Ljubav i priključenija

Kad ljubavi nema, čovjek je ranjen, a na svaku ranjenu čovjekovu dušu đavo odmah krene i sjedne čovjeku na vrat, pa ga jaše, jaše, goni ga kud pametan čovjek koji u sebi ljubavi ima, pri zdravoj pameti ne bi pošao. Pod đavlijim jarmom, čovjek ispušta svakojake zvuke, mršti se, plazi jezik, prijeti prstom, šakom, bulji u sagovornika, unosi mu se u lice, krešti i vrišti, baš se vidi da mu je đavo za vrat sjeo i da ga šiba i mamuza da sve gnusobe iz njegovih usta izlaze i na licu se vide. Kao da je u SDP-u, Bože mi oprosti. Malodušnost me, eto, uhvatila, sve sam se bojao da će me đavo zaskočiti i početi mamuzati, pa me ćerati po ovim hercegovskim gudurama i kamenju dok dušu ne ispustim, Bog ga ubio dabogda. Sotona me uhvatio dok sam sjedio za kompjuterom i džarao po sajberpećnici, pa se počeh tiho moliti da me đavo ranjenog ne uzjaše i ne zauzda, da ne opletem po nekom čiji je jedini grijeh što me ne može očima gledati i ni u snu smisliti. Ukucah u Gugl "Milan Jovičić", da se u đavoljem napadu nekako odbranim tako što ću pročitati najnovija priključenija mog omiljenog Srbina i kreacije božje. Pa mi pade na pamet kako je Bog u svojoj providnosti genijalan. Od istog materijala On stvori Milana Jovičića i Moniku Beluči, Novaka Đokovića i Mladena Ivanića, Milu Alečković i Ivicu Dačića...  Isti materijal, a može se napraviti lijepo i ružno, pametno i tupavo, dobro i naopako, veliko i patuljasto... Neka je slava Njemu i hvala na toliko različitosti na ovom Njegovom šarenom zemljanom tepihu. Da smo svi dobri teniseri kao Đoković, Englezi bi nas sve potamanili kao muhe... Kao što to već, doduše, vijekovima i rade, ali pomalo.

Milo lice Milanovo

Vidjeh na sajberslici milo lice Milanovo, i odmah mi bude lakše. Kad čovjek hoće da voli, onda ne smije da traži koala medvjediće, Leticiju Kastu ili Moniku Beluči, treba da voli ona puzava i gmizava stvorenja koja je Bog stvorio da ih neko voli a niko ih ne voli. Južnoafričkog ljenjivca je, recimo, teško voljeti. Ili, štakora. A i njih je Bog stvorio. Treba se zavući u pećinu i tamo naučiti voljeti šišmiše, guštere i sličnu odvratež, da bi ljubav prema božjim kreacijama imala svoju puninu. Oprostiće Bog ako se koje božje stvorenje skuha ili onako sirovo čalabrcne, ali da se ne mrzi, molim! Zato sam ja, kad sam odlučio da volim, ukucao "Milan Jovičić" a ne "Novak Đoković". Novaka ne može čovjek da ne voli. Prijatan, pametan, drag, skroman, iskren, pošten... Lako ga je voljeti. Ali, hajde voli Milana Jovičića? Zato je popularna ona princeza koja je poljubila žabu pa je priča nagradila time da je žaba postala princ. Lako je poljubiti princa, drug moj, ali... Hm, doduše, nije uvijek lako poljubiti princa. Onaj Čarls je baš nekako... nepoljubljiv. Ali, može čovjek da ga voli i nepoljubljenog, zar ne? Ne mora se svaka stvarka na putu ljubiti, bila ona žaba ili ne.

