimski. U Atini se bend konačno skupio u onom broju u kojem radi i danas. Emir slijeće iz Toronta, mi iz Budimpešte, neko kolima iz Skoplja. Neki su se pred sam koncert upoznali jedni sa drugima. Saksofonista Neša Petrović stigao je iz Beograda i nije poznavao nikoga osim mene. Sviraće po osjećaju. Nije mu prvi put. Atinjani, presretni da vide Emira i spremni da nam pomognu, dolaze u velikom broju. Koncert dobar, ali još uvijek velika improvizacija.

U međuvremenu demokratska kampanja je završena. Nije pronađeno oružje za masovno uništenje pa će se potražiti na nekom drugom mjestu. Kumanovskim sporazumom postignut je mir, prosperitet i veselje na Balkanu. Kuće su nam sada od čokolade, a prozori od marmelade. Dišemo na škrge, ali  demokratski. Mi prelazimo na Krf. Udaramo i posljednju glazuru. Konačno se zna repertoar, raspored, note. Reditelj uzima stvar u svoje ruke. Pravi dramaturgiju koncerta. Za to je najškolovaniji. Održavamo još jedan humanitarni koncert. U nestvarnoj atmosferi plaže Astrakeri na sjeveru ostrva, naši domaćini, Krfljani, divni ljudi, veći Srbi od Srba, što i nije teško postići, organizuju svirku uz baklje i vatromet. Plakali smo kad smo odlazili.

Brodom prelazimo u Italiju. Italijanski carinici sa oduševljenjem gledaju pasoš našeg harmonikaša Zokija Milosevića. Zlobo, Zlobo, veselo uzvikuju imitirajući demonstrante SPS-a I JUL-a.

Rim. Noć svirke. Svi smo se usrali. U bekstejdžu zujimo ko muhe bez glave. Imamo repertoar, imamo koncept, energiju. Svako od nas je prekaljeni muzičar. Ukupno imamo više svirki nego novonastale države na Balkanu nezavisnih dana. Gledamo ima l svijeta. Naši domaćini nas umiruju. Karte su već prodate, nemate čega da se plašite. Izlazimo na binu i počinjemo praviti buku. Kolo jedno, drugo, rumba, ponovo brza dvojka, Dejanove majstorije na violini. Nešin džez saksofon, onda ovacije na pjesme iz "Andergraunda", pa "Crne mačke", Emir briljira. Jedini gitarista na svijetu koji je naučio vježbajući na bini. Raja se žari i pali. Mi padamo u trans. Sjedinjenje je postignuto. Kraj koncerta. Tenzija pada. Još nismo svjesni šta smo uradili. Fatamo se piva i analiziramo šta nam se dogodilo. Naš promotor dolazi sa novom gajbom. Stavlja je na sto i veli riječi kojima se završavaju dva genijalna filma, "Kazablanka" i "Crna mačka": "Luj, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.