Lovostaj na Nijemce

Bio sam u Pragu, u gradu na koji, kažu, nije palo ništa teže od pahulje. Možda bi Beograd, Dubrovnik, možda i moj Mostar, bili takvi kad bi ih mimoilazili ratovi, bombardovanja, pogromi i ostale nesreće, što svjetske, što regionalne, što lokalne. Srećni ljudi, pa eto. U svakom slučaju, drukčiji. Ima korupcije, ali se zakon, čini se, poštuje. Ulice Praga čiste, narod u radno vrijeme nije na ulicama kao kod nas. Zakon su poštovali uvijek, čak i u ratovima. Uredno su, baš kao i mi, isporučili Jevreje Švabama, tako je zakon nalagao. Imali su neki ustančić. Nekoliko ljudi je, iz emigrantske im Engleske, izvršilo atentat na nekog visokopozicioniranog Nijemca, četrdeset i pete. Odmazda je bila strašna, prestrašna. Nacisti su spalili selo njihovog porijekla i pobili sve stanovnike. To im je bila potvrda da se ne isplati kršiti zakon. Nisu se, kao susjedi im Poljaci, puno bunili ni protiv Rusa. Ne bune se ni sad, Karlove Vari, najpoznatije elitno termalno - ljekovodno lječilište u Evropi, skoro da su potpuno prodali ruskim bogatašima. Aferim, neka su prodali, ne bih rekao da sad loše žive. Kamate u bankama su im do četiri procenta, može si čovjek uzeti kredit i kupiti stan a da ne upadne u dužničko ropstvo kao kod nas. Rad i red, kako i treba. Kaže jedna šala, u kojoj, kao u svakoj šali, ima puno istine, kako su se susreli Čeh iz Češke i partizan iz ovih naših krajeva, pa pričali malo. Pa pitao Čeh partizana kako su to oni, partizani, ubijali Nijemce u onom drugom ratu. Partizan rekao "Pa, ubijali smo ih iz zasjede. U borbi. U atentatima. Kako smo stigli...". Onda je partizan upitao zamišljenog Čeha: "A zašto ih vi niste ubijali?". A Čeh mu je, iznenađen pitanjem, odgovorio "To je kod nas bilo  strogo zabranjeno".

Neidealni ljudi i životinje

Idealno bi bilo da smo mi idealni ljudi. Da nismo dali da nam pobiju naše Jevreje, bili bismo procentualno puno pametniji. Imali bismo korisne i inteligentne Jevreje, puno pametnije i sposobnije od Jakoba Fincija, Elija Taubera ili Svena Alkalaja, na primjer. Da se nismo ubijali međusobno, što za račun Švaba što za svoj račun, ne bi sad imali mržnju za onaj naš zadnji rat. Da smo bili pametniji, ne bismo ni Švabe ubijali, kao što ni Česi nisu, pa bi sad bili napredniji i bolji od tih istih Švaba. Trebali smo fino pustiti da rat vode oni koji koristi od njega imaju, ti Američani, Nijemci, Englezi i ostala bratija što na tuđem jadu obavezno profitira. Ovako nas nema nigdje na mapi, nad nama svaka šuša iz bijelog svijeta gaće istresa i, kao što biva sa sirotinjom, na nama i zec polni organ oštri. Ipak, kao što jedan moj prijatelj reče, nekako mi otmjenije biti Srbin nego Čeh. Englez, Francuz, Grk, čak i Italijan, ali biti Čeh mi nekako... Ama, neliterarno. Francuz je ohol pa to što je oholost zove ponosom. Englez je bezdušan i hladan, pa to zove smirenošću. Grk je naprasit i prijek, pa to zove strastvenošću. Ali Čeh je... Nije lako reći kakav je Čeh. Nakon kraćeg razmišljanja, mogu reći da je Čeh - poslušan. Nije to loša osobina za preživljavanje. Evolucija je čudo. Evropski bizon, tur, bio je neposlušna životinja. Zato su od njega naši evropski preci uzgojili poslušno govedo kakvo danas viđamo po livadama i u štalama, dobrodušno i krupnih očiju. Malo je to govedo nalik svom divljem pretku koji je formirao krug da odbrani svoje krave i telad od krupnih mesoždera. I evropski konj, prževalski, i on je izumro. Direktni potomak mu je ono naše bosansko konjče što malo jede i puno radi, što trpi batine i hladnoću uz nerijetko siromašnog i beshljebnog, golog i bosog i od nesna prkosnog Bosanca. Evropski lav je izumro, pošto je zadnji put viđen u rimskoj areni kako jede žgoljave i neuhranjene Jevreje i hrišćane i bori se protiv sekutora sa mrežom i trozupcem. Od divljih svinja, preživjele su samo pitome. A i one do Božića požive, najkasnije. Mace, one divlje, preživjele su pripitomljene u krilima djece i bakica. Tako to u evoluciji biva. Umiljato jare dvije koze sisa. Borbeno jare crkne jer ne dobije nijednu sisu. Tako je i od nekadašnjih čeških predaka nastao Čeh.

