Ljudi promjena

Evo, ja otkako sam progovorio, hoću da promijenim ljude. I danas to nastojim. I, nećete mi vjerovati, za ove 43 godine, ničije mišljenje nisam uspio promijeniti. To ljudi čine sami ili nikako. Osim nekih ljudi koji mijenjaju mišljenje kad im se plati i isplati. Mišljenje je, inače, kao stražnjica u čovjeka, svak ga ima. I kud god krene, mišljenje ide s njim. Inače, jedan veliki kineski vođa je, kažu, rekao "Kud god se okreneš, dupe ti je pozadi". I, u toj velikoj istini je bio u pravu. Ipak, čini se da je u posljednje vrijeme koža ljudske pozadine zamijenila obraz. Možda i moja, ja to ne vidim? Stalno se preispitujem. Hm, gledao sam neku emisiju u kojoj su dokazali da na ljudskom obrazu ima više bakterija i nečistoća nego na ljudskoj pozadini. Obraz je, dakle, prljava stvar. Pošto zdravo tijelo prati zdrav duh, recimo i da nikakva glava i nikakav obraz nosi. U vremenima poput ovih, to se jako dobro vidi. Na televiziji se vidi i čuje, na radiju samo čuje, u novinama samo vidi. A pametnom je dosta tek kad vidi i čita puno toga.

Najnoviji Kazaz

U jednom od prošlih brojeva sam pisao o profesoru Enveru Kazazu, sarajevskom poratnom ljevičaru prljave ratne prošlosti i diskutabilnih moralnih načela. Blago rečeno. Pisao sam onda kad sam vidio da je osuo paljbu na Zlatka Lagumdžiju i nacional-socijaldemokrate, progovorio o licemjerju i podvaljivanju u ime demokratije. Prekasno, i to sam rekao. Jer, on i Ivan Lovrenović su, da ponovim, stvorili takvo okruženje u kojem se iz rukava izvlače Srbi i Hrvati preko kojih će se vladati Srbima i Hrvatima. I, pošto je izrekao puno toga o Zlatku Lagumdžiji, čuo sam da ga je na ATV-u, u socijaldemokratskoj emisiji finansiranoj od stranih socijaldemokrata, degutantno nahvalio! I pitam se, kako ozbiljno, poslije tolikih frekventnih promjena, ozbiljno shvatiti uvaženog profesora? Da sam nekim čudom bogat ili da nekako drugojače imam novca na bacanje i... i naravno - da mi se ne gadi, baš bih iskušao šta je sve uvaženi profesor u stanju za pare uraditi. Uf... Oprostite, stresao sam se na tu pomisao. Hladna me jeza uz kičmu prošla.

Kad bi svi...

Katarza, pomirenje, suočenje... Te riječi su postale, baš kao genocid i agresija, neka vrsta poštapalica. Koriste ih domaći i strani, vidjeli su da se na tome da još i zaraditi. I kako bi Srbi trebali da dožive "katarzu". Hajde, recimo da prođem tu katarzu. Šta bih tom katarzom, ja rab Božji Veselin, trebao shvatiti? Da je u Srebrenici urađeno zlo i naopako? Ne treba. Znam ja to i bez katarze. Da shvatim da odgovorne treba na sud, što prije - to bolje? I to znam, i bez katarze. Ipak, katarza bi trebala donijeti nešto što nemam. Ali šta? Dugo sam razmišljao o tome, pitao se šta mi je pa nemam tu "katarzu". I pade mi na pamet grešna misao da mrtvi Srebrenice treba da me drže u šutnji i pokornosti. Pokušao sam odagnati tu misao, ali stalno mi se vraćala. I kao što to obično biva, ono što hoće čovjek potisnuti, izranja iz podsvijesti i raste kao vodeni bivo dok izlazi iz močvare, pred očima raste otjerana misao, svekolika i sveprisutna. Izranja mi iz podsvijesti i još puno pitanja, neizrečenih. Priznajem da je rodbini mrtvih Srebreničana teže nego meni. Poslije toga je najteže tim nesretnim Srbima, zato što se svi odreda, kako vidim, trebaju zbog toga osjećati loše. Pa tek onda ostalima... Možda grešno pitam, ali, zašto bi mrtvi Srebrenice trebali više pripadati Bošnjaku Sarajeva nego meni? Otkud to da Bošnjaka Tuzle više briga za Srebrenicu nego mene? Zašto bih ja trebao zbog Srebrenice ne reći šta mislim, a Tuzlak ili Sarajlija može i treba? Zašto? Jesu li oni jednakiji od mene? Usput, mojih mrtvih Srebrenice je više nego Lagumdžijinih, Tihićevih, Izetbegovićevih. Jer, moji mrtvi tamo nisu samo Bošnjaci - muslimani. Ja, eto, računam i Srbe ubijene u i oko Srebrenice. Ili ih ne smijem više smatrati svojim? Ni žene i djecu pobijenu do te 1995? Jesu li oni nevažni ljudi? Ja sam, eto, mislio da smo u toj Bosni, a i u mojoj Hercegovini, nekako ravnopravni.

