Marija Kon

U Sarajevu tog doba gimnaziju su pohađala samo muška djeca, odnosno mladići, kasnije ženske gimnazije još nije bilo. Marija i Lujza učile su kod kuće, otac je plaćao i privatne časove, a razred bi polagale na kraju školske godine, kad se završi nastava i kad u školi nema učenika. Otac ih je uvodio u školu tačno u zakazano vrijeme i čekao dok polože da ih vrati kući. Bio je to podatak koji je mnogo godina kasnije, naveo pisca ove skromne zabilješke, da napiše reportažu ili razgovor s Marijom Kon. Marija Kon bila je jedan od najomiljenijih profesora Gimnazije, kasnije i Filozofskog fakulteta kad je on osnovan u Sarajevu. Bila je vrsni prevodilac, poznavalac i zaljubljenik njemačke književnosti. Prevodila je Rilkeovu poeziju, pisala eseje o njoj.

U Sarajevu je tih poratnih godina izlazio časopis "Nova žena", izdanje, vjerovatno, Centralnog komiteta BiH u kojem je bilo i sjedište redakcije. Glavna urednica Lujza Lipovac, pismena i upućena u posao koji je obavljala, željela je da o Mariji Kon piše pjesnikinja, i ne pomišljajući da bolje reportaže mogu pisati i novinari kojima poezija ne teče iz pera.

Energična, u svakoj prilici jasna i određena, Marija Kon se odmah u početku opirala namjeri da se o njoj piše. Poznavale smo se, njena kćerka Mirjana Papo bila mi je profesor u tadašnjoj Višoj školi za socijalne radnike. No, o njoj će biti riječi u nastavku ovog napisa. Obavila sam sa Marijom razgovor, učinila je to za moju ljubav, ali se teško mirila s tim da razgovor igdje bude objavljen. Otputovala je u Makarsku gdje je imala staru dalmatinsku kućicu, i u pismu koje mi je uputila, još jednom pokušala da odustane. Bilo je to pismo koje više i od opširne biografije, pokazuje sjajnu ličnost ove poštovane i voljene profesorice. U posljednjem ratu propala je i moja biblioteka, ali srećom pisma su sačuvana. Među njima i pismo Marije Kon.

Pismo Marije Kon

Makarska, 7. IV 1970.

Drugarice Dara, ne znam je li kasno kad ovo šaljem. Vi lijepo pišete, Dara, a još ljepše mislite. Ipak, sve se u meni protivi objavljivanju i pristajem samo ako Vi to želite i ako Vama to zbog nečeg treba. U tom slučaju, samo u tom slučaju, saglasna sam. Znate, Dara, ma šta Vi rekli o meni - nikad to nisam ja. Sve liči na topli nekrolog, a u stvari, mi ljudi smo kompleksne ličnosti, imamo mnogo vidova u kojima se pojavljujemo i vrlo je složena stvar dati neku karakteristiku koja će u svakoj prilici, u svakom životnom periodu, odgovarati licu koje želimo da prikažemo. Naime, kad čovjek kao ja, radi čitav jedan ljudski vijek, on mora da ostavi tragove za sobom. Koliko su ti tragovi značajni za pojedinca, koliko vrijede u izgradnji jedne nove bolje stvarnosti - važno je, ali isto tako ovisno o nizu faktora koji su van našeg domašaja.

Ne radi se uvijek o tome da li su mene moji đaci voljeli - ja sam njih voljela! A ipak, Dara, kako sam bila prestravljena kad sam vidjela da su oni isti učenici ili učenice, koji su - ispadalo je tako, bili pristupačni svemu što umjetničko djelo pruža, ipak u isto vrijeme bili predani najnehumanijoj ideologiji!

Niko ne zna koliko sam doprinijela formiranju karaktera, razvijanju ljepote, ljudskih osobina u čovjeku. Sitna su naša zrnca koja sijemo. Sjećam se kako sam jednom, kao presječena, zastala na času u sred sredine tumačenja Lazarevićevih novela; kako mi je bilo jasno da treba drugačije govoriti, ne onako kako su tada od mene tražili i meni inputirali. Ne znam zašto Vam to pišem. Stalo mi je da u meni gledate punog čovjeka, bolno željnog da bude snaga koja mijenja svijet.

Ponekad sam i mijenjala, ponekad pružila vidik na punoću ovog svijeta. Nije to malo, ali nije ni mnogo. Vrijedi li, dakle, o meni govoriti - kako god hoćete, ja se slažem, nisam ni za ni protiv. Zapravo bih voljela da to ne objavljujete.

Mnogo Vas voli Marija Kon

Poslije pisma Marije Kon

Mariju Kon u njenoj kući iznad velikog parka, posjećivali su njeni učenici koji su s vremenom postali i njene kolege na Fakultetu. Ivan Foht predlagao joj je da u podrumu njene kuće uzgaja šampinjone. Kod nas je u to vrijeme uzgoj gljiva bio nezamisliv, Foht je fantazirao, iako su već tada gljivu koju je našao kod Stambolčića, u Kopenhagenu na Gljivarskom institutu nazvali po njemu. U Evropi se ta gljiva nije pojavljivala oko pedeset godina.

Braća Svetozar i Nikola Koljević, posebno Svetozar, u vrtu njene kuće vodili bi s njom bučne književne razgovore. Kao i njeni sagovornici bila je brza u mislima, jasna u riječima i u svemu tome ne samo duhovna nego i izuzetno duhovita.

