Ljudi rata
U Brisel na kafu i kog đavla, gladni vuk i zla bakica, ljudožderi, čitlučka baba - terorista i vremenska prognoza, naš i svjetski rat, Edin Džeko i Galatasaraj, TV, čitanje iste knjige, suživot i tolerancija u ratu, opet nevine žrtve, oružje sitnog zuba, Nobel i Pulicer, kulturološki rat i izvlačenje iz konteksta, gutanje ježa za mir i druga kazivanja mnogoznačna.
Hotijah pisati o onom zadnjem ratu kao kulturološkom događaju za neke ljude i narode. Ali, sad na početku, velim da neću. Nekad ne znam šta hoću, ali uglavnom znam šta neću. A možda i hoću, imam oko 10.000 znakova, dasku dugmaru i ekran. Kad pišem, gledam da mi drvo ne zakloni šumu. U šumu različitih razmišljanja volim ući, sresti zlog vuka i dobru bakicu. Dobra bakica je tu nekada zla stara baba a vuk ubogo šumsko stvorenje posustalo od gladi i progona zlog lovca koji ga na kraju raspori. I zla vještica zna biti gladna, pa se polakomi za djetetinom, za ivičetinom i maričetinom. Hm, kad malo promislim, i u tim bajkama ima toliko ljudožderstva, sakaćenja, ubistava i ostalih gadosti da me nimalo ne čudi da čovjek, odrastavši uz takve gadaluke, čovjeka na ulici hoće ubiti zbog zastave koju nosi, zbog majice, onoga što kaže, jede ili misli, zbog načina na koji se Bogu moli. Valjda te bajke pripremaju ljude za ratove.
Naš, srećom, ne i svjetski
Sreća naša pa onaj naš zadnji rat nije bio svjetski. Mostarski Srbi su, recimo, poslije tog "svjetskog" rata, od nekoliko hiljada "spali" na nekoliko stotina. Pobilo ih baš svjetski. I to, nestajale su familije po abecedi, bez obzira na pol članova i to da li su najmlađi prestali sisati ili ne. Ne znam da li je nekom na pamet palo da to nazove genocidom, ali ne zamjeram onima kojima nije to palo na um. Jevreji su prošli puno gore. Rusi još gore. Nijemci su nagrajisali kao niko njihov. Austrijanci su se kurvanjski izvukli, kao i uvijek, ni luk jeli ni luk mirisali. E, to mi malo krivo. Ma šalim se, ne d'o Bog nikom. Natalizalo samo onog malog suludog austrijskog brkicu od metar i po, što sam sebe smače u berlinskom bunkeru. Sreća pa nismo svjetski ginuli i u ovom ratu, ljudi imali auta a njihovi neprijatelji autobuse da potrpaju svoje sugrađane i suseljane u njih i pošalju ih žive daleko od sebe, dok su još živi. Oni koji su ostali, provjereno, nose gorka iskustva i saznanja o suživotu i toleranciji u ratu. Osim, recimo, Marka Vešovića. Njemu je bilo fino, kaže. Osim što su ga "srbočetnički Crnogorci" granatirali.