Pravo na izbor mrtvih

Ja moram priznati da nisam baš do kraja objektivan. Nekih mi je ljudi ipak više žao, zato što sam ih poznavao. Moji Medžid i Salko su poginuli u režiji generala koji je pomislio da može osvojiti Nevesinje. Moj prijatelj Joja je poginuo na drugoj strani. Njih mi je, ako dozvolite, žao malo više nego drugih nekoliko stotina koji su poginuli tih dana. Šta ću, eto, takav sam. Inače, generaciju su mi doslovno izbrisali. Ljudi s kojima se družim su uglavnom puno stariji ili puno mlađi od mene. Moj prijatelj A. (neću ga imenovati, ionako ima problema kad ode u Bugojno) je, recimo, ostao bez oca onda kad su u Bugojnu ubijali Hrvate. Oca su mu odveli i više nije čuo za njega. Kažu da je završio na jeziv način, ali dokaza nema. Ni kostiju ni DNK, još uvijek. A on traži, još uvijek. I dalje će, dok ne nađe, baš kao i preživjeli iz Srebrenice. I moj rođak Zdravko još traži kosti svoje majke. I mnogi moji mnoge svoje traže. Ipak, ne mogu očekivati da bilo kome nečiji drugi mrtvi budu važniji od njegovih. Jednostavno je tako. Ako uzmemo u obzir da nisu svi kao ja, da su i živi i mrtvi podijeljeni po nacijama, stvar postaje još manje "katarzična". Srbima su mrtvi Srbi važniji od ostalih mrtvih. Hm, postoje neki Srbi poput Ratka i Mirka Pejanovića, koji potpisuju peticije za oslobađanje onih koji su nad Srbima činili zločine, ali zanemarimo ih na trenutak. Ja ih zanemarujem zauvijek, doduše. Vratimo se na "obične" žive i mrtve. I Hrvatima su, po analogiji, mrtvi Hrvati važniji od mrtvih Bošnjaka i Srba. Ne odobravam, ali razumijem i prihvatam. I Bošnjacima su mrtvi Bošnjaci važniji od mrtvih Srba i Hrvata. I, sad se pitam, hoće li poslije te katarze svima biti najvažniji mrtvi Bošnjaci? Je li to cilj katarze? Ja ne volim razdvajati ljude po nacijama, ni žive ni mrtve. Pogotovo mrtve žene i djecu. Nema manje i više vrijedne djece, sva su djeca ista. U glavnom gradu ove zemlje postoji spomenik samo jednom dijelu djece ubijene u tom gradu. Drugi dio djece je, eto, manje važan. Ne znam kakva me "katarza" može natjerati da to razumijem i prihvatim.

Tuđim u gloginje

Kako god okrenemo, fakat je da se rab Božji Veselin, ćoškast i naopak, više ne može promijeniti. Žene i djeca mu vrijede isto, bez obzira na naciju. I svi ljudi mu vrijede isto i kad su mrtvi. Pogotovo kad su umrli da markiraju teritoriju i ucijene žive. Slušao sam kako za kafanskim stolovima konobari i bravari koji su vodili vojske liju krokodilske suze za onima koje su gurnuli u smrt. I dokazuju jedni drugima da je baš "njegovih" najviše stradalo. Kao da su ih oni rodili i odgojili, a ne odveli u smrt i pogibiju. Čuo sam kako stiskaju pesnice i kroz zube govore o sljedećem ratu. Valjda onom u kojem će opet potrošiti tuđu djecu.