Zaboravljala je jedino svoja dobra djela koja je činila drugima. Zaborav je pao i na zimu 1943. godine. Dok je trajala četvrta ofanziva, Marija se sa Okružnim odborom za Baniju, sklonila u Šamaricu. U to vrijeme, u selu Rujevcu kod Dvora na Uni, spaljena je zgrada u kojoj je radila Prva partizanska gimnazija. Učenici i profesori su spaseni u zadnji čas, pobjegli su bukvalno sa školskog časa, ali jedna trinaestogodišnja djevojčica se izgubila. U tom bijegu prvu noć prenoćili su u jednom već iseljenom selu. I kad su ujutru krenuli dalje, djevojčica je sama ostala u napuštenoj kući, spavala je. Kad se probudila uputila se prema šumi. Stare tuđe cipele na njenim nogama, brzo su se raspale i ostale na prtini. Dok se dijete batrgalo prema šumi, dok je čulo ljudske glasove i ugledalo vatru, noge su joj već bile promrzle i natečene.

Kad je naišla, Marija Kon se brzo snašla, nije ni časa premišljala. Isparala je svoju toplu zimsku haljinu i djevojčici umotala noge. Njegovala je nekoliko dana i pobrinula se da je oporavljenu vrate u dječiji dom u Vojnićki Grabovac iz kojeg je i upućena u gimnaziju.

U rodnom selu te djevojčice poginuo je njen jedini sin Mišo, Mihael Kon, student, još neoženjen mladić. Jedinu njenu kćerku, Mirjanu Papo, zarobili su kao partizanku na Igmanu i odveli u logor u Njemačku. Srećom, bila je pametna, vodila se kao Zora Papić. Kao Jevrejka mogla je biti ubijena odmah, prva, a kao Srpkinja nešto kasnije druga. U životu su važni minuti i sati, a dan je čitav čovjekov život. Moguće je da su i te bolne činjenice spriječile Mariju Kon da mnogo vremena poslije njihovog dešavanja, ne prepozna djevojčicu iz Šamarice. Gradila je s njom novo prijateljstvo, neopterećeno svojim dobročinstvom.

Kuću Marije Kon srušili su gradeći kompleks lijepih stambenih zgrada kod Doma milicije. U jednoj od njih, svijetloj i osunčanoj, smjestila se porodica Papo, Jakob i Mirjana, njihove kćerke Sajka i Mikana - Mihaela. Tu će se djevojke školovati, završiti fakultete, udati se - da li po sreći, jedna za Srbina, jedna za Hrvata. Svoju sobu, u velikom novom stanu, imala je i baka, Marija Kon. Rađali su joj se praunuci, granalo se stablo, ali korijeni su bivali sve tanji, gubili su se i nestajali s njom. Nakon posljednjeg rata, samo Mirjana Papo se za kratko vratila u svoj stan u ulici Mustafe Golubića na Điđikovcu, prelijepom dijelu Sarajeva. U blizini je donedavno bila i ulica Jovana Skerlića, nje više nije, piše neko drugo ime i kad prolaziš pitaš se: ko je taj, stvarno, ko je to... Ulica u kojoj je živjela Marija Kon sada nosi ime Tina Ujevića. Kad god se negdje provali zemlja, sruši nebo, iskopa rupa, zatrpavaju je s pjesnicima, mrtvim, ponekad i živima. Ništa lakše nego časkom maknuti pjesnika, stati mu na put, pričepiti ga. Ako je pobunjen mora se buniti u tuđe ime. Ako ćuti mora ćutati u tvoju korist. Za pjesnika je najbolje ako je miš i začas ima gdje da šmugne.

Marija Kon je voljela umjetnike, posebno pjesnike, radovala bi se da je poživjela u ulici Tina Ujevića. Prevodila je veliku književnost njemačkog naroda, države čiji su oružani i moćni fanatici u gasnim komorama gušili djecu i njen rod, preživjela je i nadživjela užase i zločine koje su činili. Ulica u kojoj je bila njena kuća, uvijek puna njene ljubavi prema čovjeku i svijetu, mogla se nazvati i njenim imenom. Tin je mogao ostati u Sarajevu u ulici u kojoj je i živio, u svome Dugom sokaku. Pozvonila sam na zvono na koje davno nisam. Vrata su bila otključana, Mirjana je već imala posjetu. U hodniku su stajale dvije žene, muslimanke iz Mostara. Jedna je udata za unuka Lujze Bergman, Marijine sestre. Zbunjena i vidno uplašena, Mirjana me je brzo odvela u nekadašnju bakinu sobu i podugo se nije pojavila. Imala sam vremena da se sjećam njene majke, Marije Kon, s kojom sam tu započinjala, a nikad završavala razgovore.

"Nisam smjela da te predstavim, da ti ne bih izgovorila ime, znaš kako je", rekla je kćerka hrabre Marije Kon. Slušala sam dok je raspredala svoju priču u kojoj je, kao i u našim životima bilo ljubavi, straha, istorije, interesa i politike. Kad je došlo do neizbježne politike, rekla je: "Ipak je Trocki bio u pravu, a ne Lenjin..."

Prsnula sam u smijeh i postidila se, ne znam zbog čega. Jer, Marije Kon u njenoj sobi već odavno nije bilo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.