Mi, djeca iz Republike Srpske

 Djeca dosežu do fakata, obični ljudi do zakona, a duhovni ljudi do istine. Bili su izbori. Obični ljudi su glasali, djeca nisu, a za duhovne ne znam, biće da su ostali u kućama, jer su znali šta će biti poslije izbora – biće isto. Ja nisam u duhovnim visinama, a nisam ni iskoristio pravo običnog građanina; ostao sam na nivou djeteta, bavio sam se taj dan faktima. Bavio sam se neumoljivim činjenicama, bavio sam se sabiranjem sopstvenih iskustava na temu Politički izbori i odlučio se da sve to, naivno, djetinje umovanje, iznesem pred vas, čitaoce Glasa Srpske. Znači: Mi, djeca iz Republike Srpske – mislimo ovako; ovo su naši zaključci o komplikovanom političkom životu na Balkanu (a i šire, vjerovatno), naša razmišljanja o širokoprihvaćenom, demokratskom sistemu, kojim se služe narodi i zemlje koje za sebe tvrde da su na najvišem civilizacijskom stepenu razvoja, na najvišoj prečki evolucijske ljestvice na kojoj je ikada bio ljudski rod, odnosno, društveni odnosi, do sada. Ljudi misle da su znatno napredovali, da je danas gotovo perfektno smišljen sistem na djelu, da je demokratija konačno dozvolila da se pravo i pravda izbore sa varvarstvom i samovoljom vlastodržaca i despota iz mračnih vijekova prije rođenja Kluba poslanika i Poslaničkog bifea i restorana. Iako ćemo se baviti opštim mjestima, pokušaćemo da vas, Mi, Djeca, upozorimo na opasnosti koje vrebaju ispod uhodanih, sveprisutnih i uobičajenih mehanizama Vlasti, Opozicije, Izbora; šta, u stvari, znači taj famozni politički život.

Fakat prvi - Politikom se, kao jedinim zanatom, bave srednjaci. Kao srednji, najveći, prst na ruci, misle da su neki...faktor, bitan faktor; oni koji nigdje i ni u kakvoj drugoj profesiji nisu mogli da dosegnu vrhove, da budu uspješni i jaki, pa su se priklonili opciji B – Služenje Narodu. Naravno, vrlo često, jer su iskušenja velika, skliznu u lopovluk, u kurvanje, u blud, u laž i zločin. Ne treba ih osuđivati, iskušenje je ogromno, preveliko; moć i pare čine od ljudi monstrume, stvaraju lopove i od najpoštenijih među njima, jer im je sve pod nosom, sve na ruku, teško je odoljeti... na kraju krajeva, samo igra je takva, gruba i bezobzirna. Ako ne igraš tako, nećeš preživjeti. Ili budi kao mi, ili bježi iz igre. Ne smiješ da budeš nadprosječan, jer tako vrijeđaš srednjake, vrijeđaš poluvelter ekipu i nanosiš joj bol svojom nadarenošću. Ne smiješ da pokazuješ slabosti poput: sažaljenja, brige za slabije, ne smiješ da se ne smiješ tuđoj nesreći; moraš da pričaš grube šale, da se prostački i glasno smiješ; moraš da cipelariš onoga na podu Skupštine, kad padne. Ne smiješ da mu daš da se dostojanstveno povuče, nego ga moraš otjerati u zatvor ili mu zagorčati život na neki način. Moraš da budeš – Srednjak.

Fakat drugi – Političari, obično, za svoje saradnike uzimaju nesposobnije od sebe. Uzimaju laskavce, prilagodljive i, vrlo često, polusposobne. Sposobne taman toliko da zavaraju, da im gazde pomisle da nešto znaju: o marketingu, o privredi, o kulturi, o kukuruzu, o biznisu; i tako sebi kopaju rupu, jer se okružuju mlakonjama i bezmudim personama, koje se, vrlo brzo, okrenu protiv svog Šefa (kako obično zovu svog nadređenog - Ministra, Predsednika vlade ili države), čim im neka druga politička opcija ponudi pare, nekretnine ili i jedno i drugo. Propast je neizbježna, jer i ako se ne okrenu, ako ne izdaju, vuku svojim neznanjem i nonšalantnim ponašanjem i sebe i svog Šefa i svoju Partiju  - u propast.

