Labuđi pjev Hrvata

Moj heftičnjak, BH Dani, nije me ovaj put iznevjerio. Dobio sam fotomontažu sa tvorcem svih njih, Radovanom Rašom Karadžićem. Jer, ruku na srce, takve novine ne bi mogle bez Radovana. Baš kao što ni kolumnista BH Dana, Marko Darinkin Vešović, nije mogao bez njega dok se svaki od njih nije okrenuo ženinoj naciji. Na slici BH Danima neizostavni Raša, i ja. Meni glava malo iskrivljena, malo sam i žgoljaviji... Svidjelo mi se, jer, da sam kao u BH Danima, ne bih morao odijelo u krojača šiti, mogao bih ga kupiti kao svaki pošten žgoljavac. Raša je dobio i žensko tijelo, ne znam kako. Valjda je to promaklo Marku Darinkinom i ostalim Rašićevcima, ali evo - ja dobronamjerno skrećem pažnju na nesavršenosti montaže. Poslušali su me onomadne, nisu me više farbali u multikulturno zeleno. I Sveti Sava i Ugo Vlaisavljević, jedan svetac i jedan mislilac, dobili montažu. Pa i ja, eto, ni svet kao Sava ni pametan kao Ugo. Ne znam je li baš politički korektno montirati glavu Svetog Save čak i u takve novine, ali eto. Upozoravam da ni slučajno ne rade to isto sa Prorokom Muhamedom, da ne bi sve gorilo i vikale se multikulturne parole od Bošnjakistana do Islamabada. Zapravo, ne moram upozoravati na to BH Dane, u uređivačkoj politici sarajevske štampe se to podrazumijeva. Znaju te novine šta se u Rajvosa smije a šta ne, šta se jede a čega nema, ko je agresor a ko žrtva, ko je svetac a ko đavo.

Šta je meni to, da prostiš, to Sarajevo?

Sarajevo volim, i to ne samo ono predratno. Volim ga i ovakvog. Ljudi protjerani iz Sarajeva ili izbjegli od "suživota" po mjeri Željka, Zlaje i raje, nose to Sarajevo sa sobom. Nose svoj dijalekt, način govora, nose svoje navike i vokabular sa sobom, nose Sarajevo u džepovima i traže ga po Internetu i novinama. Ja sam u njemu bio tuđom voljom, te 1985, voljom vojnih vlasti tadašnje Juge. Sjećam se magle pod nogama mahovine, jutarnje fiskulture i trčanja kroz maglu. Magla je tada bila puno rjeđa nego sad, moglo se kroz nju jasno vidjeti i ovo što nam se danas događa. U magli su Titova mladež i ekipa gurali probleme pod tepih dok su blesave vojničke glave trčale kroz maglu dok su ih nosile jake noge i tijela gola do pojasa. Hm, obično bi kapetan Šmarcelj, kad bi bio dežurni bataljona, pijan kao zemlja, izdavao naređenje da fiskulturu na minus 10 radimo do pojasa goli. I, nikom ništa ne bi bilo od toga. Nosim i ja još onu Baščaršiju i ljude smeđih lica i širokih osmijeha koji su se pjevajući kačili na trolu. Sjećam se i kafana u kojima je čovjek komotno mogao da vidi ljude koji više nisu u Sarajevu, Neleta, Kustu, Bregu, Đuru... Ljude koji i danas čine Sarajevo. Hm, zapravo, neki su i poznatiji od Sarajeva... Nosim ja to, ali u sebi, znam da više toga nema i neće biti. Industrijske zone su sad stambena naselja za neke nove Sarajlije, ulice se farbaju u osnovne multikulturne boje (zelenu, svjetlozelenu, tamnozelenu i metalik zelenu), ulice se zovu po turskim zulumčarima, svako drugačije mišljenje je nepočudno, Ilidža je postala novi Sandžak, grad je postao Bošnjakistan. Ali, valjda to tako biva u ratovima. Ovo mi je, znate, prvi rat. Zato o njemu ovako glasno razmišljam, da me može Marko Darinkin Vešović kastigati u heftičnjaku. Hm, ne znam više jesam li za taj heftičnjak ustaša ili četnik. Sve im se pobrkalo, čini se. Ali, hajde. Kakva novina, takvi mu kolumnisti i koncepcija. A, inače, što se tiče Sarajeva, ima tu i finog svijeta. Znaju oni tu da je Grbavica nikakav film, da je Na putu još gori, da je ta priča o dobrima i lošima za odsvirati na vrbovoj svirali, ali znaju i da će ih svak poprijeko gledati ako to i kažu. Nije se šaliti s tom tolerancijom i multikulturom. Zapravo, ne smiju zbog onih koji dobro žive i masno profitiraju od te priče. Hm, zadržaš se puno na tuđem gradu. Vratimo se u moj.

