Ljudi, bijelci, Cigani i Romi

Smijeh je, ako ćemo pošteno, nepoštena stvar. Smijeh je manifestacija nadmoći nad nekim ili nečim. Izraz nadmoći i superiornosti nad inferiornim, slabijim, nemoćnijim, glupljim. Nisam se nikada testirao na onu "MENSA" anketu, ono gdje provjeravaju inteligenciju pa te svrstaju među "genije". Imao sam taj test u vojsci i na faksu, ali neću vam reći koliki je bio rezultat. Čisto da ne pomislite da sam pametan. Valjda se ti iz "MENSA" društva osjećaju toliko superiornim da se po cijeli dan smiju nama glupima. Zato su se, valjda, i testirali. Znam jednog iz te MENSA ekipe, čovjek je toliko ograničen da misli da je neslaganje sa svim i svačim toliko "in" da se on do kraja života neće složiti sa ostalima. Čisto zato što se sa većinom, po MENSA standardima, slažu samo mediokriteti, oni koji imaju kvocijent inteligencije manji od 120. Za to vrijeme, dok ja čekam da MENSA tim izmisli sijalicu koja ne pregara ili pronađu perpeptuum mobile, izračunaju kvadraturu kruga ili me zadive poništavanjem gravitocionog polja u kontrolisanim uslovima (na Zemlji), slušam kako bezobrazna netestirana seljačka i radnička djeca koja nemaju razvijenu sujetu, dobijaju "oskare" i "nobele" za umjetnost i nauku, odvajaju Vimbldone i svjetske nagrade za naučna dostignuća. Ne mogu ti iz MENSA otkriti kvadraturu kruga ili antigravitaciju od pustog smijeha nama neinteligentnima.

Osama, Momo i Uzeir

Viceva ima o narodima, ciljnim grupama, profesijama... I opet se radi o osjećaju nadmoći i predrasudama prema "njima". Srbi rijetko pričaju viceve o Srbima. Meni neki nisu loši. Recimo, onaj "Zašto Srbima služe tri prsta?". Odgovor je sljedeći "Palac za transport (autostopiranje)... Kažiprst za pokazivanje. Srednji prst za sporazumijevanje". Neka se ljuti ko hoće, ali mi je taj vic bio jako smiješan. Znam ja viceva o Hrvatima i Muslimanima, samo sam politički pismen pa neću da ih pričam u novinama koje izlaze u RS-u. Za "Oslobođenje" ili "Dnevni avaz", za "Večernjak" ili "Dnevni list", bez problema bih. Heh... Ima jedan dobar o partizanima. Šta rade dva partizana pred trafikom? Čekaju "Oslobođenje". Često primijetim kako se Bošnjaci "skisele" kad se vic počne sa "Bili Mujo i Suljo...". I ja pričam viceve sa "Mujom i Suljom". Šta ću? Mi u Hercegovini se moramo "zafrkavat" (da ne upotrijebim grđu riječ), pobićemo jedni druge od muke ako ne "izdušimo" nekad. Ja, te daleke 1996, u šatoru, nasred grada, najzad vidio starog prijatelja. To ovi "plavci" iz svijeta napravili, da se razdvojeni ljudi u ratom opustošenom i rascijepljenom gradu, najzad vide. Omršao čovjek od gladi, svezao kaiš na pantolama. Nije bilo "zračnog mosta" i tunela kao u Sarajevu, Mostar je stradao puno gore. Mostarci takođe. Nije rupa na kaišu mog druga bilo da mu farmerke drže, izgubio 30-40 kila, nesretnik. Ja, s paketom onih odurnih "ikar" konzervi (slonetina i kengurovina, op. a.) i bajatim makaronima u paketu koji mu ponesoh, gledam i jedva ga poznam. A šta ću mu drugo ponijeti? Šta je čovjek Srbin mogao te, 1996, u Mostaru imati? I živa, makar izubijana srpska glava je, uz Blaža Kraljevića i ostale miljenike bosanskih vlasti, bila već solidan poratni kapital za čovjeka Srbina. Elem, pitam ja njega "Đavo te nosio, na šta to ličiš?". On meni "Na šta ću ličit'? Pet dana nisam skoro ništa jeo...". A ja njemu, ovako neinteligentan kakav jesam, velim "Pa što ne probaš na silu!?".