Korida i psovanje

Jedan moj dobar prijatelj kaže da je gledao koridu. Ja sam bivao po Španiji, ali to čudo nisam nikad gledao, kao ni ono kad bacaju kozu sa balkona. Nisam bio ni kad ono bikovi jure kroz grad pa ljudi bježe od njih, a sve hoće da ih ogromna životinja zakači rogom i nagazi papkom. Korida je, kako kaže moj prijatelj, kad se ono volovi bodu s ljudima. Kaže da je na stadionu koridskom bilo šaka naših ljudi. Kaže i da su svi drugi navijali za toreadora, matadore, pikadore, a da su naši ljudi navijali za volove. Takvi smo mi. Imamo svoje prioritete. Nas su u Pragu dočekali naši ljudi, dobri da bolji ne mogu biti. Našli su nas zahvaljujući nama. Našli su mene, pa pozvali nas. Ja putovanja volim koliko i udaranje čekićem po prstu. Najradije bih ostao gdje jesam. Ali, ove ljude koji nas pozvaše da nisam upoznao, ne bih sebi oprostio. Vrijedjelo je ići dvadeset sati do tamo i dvadeset nazad. Naš svijet živi tamo oduvijek. Većina njih je tu od samog nastanka današnjeg Praga, od ranih devedesetih godina prošlog vijeka, od vremena kad su Rusi pokupili svoje vojnike i topove i ostavili Čehe na milost i nemilost izgradnji i napretku. Spasavajući živu glavu, onakvi kakvi već jesu, gradili su taj Prag skupa sa Česima. Uspjeli su, uglavnom. Bave se unosnim poslovima, uspijevaju platiti svoje stanove, kola, školovati djecu, otići na odmor, čak pozvati ansambl mostarskog pjevačkog društva "Gusle", vladiku i predstavnike nas nevoljnika iz Mostara. Smjestili su nas u pristojne hotele, ugađali nam kako nam ni matere ugađale nisu, kao da smo to zaslužili. A Bog mi je svjedok da nismo. Pozvali su nas, možda, iz istog razloga zbog kojeg su naši ljudi na španskoj koridi navijali za bika. Vidjeli su da je naša borba za opstanak puno teža i neizvjesnija stvar od života u uređenom svijetu kakav je češki ili u sigurnosti jednonacionalne sredine kakva je skoro svaka sredina u bivšoj Jugoslaviji postala, gdje su sad većina ljudi svoji na svome i nemaju se čega više bojati. Osim vlastite gluposti, vlastitih političara i kriminalaca, vlastite djece i očeva. Ali, to nije ova priča.

Varenje češkog

Ovi ljudi u Češkoj, počevši od Samira i Alena, pa do Vese, Zorana, Vuka ili Milutina, izborili su se za svoje mjesto u češkom društvu, napornim radom i oslanjanjem jednih na druge. Kao da nemaju ništa s nama ovdje. I, za razliku od nas, ostali su isti kakvi su bili kad su došli u tu Češku. Ja kod njih cijenim baš to, što ih Češka nije učinila Česima. Ne "vare" u potpunosti češki, i nije ih briga zbog toga. Znaju koliko im treba za život i rad. Djeca znaju oba jezika, i naš i češki, oni su nešto drugo. Rođeni su tamo. Ja sam skoro, na moj opšti užas, progovorio taj češki. Hm, evo, sad ću i putopisac postati. Inače, putopis je žanr koji mi je uvijek išao na živce. Šta koga ima zanimati gdje sam ja bio i šta sam vidio? Osjećam se kao oni što donesu slike sa jahanja kamila i plivanja u Mrtvom moru, pa morem more svoje komšije i prijatelje tim "čudesima" koja su vidjeli u bijelom svijetu. Meni ni te piramide nisu nikakvo čudo, pa što bi mi čudo bile te austrijske zgrade, Karlov most i ostale češke zgrade i zagrade. Ni taj filmski festival u Karlovim Varima me nije impresionirao. Ja baš ne volim te savršeno izgladnjele manekenke i debele režisere, vrckave modne kreatore i nakvarcane sponzoruše i glumice - amaterke sa ambicijom da postanu Klaudija Šifrer ili Anđelina Džoli. Da neko moj hoće biti Anđelina Džoli, nogu bih mu slomio. Gledao sam tu djecu iz folklora kako sa uzdasima gledaju vanserijska kola stara dvadesetak minuta, naglancane šasije i gume debele poput političarskog bankovnog računa, kako u izlozima gledaju skupe košulje i još skuplje cipele. Nisam stigao da im kažem kako bi prouizvođači tih cipela dali sve te cipele i sve što imaju na računu kad bi opet mogli biti mladi i zdravi u glavi kao oni, da mogu zaspati bez leksilijuma, sanaksa, apaurina ili zolofta.

