Majke ne mrze

To je dan sjećanja na najveći broj ubijene braće, sinova, muževa koji se dogodio na jednom mjestu u proteklom ratu. Ali i braća i muževi su nečija djeca. Zato je to bol svih majki ma kako se one zvale. Sve majke ove zemlje tuguju, ali od majki se i uči. Uči se da mržnja nije izraz boli, nije nadomjestak za najveći gubitak, gubitak djeteta. Sve one nose svoju bol pune dostojanstva koje treba da se uči upravo od njih.

Sjećam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljivi geler septembra 1992. ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život i u jednom djeliću sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem, stalno je ponavljala: "Ne daj Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome. Sigurno je još jedno dijete dobilo pušku u ruke i pucalo isto kao što je i moj Samir dobio." . Godine su prošle od te 1992. Nema više ni Fahire koja se konačno smirila kod svog Samira, ali njene riječi su najbolja poruka da govor mržnje i jezik ulice koji ide uz ovaj govor nisu izraz patnje već nerealizirane agresivnosti. Mržnja priziva rat pa riječi mogu danas godinama poslije rata biti jednako pogubne kao ispaljeni meci u ratu.

Sjećam se danas već devedesetogodišnje muslimanke. Vjernice koja živi svoju vjeru tiho i za sebe. Njen sin Fadil je poginuo 1995. Svaki dan je bio izložen smrti i ona ga je jednog dana i presrela. Fadil je cijeli rat brinuo o jednoj srpskoj porodici u Sarajevu. Sklanjao ih je od kopanja rovova gdje su ljudi bili topovska mesa i pripremali ispred vojnika rovove za vojnike, hranio ih je, čuvao ih od racija, čuvao od onih ljutih sugrađana koji su bili spremni na razne izljeve agresivnosti pomaknute sa rovovskih linija na ulične.

Rekoh i hranio. Jednom je toj obitelji donio pola kruha i par listova blitve. Na domaćicinu potrebu da se zahvali samo je tiho rekao: "Ššš, kada jedna ruka daje, druga ne smije da vidi. Ja ti ne dajem ništa što nije tvoje kao i moje. Šššš." Bio je sam kraj rata. Fadil je poginuo, a iza njega je ostalo troje male, ali baš male djece, najmlađe tek beba, supruga i majka. Kako gledati na tu očajnu majku čovjeka koji je poginuo od pripadnika naroda obitelji o kojoj je skrbio. Za neke je to nemjerljiva moralna dilema! Vijest je odmah nakon pogibije stigla do njegove majke, ali i domaćice srpske obitelji o kojoj je njen sin brinuo. Majka ju je pomilovala po glavi i rekla: "I ti si moje dijete. Mom Fadilu je bilo suđeno da ode, ali on bi bio nesretan da je sada sa nama drugačije. Ja sam i vaša majka. Svevišnji je htio da moj Fadil ode, a ljubav naših obitelji nas sada još više spaja." Fadilova djeca su danas veliki ljudi odgojeni da vjeruju, vole i dijele ljubav sa svima. Oni ne broje, poput građanskih nacionalista, krvna zrnca ljudima oko sebe. Vole dobre, a lošima pomažu da budu bolji. Sjećam se i jedne Adile i njenih najboljih prijateljica Ane i Dobrile. Adila danas nije više živa, ali njena Dobrila i Ana su bile njena najveća briga. "Samo da ih netko ne dira"- govorila je stalno. Veća je njena briga bila za njihove obitelji nego za njenu djecu, baš nekako u ono isto vrijeme kada su hrabri slobodarski novinari o njihovim sunarodnjacima u Sarajevu pisali kao o "šugavcima". Ali ne mogu i da se ne sjetim još jedne majke. Olge! Jedne Olge koja je na Grbavici cijeli rat čuvala Azru i njenu obitelj. Brinula o njima, hranila ih i u svom stanu u jednoj sobi skrivala četiri godine Azrinog sina Harisa koji je u ratno doba bio štrkljasti dječarac kojemu bi svatko dao mnogo više godina nego ih je uistinu imao. Nakon četiri godine Azrina je obitelj razmijenjena na Vrbanja mostu, a Haris danas zahvaljujući Olgi srećno oženjen živi u Irskoj. Sjećam se i Gorana, istinskog heroja ovoga rata, koji je također na Grbavici dao svoj život za svog susjeda Bošnjaka. Tu je i sjećanje na još jednu majku Azru koja je vjerujući da rat neće trajati duže od par dana odlučila ostati u svom stanu na Grbavici i čuvati ga, a koja je zahvaljujući dobrim ljudima osigurala razmjenu supruga i sina za Federalno Sarajevo. Nakon razmjene sin Omar je stalno odlazio na vrh razorenog hotela Bristol na graničnoj liniji podijeljenog Sarajeva i gledao "preko nišana" majku čekajući uporno da izađe iz zgrade kako bi bio siguran da je živa. Omara i njegovog oca je je '92. nakon prelaska u Federalno Sarajevo dočekala srpska obitelj koja je svu odjeću, obuću i hranu dijelila s njima sve dok nisu dobili svoj privremeni stan. Omarova majka danas, iako Omar i njegov otac nisu živi, i dalje stanuje na Grbavici. Nakratko su se spojili nakon rata, ali život je htio drugačije. Omar je poginuo nakon rata, a otac je za njim umro od tuge. Azra je sa svojim ratnim susjedima i kada god ima priliku poruči mladima: "Djeco rat je zlo. Tjera ljude da mrze jedni druge. Ali mržnja jede samo onoga koji mrzi, nemojte nikada mrziti djeco moja. Oprostite, ali pamtite. U svim vremenima ima zlih ljudi, ali i onih dobrih zbog kojih vrijedi biti još bolji."

Majke ne mrze, ne govore jezikom mržnje, ne sotoniziraju svoje susjede. Sve majke, ali baš sve: i Srpkinje, i Hrvatice i Bošnjakinje i sve ostale zamislive majke. Svako ubijeno dijete je samo jedno nedužno ubijeno biće i to je tuga, bol i hrabrost svih ostalih majki.

Nekada, ne tako davno, poslije Drugog svjetskog rata nastalo je jedno pismo koje je napisala jedna majka drugoj: "Nepoznata gospođo Helga, piše vam Živana domaćica iz Kragujevca... Vaš sin je gospođo Helga ubio moga sina. Ni mrava nije zgazio ni ružnu riječ rekao, a moga sina više nema... Vaš sin je ubio moga sina. Treba li da sve majke izgube po sina pa da se onda u bolu razumijemo?... Je li rat moranje? Je li rat posao za sve? Može li se bez rata?... Zaustavimo ubijanje"...stoji između ostaloga u pismu nepoznatoj majci. Rat nije moranje, ubijanje mora biti zaustavljeno, kako ono oružjem tako i ono riječima. Opasnije je ubijanje riječima godinama poslije rata i stoga danas treba poslušati sve majke da govor mržnje i huškački jezik ne budu dio bh. posebno javnog i medijskog komuniciranja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.