Naravno, od toga su napravili vic. Onaj kad Mujo sretne Sulju na Starom mostu i pita šta i ja svog priku. Smiješno i strašno, kod nas u Hercegovini i šire, idu skupa. Ili kad su školski drugovi, na linijama vatre udaljenim kojih 7-8 metara, pri jačoj paljbi znali uzviknuti mrskom školskom neprijatelju "Ne pucaj, majmune, ubićeš nekog!!!". Ima i gorih i smiješnijih priča o ratu, ali smiješni su samo nama koji im se smijemo. Neka ostanu naša mala tajna. Ima u ratnim vicevima Muja i Sulja, Arkana i Caca, HVO-a, četnika i ustaša, često imitiraju život i međuljudske odnose kakve danas imamo. Uh, ima još jedan dobar, moram vam ga ispričati. Leti Osama Bin Laden sa svojom ekipom iznad Sarajeva. Vidi poznate sarajevske tornjeve, one napravljene prije Avazovog. Pita Osama "Je li, kakve su ovo dole zgrade?". Jedan iz ekipe, naš čovjek, Bosanac, kaže "Zovu se Momo i Uzeir". Na to će Osama "Kad se budemo vraćali, pokazaćeš mi koji je Momo".

Nekorektni smjehotres

A zašto Mujo i Suljo, Mustafa i Sulejman? Nekorektno je. Stalno njih dva, a oba su Muslimani. Dobro, Bošnjaci. Zašto ne drugi, zašto stalno oni moraju ispasti glupi, tupi i primitivni? Nepravedno, neprikladno, politički nekorektno. Pa zašto onda, zašto, pobogu? E, pa... Ne znam. Valjda smo "fašisti", svi mi koji pričamo viceve o Muji i Sulji, na čelu sa mnom. Štef i Jura? Zašto ne Štef i Jura? E, pa, zato. Zato što nisu nimalo smiješni, isti su kao zagrebački humor, čak su im i imena bljutava. Pokvarili bi vic samim imenima. Žika i Pera? Ni pod razno. Kod Žike na glavi vidim šajkaču a kod Pere vojvođanski šeširić i crvene obraze, pričaju ekavicom ili vojvođanski otežu. Ne bi mi bili smiješni ni da stave noge u džepove pantola i počnu tako hodati Karaburmom. Hm, vicevi o "Lalama" nisu loši. Lala je OK za vic. Ali ova dva, Žika i Pera... Nisu smiješni i gotovo. Mujo i Suljo su mi baš, eto, smiješni. Pa shvatite to kako hoćete. I vicevi o Jevrejima su mi smiješni. I o Eskimima, Amerikancima, Turcima, Englezima, Francuzima, Tibetancima, Albancima, Kinezima, Slovencima... Šta ću, ne mogu si pomoći. Neki bi to nazvali "fašizmom", ali postaću pravi fašista ako se prestanem smijati svemu što me boli. A onda će sa mnom još gore proći. To je kao kad socijalisti oduzmete smisao za humor, tada dobijete komunistu. S komunistima nema šale, ne znaju se šaliti. Dobar komunista nije dobar kolumnista. Ni nacional-socijalisti nisu neki kolumnisti. Čitajte kolumne koje pišu za "Oslobođenje" ili "BH Dane", ako mi ne vjerujete.

