Markovo jezero

"Poslali su ti telegram", reče zamuckujući. "Nakon tvoje zadnje posjete, vidio si, bilo mu je krenulo nabolje, tako to obično i bude, znaš i sam, nisi dijete..." S portirnice Milovan dovuče svoju stolicu, Marko sluti, ali ne može da povjeruje: "Kakav to telegram spominješ, Milovane?"

Put do oca

"Kad sam vidio da te nema, pokušao sam i telefonom."

"Kakav telefon, oduzeli su nam ga, sad razgovaramo s pošte u gradu, i plaćamo, ko može..."

"Čekali smo dva dana, a onda, znaš i sam, moralo se... da ti natočim čašu vode?"

Marko naglo ustade i izleti iz bolnice. Istom brzinom Milovan krenu za njim, ali on je već s kolima napustio bolnički krug i Milovan se prazno zagleda u željeznu bolničku ogradu.

Široka i visoka ulazna vrata u groblje u u selu Blace bila su otvorena. Marko krenu središnjim, glavnim putem iz kojega se svakih nekoliko koraka može ući u sporedne grobljanske staze i ponovo vratiti na glavnu, po sredini groblja. Uzaludno zalazi u svaku od tih stazica, zastaje, razgleda, njegovom pogledu nije promakao nijedan grob, nijedno ime na krstu. Uplaši se da danas neće naći što traži, jer se bliži veče i on se zaustavi nasred groblja, glavom oborenom na prsa pokuša da smiri srce koje je pojačano bilo. Ono, to srce će mu pokazati put do njegovog oca, srce to jedino i može. Srce će mu pokazati gdje mu je otac, otac, a ne očev grob, put do oca, a ne do groba očevog. Svojim bolnim udarima, dolazeći sve do Markovog grla, okrenu ga srce jednom uglu pri kraju groblja. Ugleda nekoliko grobova koji mu se učiniše manjim od ostalih, iznad njih krstovi su još manji, kao da je to neko posebno, dječije groblje, osamljeno, odvojeno nekako i od živih i od mrtvih. On postaja iznad svakog groba, čita imena na još svježim malim krstovima sastavljenim od tankih jelovih daščica: Ljuban Opačić, izbjeglica iz Graba, Bjelica Tumara, izbjeglica iz K. Leskovca, Dobrašin Dejović, izbjeglica iz Srba...

Jedan gropčić pri samoj ogradi, i krstić nad njim, učiniše se Marku najmanjim: Uroš Jelić, izbjeglica iz Mirja. Marko se osvrnu okolo, mirno i usredsređeno, kao da mu je sada najvažnije da ovdje nikoga nema, da je sam u trenutku kad se obraća svom ocu, poželi da su ovdje otac i sin sami jedan prema drugome, čisti i mirni kao smrt: "Došao sam da te vidim, ćaća, a vidi ti mene..."

Sam je, sam na svijetu Marko Jelić dok svojim dugim rukama grli očev grob i rida. Bol ga brzo iscrpi i on kao dijete osjeti potrebu nekome da kaže nešto o svom ocu, a ne ovako nijem da stoji pred ovim nijemim krajem. Ne prave se nakon ukopa ručkovi da bi se ljudi najeli, već da se ožalošćenima pruži prilika da o onom koji je zauvijek otišao, progovore koju riječ, ispričaju o njemu ono lijepo što pamte, a prećute sve što samo živi smatraju ružnim. Možda je to i zato da onaj bačeni grumen zemlje ne bude posljednje što mrtvome pripada, na kraju da bude riječ kao što je bila na početku. Jer smrt jeste kraj za nas ljude, koliko god mi željeli da nije, da ima nešto iza i poslije nje. Uskrsnuo je samo jedan!

Onemoćao, Marko jedva dođe do svojih kola koja je ostavio ispred ulaznih vrata i polako upravljajući volanom, činilo se da mu se vid naglo pomutio i oslabio, nađe se ponovo u bolničkom krugu. Milovan ga prigrli, odnekud donese još jednu stolicu. Obojica sjedoše, i zavlada muk. Možda bi riječ krenula za nekim pokretom koji bi Marko učinio, ali on je sjedio prikovan bolom. Kad se digao sa stolice i uspravio, progovori: "Milovane, brate, moj otac je bio visok, krupan čovjek... u svemu sam ja na nj... pa, kako je, brate moj, njegov grob onako malen? Jesi li ti, Milovane, bio na ovdašnjem groblju?"