Cunami ljubavi

Talas ljubavi me zapljusnuo poput lijepog okeana, onog koji zapljuskuje najljepše obale Srednje Amerike, onog koji zaljubljeno grli kuće siromašnih crnaca i latinoamerikanaca, zapljuskuje njihove suhe pragove i miluje im kauče i ostali rasušeni namještaj dok im voda veselo protiče ispod krovova. Jer, nećete vjerovati, Milan Jovičić, izvrsni đak sarajevske gimnazije (sam rekao) i magistar tehničkih nauka (vjerovatno svih, koliko ih je god), piše o meni, lično i personalno. Kad je đavo shvatio da sam našao koga da volim, počeo je spadati sa mojih leđa. Pokušao se prljavim noktima zakačiti za moju kosu, ali je sa užasom shvatio da se nema za šta uhvatiti. Na kraju je morao spuznuti ispod stolice i vas nasekiran otišao tražiti nekog drugog, sa puno manje ljubavi prema bližnjem koga je skoro pa nemoguće voljeti. Ljubav me je preplavila dok sam čitao Milanova načertanija na mom omiljenom portalu za Bošnjake i Srbe poput Milana Jovičića, portalu bošnjaci.net. Nije mi nimalo smetalo što piše na bosanskom jeziku, jer ja volim bosanski jezik. Otkud znam da je bosanski? Pa, on, Milan, izričito kaže. Meni jako liči na slabo pismen srpski, ali ko sam ja da se sporim sa magistrom tehničkih nauka i izvrsnim učenikom sarajevske gimnazije.

Ljubav veća od Mostara

Članak se zove: "Kolumnisti Veselinu Gatalu i njegovim mentorima". I članak je meni posvetio. Tako sam shvatio svu dubinu smisla moga voljenja i ljubavi prema Milanu. Spominje, očigledno dirnut i počastvovan, kako sam ga proglasio mojim omiljenim Srbinom. Čista oda mojoj ljubavi. Ni Nole, ni Tesla, nego baš Milan Jovičić, glavom i podbratkom. Prekrstih se i zahvalih Bogu što mi je, umjesto posta na kojem sam pokleknuo pred čokoladom, dao priliku da se iskupim ljubavlju prema nekome ko ljubav treba više nego drugi. Velik je On, zna uvijek šta treba rabu božjem Veselinu. Osjetih se čitav korak bliže Bogu i nastavih čitati. Čitao sam kako kaže da su mu djeca morala otići u daleku i hladnu, nemilosrdnu i tešku Švajcarsku i tamo ostati zbog velikosrpske agresije, ali nisam razumio, valjda ne znam dovoljno bosanski jezik. Na bosanskom jeziku, protjerivanje Srba je dobrovoljan odlazak Srba, tako da ne znam kako su mu djeca protjerana ako su sami otišli jer na bosanskom jeziku Srbi nisu imali razloga da napuste Mostar, Sarajevo, Zenicu, Tuzlu i zajednicu opština Zavidovići, već su otišli zato što im je to naredio Radovan Karadžić. Ili Milanova djeca ne vole Mostar pa neće da se vrate? Pu, pu, ne dao Bog, ne može to biti. Nevoljenje nema smisla. Onda kaže da mu je drago što nije rođeni Mostarac. To me malo rastuži... Vidjeh u tome manjak ljubavi. Pa se, u naletu prosvjetljenja, udarih po čelu! Pa to je ljubav veća od ljubavi za jedan grad! Moji sugrađani su Mostarci, a njegovi su sugrađani svi koji nisu Mostarci. Shvatih kako je moj svijet malen naspram njegovog. Njegovi zemljaci su Šopen, Bah, vladika Grigorije, Emir Kusturica, Džimi Hendriks, Nole Đoković, vojvoda Živojin Mišić, Monika Beluči... Moji su zemljaci Šantić, Ćorović, Šola, ali ipak, Tesla je Tesla. Ni Novak Đoković nije Mostarac, baš kao ni Milan Jovičić. Osjetih, ipak, malkice ljubomore, jer je njegovih zemljaka puno više, ali ipak prevagnu hrišćanska ljubav i zahvalih Bogu što moj bližnji, Milan Jovičić, ima toliko zemljaka, nemostaraca; i obradovah se njegovoj sreći pregolemoj.

Stjepane, jarane...

