Maternji jezik nam (ni)je O. K.

Baš kao što se i ljudi kreću iz mjesta u mjesto, tako se i riječi kreću iz jezika u jezik. Zato nijedan jezik na svijetu, a ima ih blizu sedam hiljada, nije sasvim čist; svaki ima riječi iz drugih jezika. Te pošasti nije pošteđen ni naš, srpski jezik. Kao trn u petu, u njega se smjestio veliki broj tuđica: latinskih, italijanskih, francuskih, njemačkih, španskih, grčkih, ruskih, turskih, mađarskih...

(Čim sam ustao, umio sam se sapunom, obukao pantalone, zatim obuo čarape, a onda i cipele. Na leđa ogrnem džemper, stavim pasulj na šporet, dobro ga promiješam kašikom, a onda popijem i rakiju, i, s uzdahom se sjetim jučerašnjih ćevapa sa roštilja...). Sve riječi u italiku su iz tuđih jezika. Ko zna kada su se one uselile u naš jezik, i mi više nismo u stanju bez njih voditi razgovor.

Poturice u srpskom jeziku

Naš jezik je najviše “isprljan” turcizmima. Dolaskom Turaka na ove prostore došle su i njihove riječi. “Poturene” su nam, na “kulturan” način. Prema podacima bh. lingviste Abdulaha Škaljića, koji se bavio ovom problematikom, Turci su iza sebe ostavili 8.742 riječi, koje je najviše širila turska vojska i administracija.

Ipak, mora se naglasiti da turcizmi nisu silom, niti nekim planskim sistemom nametani. Koliko su se te riječi udomaćile u našem jeziku jasno se vidi i iz činjenice da se neke mogu sresti i kod naših pisaca i naučnih radnika. ( J. J. Zmaja, V. Ilića, Aleksandra Belića, Andrića, Selimovića, Ćopića i drugih).

Za neke imamo svoje odgovarajuće riječi, pravu zamjenu, ali za neke nemamo. Npr. bakar, čekić, katran, kundak, pamuk, duvan, džep, čizma, sapun, rakija…

Anglizacija

To je - što je. Biće teško, ili bolje reći nemoguće osloboditi se ovih riječi, jer su se isuviše davno udomaćile u našem jeziku. Međutim, ono što je najgore - tu nije kraj. Odlaskom Turaka sa ovih prostora, s prljanjem jezika nije se stalo; on se i dalje truni tuđicama. Turaka nema - “belaja” sa jezikom ima. Jezik nam se topi i prelazi u nešto još nedefinisano; u nekakvu čudnu mješavinu više jezika gdje gospodare, najviše, anglicizmi.

Pored turcizama koje smo “morali” prihvatiti, pristajemo i na drugo “zlo”, tzv. anglicizme. Veliki broj je već odavno u upotrebi (vikend, keš, klub, kombajn, kompjuter, parking, snajperista, sport, tenk, traktor, film, hit, džemper, šou...).

Do velike anglizacije došlo je promjenom političkog uređenja Evrope, posebno u međunarodnim političkim odnosima, trgovini, stručnoj terminologiji, pop-kulturi... Sa globalizacijom engleski jezik je postao jezik globalnih medija komunikacije. Istini za volju, anglicizmi se sreću i u drugim jezicima, ali nigdje tako često kao u našem. Možda i zbog toga što nemamo dovoljno svojih riječi kojima bismo mogli označiti neke pojmove, posebno one koji pristižu svakodnevno. Međutim, valja reći da se to dosta i zloupotrebljava.

Zakukulji, zamumulji

Često se zna dogoditi da, slušajući kakve zvanične izjave nekih govornika, najčešće političara, nismo kadri u potpunosti shvatiti šta se tim sadržajem htjelo reći. Treba vjerovati da to ponekad ne znaju ni oni sami. Razlog: mnogo je stranih riječi u govoru. Govornik je uzeo sebi za pravo da puno priča - a ništa ne kaže. Narodski rečeno “Zakukulji, zamumulji pa vladaj”. Čest motiv da se služi stranim riječima je da pojedinac misli kako će na taj način dobiti na važnosti. To je potreba da se ukloni stvarno osjećanje male vrijednosti ili još jednostavnije - to su kompleksi duhom malih ljudi. Evo jednog, od mnogobrojnih primjera za to: “Između individue i nacije ne egzistira adekvatna konzistencija, komunikacija i tolerancija pa su evidentni šovinizam, diskriminacija, militarizam i netolerancija. Zato je imperativ dalje egzistencije i prosperiteta na evoluciji generalnih pozicija...”

Dodamo li ovakvom primjeru i riječi: ekvivalencija, ekspresivnost, edukacija, silabus, on lajn, kurikulum, evaluacija, akreditacija, lok-daun, sertifikat, akreditacija… onda je i više nego jasno da je ovo “školski” pokazatelj ruženja srpskog jezika. Bez potrebe prihvatamo tuđe riječi i strane izraze; veoma često i bez potrebe. Ono što je najpogubnije za naš jezik te strane riječi, preko pojedinaca, “drsko” ulaze u sve pore društva, tamo i gdje “ima” i gdje nema razloga. Tako se uvukao i u obdaništa, škole, fakultete, medije - tamo gdje će nanijeti najviše zla.

