Liturgija kao kult i kulturni obrazac

Međutim, nijedna od tih definicija neće biti ravna liturgijskom iskustvu. Ona nije predstava koja se uvijek iznova ponavlja pred nama, pukim posmatračima, evocirajući uspomene na davno prošle događaje; ona je nezastarivi obrazac naših zdravih uzajamnih odnosa, "divna škola jednodušnosti, praštanja i jedinomislija" (kako je govorio o. Aleksandar Šmeman). Ona je ta koja nas i osvećuje, i prosvećuje, i uči pravilnoj upotrebi vremena i prostora, i u njima svih prirodnih darova Božijih darovanih čovjeku.

U Liturgiji stičemo saborni um, učeći se da "jednim ustima i jednim srcem" blagodarimo na neizrecivom daru života. Ovo je veoma važno jer smo, udaljivši se od Liturgije, izgubili osjećaj za sabornost, u čemu je koren svih naših podjela, sukoba, neprijateljstava i neslaganja. Sveti Duh nas u Liturgiji sabira u Jedno, liječeći nas od rascjepkanosti i podvojenosti kojima je zaražen današnji svijet. Kroz nju postajemo učesnici u Hristovom Božanskom životu i zato je neophodno da tu, gdje je sve "radi nas i našega spasenja", oči našega uma budu neprekidno otvorene za sve što se tu događa: za pokrete, simvole, ikone, slike, muziku...

U Liturgiji nema slučajne i beznačajne stvari. Sve je tu bitno: i pojanje koje nas kroz neprestano slavoslovlje upodobljava anđelima, i ikone koje su vidljiva izobraženja jedne za nas nevidljive stvarnosti, i svaki pokret, i svaka riječ, pa i način na koji stojimo ili smo odjeveni, a kojima odražavamo svečanost trenutka i značaj susreta koji nam predstoji. Liturgija jeste zajednička molitva, ali je i mnogo više. Ona je konkretni, duboki i stvarni susret naš sa Bogom i jednih sa drugima. Na Liturgiji smo više nego igdje drugdje svjesni da smo "sinovi Carstva", da smo "rod Božiji" i "izabrano, carsko sveštenstvo", dakle oni koji i kada žive i kada umiru treba time da svjedoče svoje usinovljenje Bogu. Jer, kako nas uče Oci naše Crkve: "Ako je Krštenje oblačenje u Hrista, Liturgija je život u Hristu i primanje Hrista u sebe." Liturgija nas vaspitava i hrani, uči nas jednostavnosti, skromnosti i skladnosti u cjelokupnom našem življenju i djelanju. Zato sve što u njoj mislimo i činimo, želimo i tražimo, treba da bude ono najbolje što od sebe možemo dati.

Sa druge strane, odvajanje od liturgijskog života vodi u gubljenje osjećaja za mjeru, u grubost, naklonost svakovrsnim porocima i često u jedan duboko nemoralan život. Posebno smo danas svjedoci toga koliko često plodovi stvaralaštva bivaju obezvrijeđeni. Sve manje se pitamo šta je to istinsko stvaralaštvo i zašto mi kao narod sve manje imamo dobre umjetnike, naučnike, pisce, sve manje poznate univerzitete i intelektualce. Latinska riječ cultura koja znači uzgajanje, vaspitanje, obrazovanje, razvoj, potiče od riječi cultus koja znači - bogopoštovanje, bogosluženje, kult. Čak i etimologija ove riječi, kao što vidimo, ukazuje na to šta kultura treba da bude.

Sveti Kliment Aleksandrijski, Svetitelj prvih vjekova Crkve, govorio je da je kultura plod čovjekovog stvaralaštva rukovođenog Logosom (Hristom). To znači, i ovo je velika istina, da samo ona djela i samo ono stvaralaštvo koji su plod saradnje između Boga i čovjeka, imaju istinitu vrijednost i mogu se nazvati tekovinama, tj. plodovima kulture. Crkva, tj. Hristos, kroz Liturgiju nas poziva na smirenje, obnovljenje, izmirenje, povjerenje, očišćenje, blagodarenje i sve druge vrline i podvige naše volje, bez kojih nema i ne može biti našeg sjedinjenja sa Onim Koji nas uvodi u vječnost. Kroz ove vrline, čovek postaje sasud dostojan Božanske blagodati, koja sve naše nedostatke nadopunjuje i sva naša djela usavršava. Na taj način, sve što se u Liturgiji i iz Liturgije rađa, rađa se za vječnost i ima neprolaznu vrijednost. Zbog toga je Liturgija Crkve Hristove oduvijek bila i biće obrazac kulture. Pomenuli smo da je i u osnovi riječi kultura (cultus – bogopoštovanje, bogosluženje, kult), značenje koje upućuje na Liturgiju. Crkva ne osporava, niti odbacuje sve ono što je čovječanstvo ostvarilo na polju likovne umjetnosti, nauke, književnosti, kao ni sve ono što u novije vrijeme ostvaruje, npr. na polju filmske umjetnosti – naprotiv, njeno iskustvo pokazuje da mnoga djela umjetnosti stoje kao svijetli primjeri i neočekivani podsticaji ne samo u svome, već i u vremenima poslije njih. Ipak, vođena i rukovođena vjekovnim iskustvom, Crkva čuva svoju djecu od opasnosti da se počnu klanjati tvorevini umjesto Tvorcu, upućujući stalno jevanđelski poziv: "Preobražavajte se obnovljenjem uma svoga da iskustvom poznate šta je dobra i ugodna i savršena volja Božija" (Rim. 12,2).

Ovakvi svijetli primjeri između ostalog su i naši srednjovjekovni manastiri i crkve, čija bogata arhitektura i vrhunsko freskoslikarstvo i danas izazivaju divljenje poznavalaca ovih vrsta umjetnosti širom svijeta. Pa dvorovi naših znamenitih vladara, njihovo visoko obrazovanje i izvanredni talenti koji ni u čemu nisu postali smetnja njihovoj svetosti (setimo se Sv. Despota Stefana Lazarevića, Sv. Efimije, Sv. Save i dr.). Vođeni uzvišenošću njihovih primjera, mi i danas često govorimo kako smo veliki narod. Ali, trebalo bi da se zapitamo ima li u nama iole one vatrene revnosti za vjeru, onog usrđa u djelima i podvizima, onog smirenja i prije svega toga onog kulturnog etosa, koje su svojim životima, a nerijetko i smrću projavljivali ovi naši slavni preci?

Djelatnost na polju kulture gotovo neminovno ističe one koji se njome bave u prvi plan, postavljajući ih sve češće za uzore mladim ljudima. Zato na umjetnicima, profesorima, glumcima, muzičarima, počiva velika odgovornost. Učinimo zato bar ono najmanje što je do nas: potrudimo se da naše djelanje bude istinska kultura (cultus = bogosluženje). Povratak Liturgiji je jedini način da Njegov blagoslov trajno prebiva na nama, i da naša djela postanu svjedočanstva istinskog preobražaja iz smrtnog u besmrtno.    

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.