Kvarljivi prijatelji Bosne

Zemlja je ponegdje relativna kategorija. Kod nas, recimo. Ja sam se rodio u Jugoslaviji, onda sam se obreo u Bosni i Hercegovini, onda kad su dva naroda na referendumu te 1992, odlučili za treći. Dokaz državnosti Bosne i Hercegovine je bio ni u ludilu demokratski skup u nekoj pripiz... . pardon, u jednom gradiću u Bosni. I jedan trgovački dokument koji pripada Dubrovniku.

Onda sam, jedva preživjevši Bosnu i Hercegovinu, nenadano uletio u hrvatsku republiku Herceg-Bosnu. Onda opet u Bosnu i Hercegovinu, vratila se ona i zaćerala te zločeste Hrvate u red i disciplinu. Sad živim u Bosni i Hercegovini, državi na inostranim aparatima za održavanje državnosti, zemlji koja prima infuziju od nekoliko stotina miliona svaka tri-četiri mjeseca, samo da ostane na životu i da ljudi opet ne počnu jedni druge ubijati. Ne proizvodi se u toj zemlji ništa vrijedno spomena, uvozi se čak i mlijeko i so, pored bulumete krava i rudnika soli.

Milioni od infuzije se troše uglavnom na administracije, što državne, što entitetske, što kantonalne, što opštinske... I za nevladin sektor i disidente, i njih direktno ili indirektno plaća država. Pa, moraju i oni živit, je li? Nisu jedini koji ne rade, zašto se i njih ne bi platilo?

Prijatelji svekoliki

Postoje prijatelji knjige. Postoje prijatelji životinja. Postoje i prijatelji ptica, kitova na Grenlandu, prijatelji svega i svačega. Jedna kategorija u kojoj ćemo na današnjoj sesiji govoriti su prijatelji Bosne. Prijatelj Bosne ne može biti Bošnjak musliman, on je po definiciji prijatelj Bosne, nekada i profesionalno - kao i oni koji nisu profesionalni prijatelji Bosne. Prijatelj Bosne je, dakle, ne - Bošnjak, tako njegovo prijateljstvo ima smisla. Prijatelj Bosne je po definiciji disident, pošto se podrazumijeva da su neprijatelji Bosne svi oni koji nisu prijatelji Bosne, pogotovo oni koji nikad nisu čuli za Bosnu i živo im se fućka za Bosnu i Bosance, dakle i za Bošnjake. Disidenti su uvijek u manjini, jer onda ne bi bili disidenti nego dobro plaćeni državni ili strani službenici.

Vole je kao takvu

Prijatelj Bosne voli Bosnu "kao takvu". Nikad nisam shvatio šta znači to "kao takav", ali moram reći jer svi to govore. Prijatelj Bosne, za razliku od mene i vas, zna šta je to "metafizika Bosne" i vjeruje u kontinuitet Bosne, bez obzira na to što su Vizantija, Rim, Vatikan, Turska, Austrija, Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, NDH, Jugoslavija i možda još poneka država, u svom sastavu imali navedenu pokrajinu. Dakle, dopustite da kažem da je to lična stvar, države su se mijenjale i nastajale, nestajale i raspadale se. Ja, lično, insistirao sam da cijenjeni akademik Muhamed Filipović dobije nagradu za knjigu "Duhovnost Osmanske Bosne", zbog iscrpne i hvale vrijedne faktografije koju je čilager skupljao decenijama i smjestio među kvalitetne korice. Iz područja istoriografije je dobio nagradu. Bio ja u žiriju Udruženja izdavača i knjižara, pa eto, moglo mi se. Zaslužio čovjek, voljeli ga ovi pseudoljevičari ili ne, napravio je vrijednu knjigu. Ja iz toga mogu, samo da je vremena, napraviti desetak romana, po događajima i likovima koji su tu navedeni i načertani.

Ne slažem se što cijenjeni akademik Bosnom zove i Hercegovinu, ne sviđa mi se što privatno ne voli ni mene ni moj narod, ali mi se sviđa što raspolaže impozantnim znanjem. Ne slažem se ni s tim da nikad te Turkmene ne zove okupatorima, ali ni to ne umanjuje vrijednost djela. Ništa čudno ako od njega čujete da je turska okupacija bila neka vrsta upada humanizma i renesanse za ove naše prostore. Hm, koliko ja znam, izvozili su se samo čibuci i vuna, nabijanje na kolac je bila porodična zabava, poneka kula bi se izgradila od lobanja, društvo je i u 19. vijeku - u vrijeme industrijske revolucije u svijetu - bilo robovlasničko s naznakama feudalizma. Toliko o humanizmu i renesansi za turskog vakta. Ne mora se čovjek sa svakim ni složiti, pa ni ja s njim. Konfiskovao sam knjigu, kao član žirija, rado ću je pročitati. Dakle, Muhamed Filipović zbog iskrenosti u govorenju i činjenice da je Bošnjo, zbog viška znanja i direktnog diskursa, ne može biti prijatelj Bosne. Prijatelji Bosne ga zbog toga i ne vole naročito. Kvari im koncepciju...

Afrikanci, crni antibosanci...

