Međeđa usluga Srebrnog međeda

Nagrađeni su film i glumac. Film plastičnim kipićem, Danis Tanović slavom, a Nazif Mujić putovanjem i honorarom od 500 evra za deset dana snimanja. I njegova žena isto tako. Nagrađeni su i popularnošću, da ne zaboravim. Od svega toga, samo im je to dva puta po 500 evra zaista trebalo. Ostalo baš i ne. I da, Nazif je, uz intervenciju javnosti i gradonačelnika Tuzle, dobio posao. Posao animatora kulturnih događaja. Taj posao je izgubio, napustio, nije jasno. Onda je počeo raditi u gradskoj čistoći. Posao pošten, prlja ruke, ali ostavlja čovjeku obraz čistim. Nedovoljno da se izdržava mnogobrojna familija, ali više od ničega. Dobitnik srebrenog medvjeda, Nazif Mujić, na tom se poslu povrijedio, kako kaže, i izgubio ga. Onda je, iskoristivši mogućnost odlaska u Njemačku, otišao tamo i zatražio azil. Nije ga dobio, naravno, jer ga niko "politički" ne goni, ne prijeti mu preko interneta i telefona (nekima jesu, op. a). Otišao je tamo jer više nije mogao "brati" željezo. Nisu mu dali oni koji nisu bili na Berlinskom festivalu. Nisu vjerovali da nema para da prehrani sebe, ženu i djecu, jer, pošto je slavan - podrazumijeva se i bogat, jer to, misle mnogi, ide skupa. Danis Tanović, režiser filma, i prije je bio bogat pa je, tražeći još malo slave, još slave i dobio. Mada, i njegovom prethodnom filmu, "Ničija zemlja", "Oskar" je udijeljen a ne dodijeljen, jer je film "Ameli" bio 53 puta bolji. To dokazuju 53 nagrade koje je dobio kad ga je "promašio" zasluženi a nedobijeni "Oskar". Kako bilo da bilo, sad je Nazif ljut na režisera Danisa, na Berlin, na Bosnu i Hercegovinu, na cijeli svijet. Veli da su ga pokrali. I jesu. Ukrali su mu dušu. I pravedno bi bilo da mu je vrate, kako znaju i umiju.

Cijena duše bosanske

Duša je dugo vremena bila roba koja se prodavala po festivalima u inostranstvu. Jasmila Žbanić je duševne boli Bosne prodala više puta svojim filmovima. Loši filmovi sa jasnom porukom i pričom o bosanskoj patnji (pri tom patnji isključivo jednog naroda) prodavanoj na kilograme. I danas ti filmovi kruže po Briselu i prodaju duševnu bol, za milostinju, donacije, lijepu riječ; briselskoj žabokrečini sastavljenoj od često čudnih ljudi zarobljenih u vlastita ograničenja, ljudi koji bi se teško mogli uklopiti u neku privrednu djelatnost ili u administracije zemalja koje su ih poslale tamo. Jedan od boljih primjera je Sven Alkalaj, bh. funkcioner koji je običavao pijan gaziti ljude i trijezan pričati gluposti kakve seoska budala ispred lokalne piljare bez osam piva ne bi izgovorio. Niz Norvežana, Šveđana, Nijemaca, Amerikanaca, glumaca, novinara, pjevača, svirača, svih kojima je prodavan "duh Sarajeva", napravili su veliko zlo. Kupujući "duh Bosne" i "duh Sarajeva", uzeli su dušu i Bosni i Sarajevu. Danisu Tanoviću nije toliko važno šta misli o sebi, tako mi se čini. Važno mu je šta drugi misle i koliko se kipića po svijetu pokupi. O Jasmili Žbanić da ne govorimo, strahota koju je učinila umjetnosti svoje zemlje, nepopravljiva je. Nije samo ona kriva, kriva je i ta umjetnička javnost koja je zaključila da je umjetnost nevažna i kad se radi o umjetničkom festivalu. O Anđelini Džoli da i ne govorim, mogu se samo upitati ima li to čudo od žene uopšte dušu.

