Liječenje istinobolja

Mišljenje je kao dupe. Svak' ga ima. To je rekao moj omiljeni akcioni junak, Brus Vilis, u dosta dobrom akcionom filmu. To je, možda, najveća istina izrečena u jednom filmu. Nema se šta oduzeti ni dodati, sve je tu. Ali, mišljenje nije lako otkriti svijetu, baš kao ni vlastitu pozadinu. Istina se zato vidi samo djelimično, kao što se dupe djelimično otkrije kad nam šiknu injekciju antibiotika u debelo meso. Kako god, potpunu istinu se rijetko isplati otkriti, kao što je opasno otkriti cijelo dupe. Ako ništa, prehlada vreba.

Kafanske istine

Istine se u ovim krajevima čuju zadnje. Izvikuju se ispred streljačkih vodova, pod vješalima, na samrti. Češće proklizaju preko hladnih kafanskih stolova, od uha do uha, od usta do uha, dođu i do malog i velikog mozga. Više istina se čuje za kafanskim stolom nego na svim radijima i televizijama Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i još crnje Makedonije, zemlje kojoj je, eto, Albanija zapad. Istina je, recimo, da je Skoplje, glavni grad Makedonije, podijeljeno između Albanaca i ostalih. U 25 odsto Skopja se može čuti samo i jedino albanski jezik. O tome sam čuo u kafani, od djevojke koja je bila zadnja Makedonka u svojoj zgradi u Skoplju. Iselila se sa svojima, naravno, kako to već kod nas biva. Došli divlji i istjerali domaće. Pomozi sirotu na svoju sramotu i štetu, oteše zemlje koliko mogu. Istina za kafanskim stolom kaže da je u ovoj našoj klaonici Bosna i Hercegovina (ma šta to bilo) nacionalno podijeljena zemlja. Podijeljena je jače nego Mostar i Sarajevo, podijeljena je u ljudima i stavovima, u istinama i mišljenjima. Podijeljena je do te mjere da znaš koje je čovjek nacije po tom koje novine kupuje i čita. I, nije to ništa novo.

Bh. trafika

Ja sam imao prijatelja, Jerku. Pokoj mu duši, više nije živ. Umro je malo poslije rata. Jerka je, završivši Pedagošku akademiju, smjer geografija, dugo bio bez posla. Godinama. I onda je, u sklopu akcije samozapošljavanja, iskamčio od ćaće i matere neke pare, nešto dala Juga, pa Jerka kupio trafiku. U trafici je odmah svu pornografiju okačio da se dobro vidi, iako je u blizini bila srednja škola. Stavio je kondome na vidljivo mjesto, da ljudi ne moraju pitati. Jer, znate, Jerka je bio tako ružan da nije imao emotivni život, zato druge nije htio ometati u seksualnom. Elem, na putu prema Starom Gradu, glavnom gradu Mostara, prolazio sam kraj trafike. Nekad bih u Jerkinoj trafici sačekao prijatelja koji bi živio blizu, da zajedno nastavimo do našeg tadašnjeg gubilišta vremena zvanog Stari Grad. I, sjednem ja tako u trafiku i dolazi klinja, tako, svojih 6-7 godina. Pruža pare Jerki u trafiku i kaže "Čiko, dajte mi Večernjak". Jerka pita "Koji?". Mali je ostao u nedoumici. Dijete nije još znalo čitati, nije znalo koji će Večernjak kupiti, zagrebački, beogradski, možda i sarajevski (ako ga je bilo). Jerka i ja smo se zgledavali, nismo nalazili odgovor na pitanje koji Večernjak čita tata neznanog klinca. A onda se Jerka počešao po čupavom tjemenu, podigao prst u zrak, značajno me pogledao i upitao malog "Kako ti se tata zove!?". Tako je moj drug Jerka, po imenu neznanog oca, znao koje će novine i koju istinu prodati neznanom klincu. Ne sjećam se imena, ali se sjećam da je tata poslao sina u trafiku po svoju i samo svoju istinu.

Čisto da blista suživotom

Istinobolja je u našim krajevima prilično rijetka bolest. Malo ljudi boluje od istine. Zato se više istina čuje za kafanskim stolom nego u medijima. Istina je postala kao istorija, silovana učiteljica, fluidna kategorija. U temeljito očišćenim krajevima ove zemlje, priča se o multikulturi i toleranciji, o suživotu i jednakopravnosti. U krajevima poput, recimo Ljubuškog, o tom se ne priča. A tu i Hrvata i Bošnjaka kao u priči. Ni o Mostaru se ne priča, u njemu nema većine od 90 odsto jednog naroda - kao u Sarajevu ili Banjaluci, pa Mostar opet ne zovu multikulturnim centrom i primjerom suživota. Mostar, naime, nije čak ni podijeljen administrativno. Sarajevo jeste. I još je jednonacionalno (čitaj - preko 90 odsto jednih). I stalno neko pila sa suživotom, multikulturom i tolerancijom. A toga, dragi moji, uglavnom nema tamo gdje se o tom najviše priča. Otud i toliki strah od popisa stanovništva i nacionalnog izjašnjavanja pri tom, vidjelo bi se ko je i otkuda protjeran i gdje je izvršeno najtemeljitije etničko čišćenje.