Kad mi smijeh nije smiješan

Jednu vrstu viceva baš ne volim. One o Ciganima. Romima, tako ih, iz pristojnosti i u želji da se sakrije uhodani rasizam, zovu na Televiziji. Cigana nema na suđenjima za ratne zločine. Ni kao svjedoka ih nema. Domovina im je u cipelama, ili pod bosim nogama, najčešće poderana košulja im je jedina zastava. Nisu skloni ideologijama, pa ni zločinu. Cijenim ih i zbog drugih stvari. Mog djeda Nikolu, onog koji je kao dječak nosio krst na sahrani Alekse Šantića, jako su poštovali. Gledao sam kako stariji Cigani skidaju šešir pred njim, mlađi bi se naklanjali i klimali glavama u našem pravcu dok bi prolazili, tih dječjih dana kad bih ja pred djedovim "Bistroom" pio "himber" iz male čaše a on rakiju iz "čokalja". Jedva sam gledao preko stola, tako sam mali bio. Nekad bi se odvažili i čak ga pitali za kakav savjet. Djed bi nekad intervenisao, mislim, i kad bi ih milicija naganjala zbog kakve sitne krađe "društvenog" vlasništva. Djedova je kuća, ona u kojoj sad živim, tada bila na samom jugu grada – južnije je bilo nešto malo kuća pa romsko naselje. Elem, odrastao sam uz njih. Dobro, učio se tuči, psovati i još ponešto, ali ni "bijeli" iz kvarta (neki su bili crnji od te ciganske bratije) nisu u tome zaostajali za njima. S njima sam išao i u osnovnu školu "Svetozar Ćorović", onu od tri razreda. Sad ta škola ima neko muslimansko ime, čudno da ga ni zapamtio nisam, i pretvorena je u srednju medicinsku, mislim. Oni, mali "crnci", išli bi u prvi, nekad u drugi, rijetko i u treći razred. Nisu mogli ići u školu bosi, goli, gladni i bez udžbenika. I Jugoslavija je bila rasistička zemlja, skoro kao i Bosna i Hercegovina. Bilo je tu izuzetno pametne djece. I ako su još živi, ako ih nije ubila zima i glad, sigurno nikad nisu provjerili svoje intelektualne kapacitete upitnicima "MENSA" inteligencijske sekte.

A Ve Oj

U ratovima, građanskim i nacionalističkim, postoje "neprijatelji" i "manje vrijedni". Kao i danas, u miru. Neprijatelji služe za živi štit, oni "suprotne nacije", i za kopanje rovova. Tako su Srbi kopali rovove i famozni "Sarajevski tunel"; i bili ubijani, onako, usput, kao kad branilac grada pripaljuje cigaretu. Nesretni Muslimani su Srbima služili za slične svrhe. Dobro, u Sarajevu je bilo privilegovanih Srba i Hrvata, onih koji nisu bili "neprijatelji" i "manje vrijedni", onih koji su podržavali tuđi nacionalizam, ali neću ovaj put o takvima. U jednoj epizodi, smiješnoj i strašnoj, nesretni Cigani (za TV – Romi) morali su kopati rovove HVO-u. HVO, malobrojniji od Armije BiH i sklon "taktiziranju", stalno se povlačio na tom frontu, nesretnici Romi bi stalno morali kopati nove rovove. Jedan je, u nastupu pravednog gnjeva, bacio lopatu i rekao "'Ajde, A Ve Oj, majka mu stara, borite se malo...!". Ne bih ovo spominjao da se tendencija kinjenja rasnih i nacionalnih manjina ne nastavlja. Srpske bogomolje u Sarajevu mora čuvati policija, od "dobrih Bošnjana". A Cigani, Romi, i oni se moraju čuvati, tradicionalno, i to od svega i svačega, od svakoga, svugdje i uvijek. Čak i od Televizije na kojoj su stoput rjeđe od, recimo, na TV stalno prisutnih profesionalnih Jevreja, onih kojih je, malo je reći, stostruko manje nego tih nevažnih Roma.

Zadnja epizoda pravednog gnjeva

U zadnjoj epizodi nasilja nad Romima, u sarajevskom naselju Hadžići, premlaćene su i skoro spaljene dvije porodice muškaraca živopisnih imena. Gringo, Avdija, Ljubo... Imena suživota i tolerancije. Još žive u strahu, policija im kupuje hljeb kako bi oni, žene i djeca imali šta jesti. Boje se. Jedan je nedostojni Ciganin, Gringo, ošamario bijelog mladića. Niko ne zna zašto, nikoga i ne zanima. To je postalo "Ciganin premlatio dijete". Dovoljno da kaznena ekspedicija od nekoliko mladića, bijelih, krene da im pokaže ko je tu gazda. Dvije romske familije su se branile čime su stigle. Možda prešle granice nužne odbrane? Ne znam, nisam bio tamo. Ali, odbranile su se, privremeno. Sljedeća kaznena ekspedicija je bila deseterostruko jača. Njih pedeset iz Hadžića, možda i više. Našlo se tu i alata za mlaćenje, čak i benzin za spaljivanje Roma. Premlaćeno sve osim djece koju je spasla jedna od majki, teško. Jedan starac u životnoj opasnosti. Prvi komentar na Federalnoj TV, onoj koju svi plaćamo, bio je "U Hadžićima, tuča. Romska posla". Jer, na TV se, kako već spomenuh, kaže "Romi", da se "manje vrijedne" ne uvrijedi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.