Parada zavisnosti

Nisam nešto posebno pametan, ali nekako mi stvari ulaze u širi kontekst. Zavisnost od slave je luksuz koji Danis Tanović i Jasmila Žbanić mogu sebi dozvoliti. Kao što bogati narkomani mogu sebi dozvoliti kokain sa kojim se živi nešto duže nego sa heroinom koji brzo ubije. Nazif Mujić ne može sebi dozvoliti status najboljeg glumca ili drugog najboljeg glumca festivala. Ne može osamdesetogodišnja bakica sebi dozvoliti uvrijeđenost ako je odbije steroidima nakljukan dvadesetogodišnji mladac koji je u životu više proveo u teretani nego u školi. Ne mogu ja da stanem pred vratilo sa gimnastičarem - Kinezićem teškim 45 kilograma i naljutim se jer je neko rekao da sam truntavi međed i da je mali žuti kosooki deset puta bolji gimnastičar nego ja. Istina, mogao bih za žiri postaviti moju mater, moje tetke (starog ne, on je preobjektivan, a i nešto sam mu smiješan), moju prijateljicu Nizamu i još par ljudi. Oni bi se zakleli da sam ja puno bolji gimnastičar od tog žuravog Kineščeta. Dali bi mi nagradu "zlatni orangutan" dok bih na karikama izvodio vježbe i ispuštao čudne zvukove (puf, puf, pant, pant...) i dok bi mi stare tetive pucketale a kosti škripale. Kad bih srušio vratilo i pola fiskulturne sale sa svojih 110 kila, moj žiri bi izjavio da se radi o brutalnoj agresiji nesrećnog Kineščeta koje ne bi imalo riječi da se odbrani od čopora jezikara koje bi mu psovale sve po spisku.

Istorija glupih, tupih i krvavih

Ovako nepametan, nađem ja i politički kontekst u režiji Engleske, Njemačke i još kojekoga. "Vrli novi svijet" je u Danisu Tanoviću prepoznao "novu", "mladu" snagu koja će povesti Bosnu u svijetlu evropsku budućnost kolektivnog "beuta" (turc.) u kojem bismo blejali pod zastavom sa trokutićem i zvjezdicama i učili evropsku istoriju u kojoj je Gavrilo Princip terorista a mi krivi, glupi, tupi i krvavi do vrata, samim tim pozvani da ćutimo, trpimo i finansiramo glavni grad u kome će nam određivati ko je dobar a ko ne, pri tom vjerno služeći "vrlom novom svijetu". Danis je zgodan, simpatičan, simetričan, mlad čovjek. Da ga snaha predstavi materi, da tetke i stare nane glasaju za njega. I još je dobio "Oskara". Ko ne bi glasao za njega? Pa, narod koji bi glasao za njega vjeruje da je Danis najbolji režiser na svijetu. Ima i onih koji ne misle tako, kao ja, iako mi je Danis simpatičan. Simpatičan mi je i labrador, ali mu ne bih dozvolio da mi čuva kuću. Moja Vanda ima 14 godina, još uvijek mi čuva kuću. Čuva je dobro, ali da je čovjek, imala bi stotinjak godina. Malko šepa. Hramlje, mislim. Kakva operacija ili terapija ne bi puno pomogli. Veterinar kaže da su to već pozne godine za jednog psa njene rase. Za neko vrijeme, oprosti mi Bože, moraću je uspavati. Ili pustiti da se pati, ne dao Bog. Okrutan je život, i pseći i ljudski. Valjda će me čekati tamo gdje ide. Belgijski ovčari su privrženi psi, ne mijenjaju gospodara. Čekaće me tamo, kao što me čeka svaki put kad odem. I obradovaće se, kao što se uvijek obraduje kad se vratim. Uh... Vraćam se odmah, samo da nešto obavim.