Katarzani našeg doba

Dakle, da se vratimo na "katarzu", na žive i na promjenjive, one sklone pljuvanju i lizanju, kao onaj s početka kolumne. Ne razumijem ni kako je Slobodan Vasković od rigidnog srpskog nacionaliste (pročitati nekoliko brojeva "Kurira") postao "normalan Srbin", jedan od onih po mjeri sarajevske čaršije. Ne znam ni kako se "socijaldemokratski" SDP udružio sa rigidnom hrvatskom desnicom i ratnim profiterima. Ne znam. Valjda su prošli tu "katarzu". Za koju se nadam da će me mimoići. Ko zna, možda se i meni u glavi nešto "pretumba", pa i ja katarziram. Zadnjih dana, razmišljajući o "katarzi", sjećam se i svoje pokojne punice, Mare. Ona je uporno, cijeli život, odbijala tu "katarzu". Ni u ratu nije zamrzila nikoga druge nacije, nije ni poslije rata. Znala je nekome ispsovati sve po spisku, ali nikad ni zbog vjere ni zbog nacije. A razloga je obično bilo, i to debelog. Bila je vjernica, katolkinja, ali nije voljela sveštenike. Sahranjena je na ateističkom dijelu groblja, ali s križem i vjerskim obilježjima. Samo sam čekao da neko kaže kako križu i vjerskim obilježjima nije mjesto na ateističkom groblju, da i ja tome nešto kažem. Neko je rekao, ali ne meni. Nije živjela kako je htjela, ali je živjela pošteno i nikad nije mijenjala karakter ni razmišljanja, nikad je nije hvatala "katarza". I, kako je i sama htjela za života - kad bi govorila o svojoj smrti, na sahrani nije bilo ni fratara ni popova. Svak se molio na svoj način, pred njenim križem, kako i ja mislim da treba.

Zanimljiva vremena

I, šta sad? Katarzu, eto, neću proći. Neće je proći ni 95 odsto ljudi u ovoj zemlji. Niko ne može drugima reći da su njegovi mrtvi važniji od mrtvih tih drugih. Mom prijatelju A. je njegov otac važniji od drugih mrtvih. Zdravku, mom rođaku, njegova majka. Majci Srebrenice su njen sin i muž važni toliko da nema važnijih. Tako je i tako će i ostati, barem do nekih novih mrtvih. A njih će, čini mi se, ako ovako nastavimo šamarati jedni druge svojim mrtvima, opet biti. U zemlji u kojoj se živi ucjenjuju mrtvima, da im ne bi palo na pamet da posumnjaju u ono zbog čega su mrtvi umrli, loše se piše. U zemlji u kojoj "intelektualci" svako malo poližu što pljunu, ne piše se dobro. U zemlji u kojoj se fašisti bratime s komunistima da bi ignorisali volju naroda, neće cvasti ruže. U zemlji u kojoj seoski turizam uzimaju zaozbiljno, nema šanse da bilo ko ozbiljan otvori fabriku automobila. U zemlji koja nema luku, a ima samo 20-ak kilometara obale, a u njoj postoji pomorski institut, sve je moguće. A što se mene tiče, znate i sami da inteligencija ne ide pod ruku s mudrošću, nemojte mi sve uzeti zdravo za gotovo. Moguće je, vrlo lako, i da nisam u pravu. Nisam Erazmo Roterdamski da znam, dakle - samo razmišljam i svoje misli dijelim s vama. Nisam baš ni Sven Alkalaj, doduše. Kako god, pišem o onom što vidim oko sebe, zato ovo što pišem i nije naročito lijepo. Volio bih i ja pisati ljubavne romane, znate... Kao što reče pisac bolji od mene (parafraziram) "Ne dao mi Bog živjeti u zanimljivim vremenima".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.