Koja baba? Jedna baba
Pitate se, kao i uvijek, zašto vam ovo pišem. Pa, zbog promjena koje su donijeli ovi s Televizije i sa Radija. I zbog babe iz okoline Čitluka. Koje babe? Jene babe. U daljem tekstu "baba". Baba je, kaže priča, terorisala svoje ukućane. Čime? TV-om. Kojim TV-om? Onim u dnevnoj sobi, tada jedinim. Elem, baba je morala gledati TV dnevnik. Džaba utakmica, džaba djeca hoće crtani da vide, dnevnik i Bog, nema šta drugo u ta doba da se gleda i fertik! Ne da baba. Tada su, tih dana, zbog multikulture, suživota i tolerancije, u BiH ukinuli hrvatske kanale, pa su jadni babini unuci i djeca, skupa sa par snaha, morali gledati bošnjačku verziju rata, na BHT i Federalnoj. Dokundisalo ljudima, iz kože da izlete. A baba, em stara em draga svima, neće niko da joj iz "hatora" izađe. Pa se dosjeti jedan od unuka da snimi jedan dnevnik. I snimio ga. I puštao babi desetak puta, tačno u sedam, kad i jest dnevnik. I tako baba gledala dnevnik, svi se smijuckali i niko da joj kaže. Dnevnik kao dnevnik, rata, ljudskih kostiju, ocrnjavanja Srba i Hrvata, jedan k'o i svaki. Na kraju, poslije 12-ak gledanja, shvatila bakica da je cijela familija "vesla". Kako? Pa, po vremenskoj prognozi. Ne može onaj što najavljuje baš svaki put pogriješit... I, baba, osviješćena i opamećena, gledala uvijek prije dnevnika da bude ugašena lampica na videorikorderu ispod televizije. Nije budala koga zeznu, već ko ne nauči ništa iz toga. Naposljetku, preskočili ljudi "suživot i toleranciju" pa uveli kablovsku te sad mogu s mirom gledati hrvatsku televiziju i hrvatski dnevnik. I baba isto, televizori pojeftinili pa ima svoj kad ne može spavati. Vremenska prognoza, naime, ista bude i za Dalmaciju i za Hercegovinu.
Rat TV-u brat
Današnjim televizijama je rat osnovni kulturološki događaj i okosnica informacija. Ako zanemarimo fudbalera Edina Džeku, on povremeno uskoči kao najvažniji. Ja, nesretnik, nemam kablovsku. Izgovor mi je, da se ne ponavljam, onaj kanal koji trebam iskopati kroz baštu i alergija na kramp i lopatu. A, zapravo, bojim se da bih stalno gledao one emisije s divljom živinom na Enimal planetu i Nejšnel džiografiku, pa ne bih ništa napisao. A ima onih emisija o streličarstvu, lovu, oružju "sitnog zuba" - izraelskom, češkom, ruskom, argentinskom... Eto, već me ponijelo, čemernika. Tako sam sebe osuđujem na ove dvije-tri bošnjačke televizije i OBN. Kako reče pjesnik bolji od mene, valja poštovati svoj kamen u cipeli, čak ga voljeti, ima većih i kvrgavijih. Hrišćanski mirno slušam i gledam o "agresiji" i "genocidu", "udruženom zločinačkom pothvatu" i "srpskoj paravojsci i paradržavi". Izabrah si tako post od cjelovite TV istine, da iz mene "išćera" đavla koji me hoće "naćerati" da vidim samo dio istine, da od drveta ne vidim šumu. Hm, moram priznati da sam pomalo počeo gledati te programe kao kakvu zezanciju. Recimo, uspjeli su u zadnjoj kolažnoj emisiji za SDP Bošnjake zvanoj "60 minuta", udrobiti slavnog hrvatskog fudbalera, Roberta Prosinečkog, u "agresiju". Ispalo da je i to što trenira "Crvenu zvezdu", nekakva agresija a pomalo i genocid.
Citiralo me van kompleta
Jedan od primjera zaklanjanja šume drvetom i rašomonskog verziranja stvarnosti je i navika vađenja rečenica i postupaka iz konteksta. U prošlom broju "Glasa Srpske", u kolumnu "Žedni slonić i Ratko Mladić", iz konteksta je izvučena rečenica "U bosanskohercegovačkom ratu niko nije pobijedio. Srbi su se čak morali odreći velikog dijela osvojenog teritorija, u ime mira". Pošto ste već čitali cijelu kolumnu, vidjeli ste da nikog nisam poštedio, pa ni sebe ni svoje. Napisao sam i čega su se drugi odrekli u ime mira. Nisu samo ti grozni Srbi krivi za rat i nisu samo oni progutali ježa za mir. Eto, ovo sam napisao za vađenje iz konteksta. Neka se ljudi razvesele malo. A, bogme, i jeste istina da druge nisam poštedio. I neću, što su mi preči od mene i mojih. Ali, ta i samo ta rečenica, izvučena iz konteksta - čak iz cijele kolumne jedina, postala je dokaz moje naopakosti "agresorskosti" i "genocidnosti". Zato treba paziti kako se piše i govori. Jer, nadobudni mladi šovinisti su uvijek spremni da na vama pronađu vlastite mane i mahane, da dokazivanjem da su svi gori od njih učine sebe i svoje istomišljenike malim macama i "nevinim žrtvama" (bože lude li složenice, Bože blagi i preblagi). I eto zašto prekrših prvobitno obećanje da neću pisati o ratu kao o kulturološkom događaju za neke ljude i narode. A nisam htio, Tita mi. Usred pisanja mi "dohaberili" da se Internet - Bošnjaci i poneki "dobar vlah - ne faleć' mu vjere i imena" iživljavaju nad mojim likom i djelom citirajući ovu rečenicu, sretni kao da je Edin Džeko (naš Đeko, op. a), potpis'o ni manje ni više nego za bratski i prijateljski Galatasaraj.