Plačipriča

Pomaže nekad kad se čovjek isplače. Neki drugi čovjek, ne ja, čisto da ne pomislite kako ovoliki čovjek plače. Kako bilo da bilo, moju Vandu ne mogu prijaviti na "agiliti" takmičenje, kao ni sebe za turnir u gimnastici. Bilo bi to neumjesno, čak bezobrazno. Bezobrazno je film kojem je udijeljen srebreni medvjed kandidovati za "Oskara". Na krilima milostinje se ne ide daleko. A ljudi su bolećivi i meki, daju pare kad im išću. A o tome kako daju nagrade kad ih to ništa ne košta, da i ne govorimo. Ja bih podijelio tih nagrada na stotine, da razveselim prijatelje pjesnike. Ali, veliko je pitanje koliko bih ih time usrećio. Vjerovatno nimalo. Ja sam, poslije prve objavljene knjige i književne nagrade (poslao na konkurs anonimno, podlo, mučki, nije žiri znao koliki sam Srbin i Hercegovac), osjetio strah. Osjetio sam strah od nezasluženog nagrađivanja. Srećom, dvije su mi knjige bile u konkurenciji. Jedna je nagrađena, rekli su da je druga bolja - ali nije bila zbirka priča već roman (Sista, Fiesta, Orgazmo, Ripozo), pa sam poljuljao sumnju u sebe samog. Iskreno, ni sad u sebe ne vjerujem puno, što me raduje. A strah koji me je obuzeo od tog nagrađivanja, uglavnom se svodio na nekoliko slika. Jedna od slika je bila kako ja, zaboravivši da u životu treba raditi konkretne stvari za sebe i druge, da bi se živjelo. Jer, samo od pisanja knjiga, živi se loše. U jednoj od slika vidio bih sebe kako razvaljenih cipela hodam po blatnjavom mostarskom sokaku, kako sam raščupan, prljav i neobrijan, kako prolazim kraj teta u krznu i jedna kaže "Ah, moja Mande, vidi ovog Rajkovog malog, šta od njega bi... Otac i majka mu gospoda ljudi, a vidi njega... Eh, tc, tc, tc... Što ti je život, moja ti...". Ja im u prolazu vičem "Mrš babe jedne, nabijem vas na...". A djeca, zaprljana i musava mahalska djeca sa slinama ispod nosa, trče za mnom i viču "Pisac, pisac, hahahaha...". Strašno. Nije smiješno. U svima nama čuči mali Nazif i čeka da mu neko kaže da je vrhunski glumac, pisac, pjesnik, političar, ili šta već ne i da je svijet nepravedan prema njemu i da mu puno duguje. Da mu duguje sve, i još malo poviše toga. Ima u svima nama Tanovića, Žbanićki, ucvijeljene Bosne, sklonosti ka azilu i penziji preko reda i mimo razuma.

Međeđi susreti svjetova

Moj medvjeđi svijet stokilaša i svijet kineskog gimnastičara od pedesetak kila ne smiju se sresti, za moje dobro. Jeste da smo oba ljudi, jeste da smo oba gimnastičari (ja bivši i loš, on sadašnji i dobar), ali to nikako nije razlog da se sretnemo. Njegov svijet će, na karikama, vratilu ili razboju, žestoko pogaziti moj, jer sam spor, trom, star i umoran. Svijet Danisa Tanovića i skupljača željeza, Nazifa Mujića, nije se trebao prožeti. Tu je Nazif povrijeđen, uvrijeđen i svako mu je kriv. I jeste. Svijet Saudijske Arabije i Zapada nije se trebao susresti. Jeste, neko je zaradio mnogo para na nafti, neko je počeo vladati svijetom uz pomoć te nafte, ali cijeli svijet sada trpi zbog toga i mora se nositi sa terorizmom i talasom izbjeglica. Materijalnu korist je izvukla tek nekolicina najbezobzirnijih i najneosjetljivijih na tuđe patnje. Svijet Ukrajine i Evropske unije, baš kao i svijet Srbije i NATO-a, ne bi smjeli da idu zajedno. Srpski vojnik ne drži ruke na dupetu u stroju, ne ide u Somaliju, ima i kući šta da brani. Svijet Turske nikad nije trebao ući na Balkan, ne bi bilo ovolike i onolike krvi da su se držali svoje Azije. Ne bi im Kemal Ataturk ukinuo ni tradiciju ni pismo, danas bi bili lider Istoka a ne nesrećna zemlja sa nekoliko građanskih ratova unutar sebe. Možda nisam u pravu. Možda je Nazif imao pravo kad je dao svom najmlađem sinu ime Danis, u nadi da će biti drugi Danis Tanović. Nije znao da je, i pored sve tegobe u kojoj je živio, njegov svijet puno ljudskiji od svijeta jednog Režisera koji prodaje bol po filmskim festivalima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.