Jezička ekonomičnost

Upotreba stranih riječi je neopravdana, ako se strana riječ može lako prevesti našom, ali je opravdana ako pruža mogućnost upotrebe kraćeg izražavanja. Npr. za najprodavaniju knjigu koja je stekla veliku popularnost mi nemamo odgovarajuću riječ i prinuđeni smo da koristimo tuđu - bestseler. Pored bestselera tu je i bandžidžamping, koju je teško prevesti na naš jezik. Brže je, i lakše, reći “ne volim bandžidžamping”, nego: “ne volim skakati sa velike visine zavezan užetom za nogu”, itd.

Dakle, moramo priznati jedno: skoro pa da i nema rješenja za neke riječi koje već koristimo. Bilo bi pomalo i smiješno izmišljati odgovarajuće riječi za laptop, sajt, monitor, internet, roming... Sve ovo govori da je, često, ekonomičnije preuzeti nečiju (tuđu) riječ, nego tražiti (i ne naći) svoju.

Dakle, srpski jezik, kao i neki drugi jezici, trpio je, i trpi, uticaje drugih jezika. Nekad turskog, danas engleskog. Recimo još i to da se u posljednje vrijeme primjećuje i veliko prisustvo kroatizama, da li zbog geografske blizine Hrvatske ili zbog pomodarstva, teško je reći, ali je sigurno da je bez potrebe. Tako se često može čuti zarez umjesto zapeta, nadomjestiti umjesto nadoknaditi, spočitavati umjesto prebacivati, dojmiti umjesto ostaviti utisak, iznimno umjesto izuzetno, učinkoviti umjesto djelotvorno, uposlenici umjesto zaposleni…

Kako to spriječiti

Kako spriječiti upad tuđica u naš jezik? Veoma teško, ili, bolje reći, ovim načinom, ravnodušnošću - nikako. A vrijeme je da se nešto, pokuša.

Jezik nam je postao razgrađeno dvorište u koje može ući svako i ostaviti “svašta”. Rastaču ga i prljaju, trune i inficiraju, dave i čereče. Maternji nam polako kopni, nestaje; preobražava se (ne svojom voljom, već našom nebrigom) u maćehinski. Svi smo saglasni u tome, a niko ništa ne preduzima. Uzaludan je gnjev onih koji ga vole i koji bi to rado spriječili, ali su nemoćni. Oni koji mogu - ćute i okreću glavu od propasti našeg zajedničkog dobra za koje su se, nekad, i sveci borili.

Nije li to, možda, svojevrsni kulturni genocid, za koji neće niko odgovarati pa ni postidjeti se?! Siječemo najdeblju granu (na kojoj smo se održali), da se ogrijemo (i izgorimo) na vatri sopstvene nesreće u kojoj smo i žrtve i saučesnici.

Šta bi na sve ovo rekao hromi Vuk, mudri Dositej, bogoliki Stefan Nemanja, borci čijom zaslugom imamo svoj jezik.

Možda bismo ponešto mogli naučiti i od Hrvata, koji, u posljednje vrijeme bogate “svoj” jezik osvježavajući ga novim, izmišljenim riječima. Te riječi, barem za sad, izgledaju prilično nezgrapne pa čak i pomalo smiješne, ali one će se, vremenom primiti u narodu i obogatiti njihov jezik. Evo nekih od tih riječi: tačskrin - dodirnik; ležeći policajac - uspornik; kontejner za smeće - smećnjak; kružni tok - raskružje; stent - žilni potporanj; repriza - ponovak; kutlača - jušnjača; rafting - rječarenje; voziti bicikl - biciklati; brza hrana - brzogriz; friteza - pržilo; licenca - odobrenica; slajd - kliznica…

Nemamo ne dobro osmišljenu jezičku politiku, već nikakvu. Nespremna nam je država da donese zakon o jeziku, a to joj je obaveza, dužnost. Taj zakon bi morao dati okvir za sprovođenje jezičke politike. Nema država nikakvu viziju obrazovanja u oblasti nacionalnih disciplina, a pod broj jedan, srpskog jezika. Neophodno je da postoji organ koji bi se suočio sa problemom jezika, odnosno njegovim očuvanjem.

Štit naroda

Kako se to Andrić popeo tako visoko, a bez anglicizama i drugih - izama? Pa Selimović, Crnjanski, Ćopić… A Vuk je negdje u narodu čuo i zapisao “Tri su stvari čim se narod brani: bistar jezik bistra govornika, oštro pero mudra učenjaka i mač britki čelična junaka”.

Narod je, prvo, u jeziku (riječi) vidio zaštitu i spas, potom u peru (obrazovanju), a tek na kraju u maču (“oružju”). Zna narod moć riječi.

Osakaćenom našem jeziku trebaće štaka, da bi stigao tamo gdje je već jednom bio sa hromim Vukom, koji je štulajući na jednoj nozi pronosio mu ugled i slavu Evropom, na “polzu” roda svog.

Znam ja nas…

 Nedeljko Nikolin Kajiš, profesor srpskog jezika

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.