Mediji slobodno slave svoj praznik

U školama novinarstva mlade novinare uče svakome redu. Uče ih da već u svom prvom tekstu ne pišu psovke i uvrede, da se ne izruguju onima o kojima pišu. Ukoliko odluče da rade na televiziji uče ih da govore ljubazno, artikulirano, argumentirano i sa mjerom. Uče ih što znači voditi i uređivati TV dnevnik. Znaju oni, pa ta znanja i prenose generacijama, da je dnevnik informativna emisija i da nema potrebe da slušamo utiske dežurne urednice o temama dana, da ne treba da iskaljuje svoju agresivnost na gostima u studiju, kao i da treba da pozove obje strane u nekom sporu da o njemu razgovaraju. Posebna se pažnja skreće mladim novinarima da je javni servis, servis za sve građane ove zemlje i da informacija treba biti plasirana upravo tako: za sve građane.

Baš s tim u vezi, neki dan gotovo pa incidentan prilog na jednom javnom servisu. Ovaj javni servis je bio u službi interesa svih građana. Prvi put je jedan “optuženi” imao priliku da javno govori. Istina ne na mediju sa kojega stižu optužbe. U emisiji “Crta” na BHTV gostovao je sudac Branko Perić. To je onaj čovjek protiv kojega je, kako smo čuli, Predsjednica Suda podigla optužbu zbog njegovog javnog angažmana. To je onaj isti čovjek kojega sistematski preko godinu dana sotoniziraju na javnom servisu Federacije i čije reakcije u entitetu u kojem živi objavi samo “Dnevni avaz”. One druge slobodarske novine i ne pomišljaju, jer on je ubačen u Federaciju da je ruši i to preko pravosuđa. Jedino mu “Avaz”, o kojemu antinacionalisti pišu da je nacionalistička novina, daje prostor da se oglasi i da se čuje njegova istina o svemu za što ga optužuju. Čudan neki nacionalizam, a još čudniji antinacionalizam.

Tako sudac Perić govori o nekim principijelnim stvarima. Kaže on kako se u sudske procese ne bi trebalo miješati i novinarski slobodno donositi presude prije nego ih sud izrekne. Sigurna sam da to uče novinari u svojim školama, ali kada sam to čula iz usta ovog suca, učinilo mi se da govori o nekim sasvim drugim pravilima od onih koja vrijede u izvjesnom novinarskom krugu u Sarajevu. U tome krugu novinarske presude su pitanje prestiža. Miješanje u rad pravosuđa ispadne kao neki rutinski novinarski posao. Možda se ti novinari zbog toga i smiju predsjedniku Srbije koji kaže da se tamo nitko ne miješa niti smije miješati u rad pravosuđa. Možda je to o čemu Tadić govori neka nova, sasvim evropska politika koja još nije ni blizu BiH? A možda je i neka starinska u kojoj svatko radi svoj posao i ne miješa se u tuđe. Možda tamo negdje drugdje uče novinare da postepeno savladavaju novinarske tehnike, a ne da još iz školskih klupa počnu uređivati informativno-političke emisije prema sugestijama gurua koji ne uvažavaju niti riječ niti red, a još manje pisana pravila elektronskih medija.

Ima još elektronskih medija osim televizije koje građani sve više upražnjavaju. Blago li se njima i njihovim novinarima. Oni ne moraju polagati račun ama baš nikomu, jer nadležne cenzorsko regulacijske kuće nisu nadležne za njih. Pa tako prije dva-tri dana čitam na mnogo hvaljenom internetskom izdanju jednog magazina: “Kritičarske pičke ili kad i krvnih zrnaca zafali... Što se prije svega odnosi na ocvalu gospođicu Crvenkapicu, čiji komentari viđenog umjetničkog djela odražavaju glavni razlog njenog usjedjeličkog statusa – jebala bi se a da joj ne uđe… samo što im je ponašanje na sceni bilo ni za kurac (???).” (Žurnal Online Magazin) Sve ovo povodom incidenta koji se nedavno zbio ispred zgrade Vlade Federacije BiH. Autor je mnogo hvaljen, valjda novinar slobodarskih sarajevskih medija. Čitam i pitanje koje sam nedavno dobila od još uvijek studenta novinarstva: “Takođe, zanima me i kako komentarišete nedavnu zabranu koju je Mile Dodik uputio entitetskim službenicima, a koju možete vidjeti na ovom linku…” U ovom primjeru je Mile premijer jednog entiteta, a autor pitanja student. Kada završi studij očekivati je da Mile postane buldožer, po uzoru na starije kolege. Možda je to ona medijska sloboda kojoj se klanjaju liberalni novinari Kotline? Možda je to upravo ideal kojemu teže generacije mlađih novinara koji jedni druge hvale zbog slobode izraza i što “smiju u lice reći što drugi ne smiju”? A možda je ipak bolje ne reći baš sve u baš svakom trenutku i razmišljati o posljedicama koje izgovorena ili napisana riječ ima. Upravo zato što sloboda ponajviše ograničava odgovorna čovjeka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.