Bosanske slobode

Kad čovjek ne zna koliko smo u Mostaru postigli zadnjih godina, pita svašta. Pitaju nas, recimo, smijemo li hodati gradom. Smiješno nam bilo. Danas čak i u Sarajevu Srbi smiju hodati gradom, ako se pobrinu da niko ne zna da se deklarišu kao Srbi a ne kao Bosanci (Jovan Divjak, Vlastimir Mijović, Mirko Pejanović...), ako ne nose pogrešnu majicu, lančić na vratu, pogrešnu kesu ili ne govore ekavicom. U Mostaru čovjek čak može nositi krstić na vratu, majicu u tri osnovne boje Srbije ili Republike Srpske, a da ne bude bijen ili ubijen. Jedino je malo opasno ići u Istočni Mostar sa dresom hrvatske reprezentacije, ali i to će se uskoro moći. Mi smo za to Sarajevo, postali, da prostiš, Prag. Ovdje se, kako-tako, može ostati kakav se jeste, da se čovjek ne mora izlagati "kastigu" i "baleku" podržavanja tuđeg nacionalizma. Uglavnom, ova djeca iz "Gusala" su bila sjajna. Vladika je bio ponosan na njih. Pa je onda, iza ruske crkve, poslije liturgije, čuo kako je jedno od njih grdo opsovalo. Ali, šta se može, ne mogu u ovakvom svijetu ostati svileni. Sreća pa je vladika bivao s tim kardinalom češkim, sa patrijarhom, ruskim vladikama i popovima u Češkoj, pa se nije pred domaćinima morao crveniti dok smo izvoljevali ovo i ono, od prevoza po gradu pa do jela koja normalnom čovjeku ne bi na pamet ni na jelovnik pala. Čuj divljač, čuj pečeni ananas. Svašta! Šnicle, tufahije i druge đakonije im bile, eto, proste, pa konobar morao paliti tropsko voće i apsint pred njima. Hm, baš smo bili stoka, kad malo bolje razmislim. Evo, sav sam crven, ali vi to ne vidite pa mi ne morate vjerovati.

Povratak sa rukama uvis

Povratak je bio posebno iskustvo. Preskočiću brojno stanje autobusa koje se moralo ispoštovati pa je troje nevoljnika moralo pješke preći dvije granice, slovenačku i hrvatsku. Ja sam htio s njima, da njima bude lakše a meni teže i zanimljivije, ali vozač, sav usplahiren, rekao da nas u busu ne smije biti ni manje nego na spisku. Gledali smo kako ih policija zaustavlja kao kakve Kurde, kako policijski auto juri za našim autobusom i moli nas da "Kurde" povezemo do civilizacije, makar i hrvatska ili bosanska bila. Mokri, znojni, umorni, ne baš mirišljavi, nisu ni opsovali. Ne bi priličilo, bilo i par popova u autobusu. Jedan je cijelo vrijeme sjedio pored mene; pop Danilo, duša od čovjeka. Cijeli put sam držao ruke iznad glave, da za mene i za njega na sicu bude mjesta. Mislim da su mi se ruke isteglile kojih pet-šest centimetara dok je on spavao a ja se držao za "galeriju". Sreća pa nas nisu na granici i vagali, da nam na nos ne izađu one knedle, divljač i pečeni ananas koji smo, kao pravi Balkanci, na tuđi račun pojeli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.