Zavrojvele trobente za Želju K.

Vozim ja tako kroz svoj rođeni grad (a kroz koji bih drugi?). Transparent je stajao na Rondou, "Zatrubi ako Željko Kimšić nije tvoj predsjednik". Ja sa svojim izgužvanim autom, ni kriv ni dužan, uletio u trubljavinu. Ja mislio, nesretnik, da sam uletio u kakve tajkunske svatove. Pa gledam kola, nijedna nisu okićena. Ni mladu ne mogu razaznati, nema iznajmljenih vozila ni hrvatske zastave. Da napomenem, na tom dijelu grada u kojem se trubilo, uglavnom se za svadbu koristi zastava hrvatskog naroda. U istočnom dijelu grada se na svadbama nosi uglavnom ratna zastava ArBiH i turska. Nekad bude i ona žuta, popularna "izljevača", ali rjeđe. Ta "izljevača" u Zapadnom Mostaru stoji samo tamo gdje mora bit. A i tu nije plaho rado viđena.

Labuđi pijev Hrvata

Tek kasnije shvatim o čemu se radi, kad sam vidio transparent s natpisom "Zatrubi ako Željko Kimšić nije tvoj predsjednik". Te zatrubih i ja, da ne budem mimo svijet. Onda odem kući, upalim televiziju i odem upaliti kompjuter, da vidim poštu. Nikad se ne zna, može se na televiziji pojaviti moj omiljeni ministar, Sven Alkalaj. Čovjek ima sjajne rečeničke konstrukcije, mogao bih ga slušati cijeli dan. Znate, rijetko ko započine misao besmislenom sintagmom ili trpnim pridjevom, pogotovu ako je ministar nečega. A i ne – baš – pametan – Jevrej je rijetkost i u svjetskim razmjerama. Pa, kako onda propustiti čuti takvog čovjeka?

Želja za želju, komšija za susjeda

Umjesto toga, čujem glas Željka Komšića, predstavnika hr... Hm, ne baš hrvatskog naroda, ali eto, demokratija i to dopušta. Znate, kad vam Komšije s najljepšim Željama izaberu predstavnika, kao sebi a po sebi, on se zove Komšić Željko. Nije ni Želja naš loš. Koristi lijepi mahalski žargon, beči oči kao svraka na jugovinu, maše rukama... A bogme, hoće ustati i potuč se kad mu ponestane riječi i argumenata. A ćaršija to voli, zato mu je i dala glasove. Neće da priča o tome tko mu je ubio mater u ratu, ali nije ni važno – osim ako je to uradio agresor (čitaj mrski Srbi). A nije, kanda, pa ne voli o tom. Ali, ionako je bila pogrešne nacije, pravo joj i budi – valjda tako misli naš Želja. I mater za državu – državu ni za šta. Ja, eto, imam problem na nivou BiH, više volim svoju mater, čak i ćaću, nego Državu. Nisam kao Marko Vešović - Darinkin, da mi je država majka a Haris Silajdžić duhovni otac i hranitelj. Takav sam, eto, naopak. A država mi znači koliko i stub javne rasvjete, to sam već rekao. Ova mi ne znači ni toliko, s obzirom na to kako je nastala i što se u njoj sve događa. I tu dolazimo do ključne rečenice koja mi govori ko mi je neprijatelj.