Moja ljubav prema Milanu Jovičiću se pokazala velikom, sa punim pravom mogu reći da ga smatram svojim omiljenim Srbinom. Sa svojim jaranom, Stjepan Prskalom, ombudsmenom za dječija prava i velikim ljubiteljem djece, otišao je u Nevesinje da se pobrine za 700 nesrećnih pravoslavnih duša koje vape za dionicama fabrike "Aluminij" u Mostaru. Onda sam shvatio da je Milan Jovičić, pored toga što je magistar tehničkih nauka i izvrsni učenik sarajevske gimnazije, pored toga što redovno na srpskom jeziku čita Glas Srpske i moju kolumnu, otišao u Nevesinje u kojem preovladava srpski jezik! Kažu da je govorio srpski, i to prilično dobro. Zlobnici su mi rekli da je bio dosadan kao višenedjeljni proliv, i isto tako ugodan, ali mene, raba božjeg Veselina, to ne koleba u mojoj ljubavi za moga bližnjeg Milana. Na trenutak mi se učinilo da mu smeta što sam rekao da je moj omiljeni Srbin i u nastupu gnjeva rekao da sam propali student. Još gore, još gore, avaj... Izbacili su me sa mašinskog fakulteta. Nisu razumjeli moju sklonost da izlazim na ispit iz matematike za druge a i bio sam previše mlad da shvatim kako se profesor Vučko ne smije šamarati zato što uvlači studentkinje u kabinet i pipa ih. Ja sam grešan, to radio drugdje. Moji grijesi će me uvijek pratiti, dobri moj Milane, isto kao što će tebe moja hrišćanska ljubav, slična božjoj ljubavi prema pacovima, gujinama i šišmišima, uvijek pratiti.

Nestranačka ljubav

Posebna me ljubav obuzela kad sam uvidio da se objekt moje hrišćanske ljubavi obraća meni. Poput kakvih proroka velikomučenika, odgovara na pitanja koja nisam postavio. Do dna srca dirnut i ošamućen, suze radosnice mi orosiše stare oči. Pogledah opet Milanov mili lik i vratih se njegovom djelu koje potpuno opravdava i oslikava naslov izuzetnog učenika sarajevske gimnazije i magistra tehničkih nauka. Spomenuo se i toga da je u penziji, pa se opet obradovah, jer sam dobro izabrao. Lako je voljeti bebu, ali hajde voli penzionera poput Milana Jovičića. Kaže da do 2005, prije članstva  stranci Harisa Silajdžića i Fahrudina Radončića, nije bio ni u jednoj partiji osim komunističke. Ne znam zašto je to rekao, ali nije ni čudo jer ja nisam dobar u bosanskom jeziku kao on. Da je španski, francuski, engleski ili italijanski, možda bih nekako shvatio zašto govori da 15 godina nije bio ni u jednoj stranci, ali ko sam ja da sve razumijem. Da sam pametniji, bio bih magistar tehničkih nauka kao Milan Jovičić, a ne tamo neki pisac. Milane, ja tebe volim mimo stranaka, onako hrišćanski, isto te volim prije, za vrijeme i poslije tih 15 godina. Bog je slobodu dao za čovjeka (Aleksa Šantić, op. a), da bude u stranci ili ne, da govori bosanski, hrvatski, kineski ili srpski, a meni rabu božjem Veselinu, dao je hrišćanske ljubavi da volim sva živa bića. Što Bogu odvratno nije i što voli, a On sve voli, i čovjek hrišćanin voljeti mora.

Izuzetno normalan Srbin

Pokojnog Ratka Pejanovića, šefa pokojne... Šefa jedne Prosvjete, one sa čudnim pečatom (kao od mesnice) zove "Izuzetno normalnim Srbinom". Misli, kanda, da meni smeta što u njegovoj ličnoj prosvjeti nema popova ali ima hodža, nema Srba ali ima muslimana. Ne zna da je moja ljubav bezgranična, da volim hodže jer je i njih Bog stvorio kao i njega, Milana. Možda puno ljepše, ali to Njemu nije važno, važno je kakva je Njegova kreacija u duši, bila ona Milan ili hodža. Divim se tom bosanskom jeziku kojim govori Milan. Nisam stigao do zadnje godine mašinskog fakulteta, možda to i postoji, za kategorija "izuzetno normalan". Recimo "izuzetno normalan ugljenični čelik negarantovanog sastava". Ili "izuzetno normalan vertikalni strug". Možda to ima veze sa mojim n poznavanjem jezika, ali to ne smanjuje moju ljubav prema Milanu Jovičiću, božjem stvorenju koje 15 godina nije bilo ni u jednoj stranci i koji, skupa sa jaranom Stjepanom, brine o 700 srpskih dioničarski zakinutih duša. Na kraju članka se potpisao, duša moja, kao Milan ­ćić, dipl. ing. Valjda to znači "magistar tehničkih nauka". Moram i ja naučiti taj bosanski. Neće biti lako, ali sve se može kad čovjek hrišćanski hoće i umije da voli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.