A sad, o bolesnima od istine

Istinobolju imaju, dakle, rijetki. Rijetki će imenovati problem. Počeću sa sobom, sebi sam najbliži i najrazumljiviji. Kad sam rekao da je u ovoj zemlji kosmopolitizam podržavanje tuđeg nacionalizma, svi su skočili na mene. Tražio sam argumente, dobio predrasude i upoređivanje sa Radovanom Karadžićem. Dobijem i status nacionaliste, argumente ne. A rekao sam prostu i jednostavnu stvar. Ne vjerujem da su Marko Vešović i Gradimir Gojer u Stranci za BiH Harisa Silajdžića jer su kosmopoliti. Možda zbog para, ne i zbog kosmopolitizma. Ili da su Tatjana Ljujić-Mijatović i Ivica Šarić u SDA zato što su kosmopoliti. Ja, eto, ovako golouman, smatram da podržavaju tuđi nacionalizam. Isto kao što mislim da Željko Komšić predstavlja samo Hrvate slične sebi i mrzi Srbiju upravo zbog nedostatka osjećaja za drugo i drugačije. Ja sam, eto, tako plitkouman da ne vidim dublje značenje angažmana u tuđim nacionalnim strankama i podržavanju tuđeg nacionalizma. Tražio sam argumente, još ih tražim, dobio sam samo montažu sa Radovanom Karadžićem, i to u novinama koji podržavaju jedan nacionalizam i veličaju optužene za ratne zločine.

Nepodobni Vlaisavljevići

Jedan od ljudi kojima priznajem da je intelektualno jak, jači od čaršije i nacionalizma, lažnog antifašizma i fašizma, je Ugo Vlaisavljević. Ugo voli Sarajevo, ne onakvo kakvo jeste - to je teško ako niste velikobosanac ili bošnjački nacionalist, ne i neko željeno Sarajevo (SDP utopija o izbrisanim kolektivnim i novom čaršijskom identitetu), voli ga onakvo kakvo bi moglo biti da je sreće i pameti. Znam da će mi zamjeriti što pišem o njemu, ali neka, radije ću podnijeti njegovu ljutnju nego pohvalu iz kakvih režimskih novina. Čovjek je zbog decidnog i jasnog imenovanja i formulisanja istine, proglašen neprijateljem svega što na svijetu (čitaj - u Sarajevu) vrijedi. U paketu je otišla i njegova žena, Sanja. Vlaisavljevići hodaju svojim gradom, ponosno kako časni ljudi rade, čvrstim korakom i uzdignute glave. Ali, nevolja je u tom što ih se neki ljudi ne usuđuju pozdravljati. Zapravo, puno ljudi. Hm, zapravo, stižu im i fizičke prijetnje. Zapravo, i policija ih obezbjeđuje s vremena na vrijeme. Toliko o slobodi govora, toleranciji i ostalom o čemu slušamo na dva javna RTV emitera.

Ocrni i blokiraj

Javnost se donekle, ali samo donekle, može sačuvati od cjelovite istine, ili barem od druge strane iste priče. Recimo, sa suđenja Radovanu Karadžiću, na federalnom i državnom dnevniku se znaju samo oni dijelovi i afirmišu stavovi većinskog nacionalizma u Federaciji. Vjerovatno je u Republici Srpskoj drukčije. Ali, jadac. Ja ne mogu vidjeti RTRS. Nema ga ni na kablovskoj. Da sam naivan, pitao bih se zašto. Jer, znam da dio RTV pretplate onih koji je plaćaju u Federaciji, ide i za RTV Republike Srpske. Nema, naravno, jer ne treba da čujemo i tu drugu stranu, stalno ocrnjivanu i nazivanu fašističkom i genocidnom. I, naravno, na te dvije televizije se o tom multikulturno i za opšte dobro, ćuti. U isto vrijeme, televizija koja sebe smatra multikulturnom, tolerantnom i u službi svih, digne medijsku graju ako, makar i na kratko, nestane signala Federalne televizije u RS. Pa se pitam, ko je ovdje lud i nemultikulturan i netolerantan? Možda ta RS jeste fašistička i netolerantna, ko zna? Možda mi lažu ljudi iz Banjaluke, Trebinja, Bileće? Možda je istina to što govore u "60 minuta"? Ne znam, ne mogu provjeriti, ne puštaju me da vidim RTRS. Neki dan sam upoznao i četnika islamske vjeroispovijesti (valjda bi ga tako nazvali na Federalnoj), nećete vjerovati. I, čujem da su u vojsci RS bilo puno bosanskohercegovačkih muslimana (neki ne vole da ih zovu Bošnjacima), barem koliko Srba u Armiji BiH (ili više), pa me zanima zašto VRS nikad niko nije nazvao multikulturnom? Je li to istorijska nepravda ili šta? Valjda šta, ko će ga znati.

Rupe u sistemu neoborivih istina

Ne potcjenjujem ljude svojih godina i mlađe. Kritični su, jako. Ima ih zatucanih i ograničenih, ali oni su samo najglasniji - dakle nisu ni mnogobrojni ni pravilo. Imaju ljudi pristup informacijama kakav njihovi starci i djedovi nisu imali. Kompjuter im daje moć da potvrde ili opovrgnu svoje sumnje, da pronađu vjerovatno u moru informacija, da čitaju sva tri Jerkina "Večernjaka" u istom satu - ako im je do istine. Čuvari djelimičnih istina im ne mogu ništa. Doduše, istina ih zadrži kući za vrijeme izbora, vide ti ljudi da se ne isplati učestvovati na izborima u zemlji s neriješenim nacionalnim pitanjem. Ali, javnost nije više ograničena na novine, Radio i TV. A onima koji ne traže istinu, ionako je svejedno. Uzeće, kao sa švedskog stola, onu koja im najviše odgovara, bez obzira na to koliko ga ta poluistina kasnije koštala. Tako je plitkoumnom svijetu lakše. Jer, kad čovjek vidi golu istinu, baš kao kad vidi golo dupe, zabezekne se i nije mu ni do čega.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.