"I mrtvi, i odvojeni"

"Kako neću biti, ovdje je meni, u istoj ovoj bolnici, umro rođeni ujak, grob mu je u istom tom kutu kojeg su ovdašnje vlasti odredile za izbjeglice. Ne znam zašto, možda da im se ne zametne trag, mnogo ih je nestalo zauvijek, izgubili se kao igle u pijesku. Tebi se malo i učinilo, nisu ti grobovi i krstovi baš tako maleni, ono jest, manji su nego inače... vidio si, brate, tačno, tačno, nekako ih je stislo i mrtve... i mrtvi su sami i za se..."

"I mrtvi, i odvojeni", jedva izgovori Marko. "Nikad sebi neću oprostiti što sam ga ostavio u bolnici, on se tome opirao, nije htio u bolnicu, nikako. Mogao je bar umrijeti pored svojih, kao čovjek."

"Nemoj tako, Marko, vjeruješ li ti da naši ljudi umiru od tuge... ne znam kako to da ti objasnim, baš od tuge, ja nisam vjerovao da se može svisnuti, ljudi svisnu."

"Znaš li ti, Milovane, da u cijelom kraju od mog ćaće nije bilo boljeg kalemara. Nikad on nije dokonio, ni u šumi, ni u kući. Dođe, i iz svog ligarskog ranca vadi i govori meni, dječačiću: "Ovo su mukinje, ovo brekinje, a ovo su oskoruše. Onaj orah tamo prema vrelcu, njega sam zasadio onog dana kada si se ti rodio, vi rastete zajedno, samo, on te prestiže, požuri Markane." Znao je to moj otac, ali i ja znam da je orah dugovjek. On je biljna kornjača, živi i do trista godina. Orah je svjedok naše istorije, zato su prvo sasjekli naš orah, a zatim i našu djecu. Mi smo nakon svakog rata ponovo sadili orah na istom mjestu. On bi sporo dosezao visinu svog pretka, a nikad nije dospijevao da se vine do dvadeset metara uvis, kako to orah može, zaustavljao bi ga novi rat i stara mržnja.

Orah, Milovane, s nama dijeli našu sudbinu.

Sad kad nas Oluja poćera, spremamo se navrat nanos, a on kaže: "Kad bi čovjek ovo drveće mogao da pokrene".

Ostavili smo kuću, konje, krave, ostavili sve od čega se živi: ovce, svinje, kokoši, ali moj ćaća je živio od šume, njega je drvo hranilo, drvo je njegovo, on mu je znao dušu, čovječe, drvo i ima dušu ispod kore".

"Nikad se to ne može isplakati, zemljače, tješi ga Milovan. Ti, vidim, nisi ni primio telegram koji su ti poslali iz bolnice?"

Zaboga, čovječe, ko zna kuda je taj telegram odlutao, ako odmah nije bačen, iz nemara, iz čistog nemara, nekome je bilo lijeno da ga odnese i preda onome na koga je naslovljen... ima li to igdje na svijetu... Jednom, mogao sam imati sedam godina, krenuo sam s ćaćom u šumu. Mati nam ispekla kruv, navadila sira, očistila mladog luka i još koješta strpala u ranac. Hodali smo, hodali, i ja se umorio, ogladnio, hoću da sjednem: "Hajdemo još malo, pa ćeš vidjeti nešto lijepo". Kad on drugi put spomenu to nešto lijepo, ja zaboravih na umor, više nisam bio ni gladan, kažem ocu: "Pokaži mi sad, odmah!" On me uze za ruku, kao da ga gledam, i povede prema vrhu, skrenu ispod jedne litice, sagnu se jednako me vodeći za ruku. Onda me proturi ispred sebe i obujmi rukama: Pogledaj de Marko! Dolj, duboko, poput ogromnog modrog oka, okaza se okruglo jezerce.

"To sam tebi našao, Markane, i zato sam te danas poveo, sad i ti imaš svoje jezero".

++++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.