Fakat treći – Narod je sila, ali bez mozga. Bog voli ljude i kad griješe i zato pomaže, daje svima vremena da se poprave, da se okrenu dobru i pokaju, ali ponekad dadne i gorak lijek, dadne bolest, dadne besparicu, uzme Kosovo i slično. Političari umisle da mogu sve, pa postanu bahati, uspavaju se na vlasti, počnu da se bogate bez milosti, bez pardona; ali, vjerovali oni u Boga ili ne, Duhovni zakoni rade i sve se jednom otkrije. Sve će se jednom slomiti na današnjim ili na budućim pokoljenjima; roditelji jedu kiselo grožđe a djeci trnu zubi. Ako me išta tjera od alkohola i sličnih poroka koje sam u mladosti upražnjavao, ova narodna umotovorina to najdjelotvornije čini. Tako i ovi naši mučenici, političari, ako misle da mogu kako hoće i dokle hoće, grdno su se prevarili. Đavo ne ore i ne kopa, on kucka na svaki prozor, pa ko otvori; sjedi ispod pendžera i pjeva: Otvor prozor, curice malena, umoran sam, idem sa terena. Ako jednom otvoriš, jadna ti majka. A većina naših političkih vođa drži prozor širom otvoren i danju i noću. Otvoren za kombinacije.

Fakat četvrti – Sve se vrti oko para. Nešto malo oko vlasti, oko osjećaja moći (oni koji su je jednom osjetili, teško kriziraju kad je nema ili kad pomisle da će da ostanu bez nje), ali uglavnom je sve u novcu. Znači, nema tu nikakve strategije, nikakvog plana, nikakvog dubokog patriotizma (ima onog zasnovanog na povrijeđenom egu, u smislu, šta će meni ovi ili oni da govore), nema ničega osim interesnih grupa koje se organizuju u svrhu stvaranja profita na nelegalan ili polulegalan način. Kao što rekoh, patriotizam se javlja kao posljedica povrijeđene sujete, kao borba za pravo na krađu, kao odbrana svog teritorija na kome vladam u mažnjavam lovu; ali i patriotizam zna da iščili kad Anglosaksonci dođu i kažu – ili uzmi pare i uradi kao što ti mi kažemo ili – metak. Simpl. To vam je, narode, tako. Političari, zaista, imaju veliki, krupan razlog da se svađaju, podvaljuju, pjevaju sa seljacima, ljube krezube babe na predizbornim skupovima, glume da razumiju bijedu i siromaštvo narodno, a taj razlog je – ogroman novac. Tu se, djeco moja, vrti ogroman novac. I zato, ne miješajte se u tu igru ako niste spremni na sve. Nacionalna strategija ne postoji, ali još uvijek većina Srba misli isto o krupnim političkim pitanjima i istorijskim kontroverzama, tako da tu, među partijašima, nema nekih većih razlika. Pitanje je samo čiji će ljudi imati pravo da sjede u nadzornim odborima i da deru Državu i budžet. Ostalo je golo pozorište i frik-šou.

Fakat peti – Ljubav. Znači, bez obzira što ti je brat druge partije, što se ne slažeš s njim ko bi trebao da vlada u naredne dvije ili četiri godine, što se na Slavi ili rođendanu redovno posvađate na krv i nož kad god se dohvatite politike, što se neprilično vrijeđate pominjući jedan drugom istu majku, istog oca, đeda i babu, on je, ipak, tvoj brat. Svaki čovjek je naš brat. Rođeni ili dalji rođak, nije toliko bitno, na kraju balade. Jeste on iz druge partije, naroda ili sela, ali nije kamen, no čoek (a i kamenu smo nešto u rodu, kao i međedu). Ljudi smo. Rodila nas je ista majka, isti smo rod. Moramo da se volimo i da, kad god možemo, pomislimo kako je onom drugom, da se stavimo u njegovu kožu, da razmislimo zašto on tako misli i razmišlja, otkud njemu takav i takav stav, kako li je njemu kad noću legne pa se okreće; je li mu isto kao i meni, da li se i on boji, da li mu je žao što se svađamo, što nema mira među narodima; ima li i on djecu i boji li se i on za njihovu budućnost. Moramo tako i da mislimo i o našim komšijama iz drugog Entiteta – zašto tako misle kao što misle; da se, bar na tren, stavimo u njihovu poziciju, da shvatimo šta su njihovi motivi da misle na taj način i šta njih tjera protiv nas, protiv našeg mišljenja i stava. Na kraju, uvijek treba poštovati neprijatelja. Uvijek treba voljeti čovjeka preko puta sebe, gledao ga ti preko glasačkog listića, preko nišana ili u oči. Brat ti je.

Praštajte...

OFREKORD

Želio da bih da se ovo shvati kao civilizacijski a ne komercijalni čin. Kao preporuka a ne reklama jedne knjige, knjige bez koje ćemo svi mi, Srblji, teško shvatiti u koje smo se mreže upleli. To je knjiga Duh samoporicanja, Mila Lompara. Uzmi i čitaj, to ti je literatura za ovaj mjesec. Ne igraj se glavom da je ne pročitaš, dijete iz Republike Srpske.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.