Čitači i gledači
Ljudi koji čitaju puno knjiga, postaju pametniji. Ljudi koji čitaju samo jednu knjigu, postaju sve gluplji. Postaju toliko glupi da od toga što su pročitali ne vide koliko je toga dobrog drugdje napisano, pogotovo ne mogu učiti iz toga. Ljudi koji gledaju samo "svoje" televizije, postaju gluplji i ograničeniji od onih koji čitaju istu knjigu non-stop. U principu, bolje od čitanja jedne knjige i gledanja samo "svoje" televizije, je ne čitati i ne gledati TV. Tad čovjek barem ima frišak mozak spreman da uči, tada ga naučeno ne sprečava da sazna novo i drukčije. Hm, i to čitanje i učenje ima svojih mana, ako čitate i učite "po usmjerenju" a ne po uvjerenju. Neki ljudi studiraju književnost da bi postali pisci, na primjer. Požele biti novi Ivo Andrić ili Meša Selimović, Borhes ili Karver. Misle da će biti drugi oni. I onda od njih ne vide sebe, ni ono što jesu ne ostanu - a možda bi i dobri u pisanju bili. Postanu nešto kao kafa "doljevuša", ona koju u Bosni prave kad popiju kafu tako što dodaju vode pa puste da provre. Kao, recimo, David Albahari, kad pročita knjigu pa napiše svoju. Zato se svi sjećaju zvučnog imena časne starine ali niko i djela koje je napisao. Pa bude tu puno, po riječima kritičara, "novih Andrića", "novih Selimovića", sve sam kandidat za Nobela, ili, u najmanju ruku, za Pulicera. Na kraju im knjige dospiju samo do polica rodbine i prijatelja ili utrpana u ruke kakvog akademika, ili, ako ima veće nesreće, pravog pisca kome ne pada na pamet da na te jezičke vratolomije troši vrijeme potrebno mu za pisanje.
Bitka za bolju prošlost
Ja, rab Božji Veselin, ovako goloruk i golouman, ne mogu nikome stvoriti prošlost, ni ličnu ni kolektivnu. Ne mogu spriječiti da bilo kome rat bude najvažniji kulturološki događaj u životu. Moja načertanija ne mijenjaju ni ljude ni mišljenja. Samo pobuđuju sumnje u riječi ponavljane na televiziji i radiju. Sjetite se, ako vam se da, riječi starih ljudi koji su bili u ratu. "Djeco, kanite se ćorava posla", "Ne znate vi, djeco, šta je rat". "Ne daj Bože rata". Ali, djeca su se nagledala "Rambo" filmova, američkih ratnih, naslušala priča o herojima, zaigrala se, zapucala... Čak pomislila da su partizani. Hm, kad čovjek malo bolje promisli, pravo je čudo da je bilo samo 100.000 mrtvih. Sreća je da onaj naš zadnji rat sve do 1995. nije postao svjetski. Nažalost, i ovaj mir koji imamo i nemamo je svjetski. Možda i mir jednog dana bude naš. U međuvremenu, predlažem da poštujete i poslušate starije ljude. Iako ne koriste Internet i ne gledaju puno TV, znaju puno. Poslušajte nekad i ljude odgojene na starinski način, uz vjeru, debele klasične knjige i stare narodne priče. Nisu nimalo dosadni ni glupi. Znaju i oni da će, ako uđu u Evropsku uniju, moći u Brisel na kafu. Ali, oni se, za razliku od modernog proevropskog i protivtradicijskog svijeta, pitaju kog će im to đavla...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