Željko mori dušmane

"Mi nemamo neprijatelja, osim neprijatelja ove države." To rekao Želja i ostao živ. Znam da pripada najmilitantnijoj partiji u BiH, znam da mu je Država majka a Rat otac. To dvoje su ga napravili i dali ga Bošnjacima na korištenje i Hrvatima za upravljanje. Ja, rab Božji Veselin, ne znam kako da shvatim ovu njegovu izjavu. Kao prijetnju? Nije prvi put kako čujem da trebam otići odavde ako mi de Država ne sviđa. Usput kaže da predstavlja sve građane Bosne i Hercegovine, dakle i mene. Kako će me predstavljati ako me smatra neprijateljem? Kako kad znam da ni njemu ni ministru spoljnih poslova, Svenu Alkalaju, nikad ne bih dao psa? Željku teže, bolim se da bi mogao upucati zlosretno štene ako zalaje na Željkovu izljevaču.

Igre bez granica

Nekad odem preko te nesretne granice sa Hrvatskom koja je odsjekla Hrvate od Hrvatske. Pređem i onu nesretnicu koja je Srbe odsjekla od Srbije. Istini za volju, i onu koja je muslimane BiH (Bošnjake) odsjekla od Muslimana Srbije. Ja baš i ne pikam puno tu granicu, i Srbiju i Hrvatsku smatram svojim zemljama. Ne prijeti mi odande nitko, niko mi ne govori da trebam ići od kuće ako se ne slažem s njim, kao Željko i čaršija što mi vele. Pa kako da čovjek, zajedno sa tim nesretnim Hrvatima, ne zatrubi na Rondou?

Rent - a Srbin Mladen Susjedić

Nisu Srbi ništa bolji narod od Hrvata i Bošnjaka. Srbi nisu ništa manje kvarljiva roba, dali bi neki svoj narod i matere za malo vlasti. Baš nešto gledam Mladena Ivanića (PDP) u Zlajinih 60 minuta, kako se topi pred voditeljem koji ga je prije koju godinu nazivao najgorim imenima koja je mogao smisliti, koji entitet u kojem Ivanić živi zove genocidnim i fašističkim, tako zove i vojsku u kojoj je (kako Ivanić kaže) mlađan Mladen nosio pušku. Mladen Ivanić, nezadovoljan izbornim rezultatom, došao je na nekada mrsku si televiziju i u mrsku mu emisiju, da zakuka nad činjenicom da ga je u RS zapalo manje vlasti nego što je mislio. Govori o zgradi vlade RS, o milionima. Ne kaže da je potrošeno previše, govori kako je nije trebalo praviti. Nemam ja ništa protiv toga da neko voli zemlju više nego svoj entitet ili svoj kraj, neka. Ali, osjetio sam spremnost da bude srpski Željko Komšić, da mu zemlja dadne vlast koju u entitetu, uz najbolju bošnjačku volju, nije mogao dobiti. Da pomogne Bošnjacima da riješe svoje nacionalno pitanje na nivou BiH kao što su ga riješili u Federaciji, pomoću svojih namjesnika tipa Željko Komšić. A onda se sjetim da je i prije rata bio političar, i u ratu, u vlasti RS-a, da je učestvovao u većini tih marifetluka koje spominje. I vidim spremnost da i narod kojem pripada i entitet u kojem živi, proda za marku po glavi stanovnika (i manje). Pa se sjetim i njegovog, PDP-ovog kandidata u Mostaru, rent – a – Srbina Borisa Babića iz Prijedora (prvo HDZ pa HDZ 1990 itd), koji je u ime PDP-a na izborima bio kandidat na listi HSP – a (za one koji ne znaju, za rata "U", "do Drine", "Srbe preko Drine" itd – Blaž Kraljević & co). Pa kažem sebi kako bi, zahvaljujući Mladenu Ivaniću, jednom i Serbsi vrlo lako mogli trubiti po Banjaluci i tako iskazivati svoj jad i čemer.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.