Nije lako pobrojati prijatelje Bosne, ali je lakše nabrojati njih jer je neprijatelja Bosne puno više - dakle onih koji ne vole ili ne znaju za Bosnu. Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Africi je, recimo, neprijatelj Bosne. Nisu htjeli održati minut ćutnje za Srebrenicu, vjerovatno zato što nemaju pojma i ne tiče ih se gdje je Bosna, a i imaju samo u ovom milenijumu nekoliko miliona mrtvih u toj istoj Africi, i to još mrtvih žena i djece više nego muškaraca. Za razliku od tih gnusnih mrzitelja Bosne, pravi prijatelj Bosne je, recimo, Stipe Mesić, nevjerovatno neduhoviti bivši predsjednik Hrvatske. On je toliko volio, a i sad voli, Albance i Bošnjake, da je u tu svrhu svoj narod u Bosni i Hercegovini, naročito u Hercegovini, proglasio gorim od najgorih, poganim skoro kao i moj narod. O mom narodu od njega ne čuh ništa lijepo, što potvrđuje njegovu ogromnu ljubav za Bosnu. Finansirao je i bosanski magazin za hrvatske ljevičare, "Feral Tribjun", ali je to otkriveno tek kad je u javnost procurila ona gadna SMS afera u kojoj Boris Dežulović pita kad će više Mesić da plati "Feral Tribjunu" tih sedam miliona kuna jerbo se na ovoj skupotinji ne može živit. Drugi prijatelj Bone je, recimo, Predrag Matvejević. Em, se piše Hrvat, em je iz Zapadne Hercegovine. Bio je na školovanju u Mostaru, pa se voli pisat' Mostarac. On toliko voli Bosnu da o hrvatskom narodu u Mostaru misli kako je pola ravnodušno, a pola bi opet trpalo Bošnjake u Dretelj i Heliodrom. Mostar je, znate, onaj grad u kojem su napravljeni prvi konc - logori u ratu, doduše za Srbe, pa to tada nikome nije bilo zanimljivo. Predrag Matvejević je, tako, između azila i egzila (voli često reći) stekao stan u Parizu i još poneku nekretninu koju sebi pravi profesor na Sorboni nikad ne bi mogao priuštiti. I za vrijeme dok je Tito šepao zemljom, stekao je stan u Zagrebu, na moru i još ponešto, sve kao disident. Usput, posjećivao je Aliju Izetbegovića i ostale po zatvorima kad im žene i matere nisu smjele prići, sve kao Titov disident. I Mesić je podosta toga stekao, što od Albanaca što od Bosanaca, o tome se tek sad počinje govoriti, kad su određena dokumenta iz Hrvatske završila u Hagu. Prijatelji Bosne u inostranstvu su svi turski i arapski državljani, francuski glumac Alan Nuri, Valentin Incko, Barak Obama i svi koji vole sve ljude bez razlike, ako ti isti vole Bosnu.

Unutra uvučeni prijatelji

Prijatelji Bosne su i unutrašnji prijatelji Bosne. Prijatelj Bosne je i hercegovački profesor sa sinekurama i mjestom u skoro svakom plaćenom odboru u Bosni, posrednik za protok novca iz Hercegovine u Bosnu, procentualista i profesor Slavo Kukić. Prijatelj Bosne je i Gradimir Gojer, doživotni bosanski katolik i vječni direktor svog Pozorišta. Prijatelj Bosne je i bankar i političar, inače pop katoličke vjeroispovijesti i vođa folklorne skupine zvane Hrvati, Franjo Topić. Prijatelji Bosne su i bosanske daidže, fratri sa stalnim mjestom boravka u Sarajevu, sa Ivanom Lovrenovićem na čelu. Prijatelj Bosne je i Željko Komšić, Hrvat po službenoj dužnosti u Predsjedništvu BiH. Prijatelji Bosne su i Tatjana Ljujić Mijatović, Marko Vešović, Ivica Šarić i mnogi drugi koji toliko vole Bosnu da su se učlanili u bošnjačke nacionalne stranke i popunili rupe na kojima treba da budu Srbi i Hrvati po službenoj dužnosti.

Pali prijatelji Bosne

Prijatelji Bosne, oni koji su nedovoljno okaljeni ili slabo plaćeni, kvarljiva su roba. Prijatelj Bosne je mogao postati, uz pomoć bošnjačkog glasačkog tijela, i Mladen Ivanić, samo da je dobio zadnje izbore i prilagodio se potom apsolutnom bosanstvu. Prijatelj Bosne je i čovjek koji se pita gdje je tu građanin, profesor Miodrag Živanović. Ali, ta minorna kategorija prijatelja Bosne i nije pod upitnikom, profesionalni politikanti i slabodušni redikuli nisu nikom toliko zanimljivi. Prijatelj Bosne, ako je nedovoljno plaćen ili je potcijenjen, ako mu se ne isplati ostati prijatelj Bosne, lako postane neprijatelj Bosne. Karla del Ponte je od prijatelja Bosne postala njen neprijatelj. Božo Ljubić, predsjednik HDZ 1990, postao je neprijatelj Bosne kad je shvatio da mu njegov narod više neće dati glasove ako se nastavi družiti s Bosnom. Prijatelj Bosne je i Bojan Bajić, lako može postati neprijatelj ako mu Bosna ubrzo ne nađe kakav bosanski fotelj. Prijatelj pa neprijatelj Bosne je bio i postao novinar Slobodan Vasković, kad je postao previše alav na pare od TV reketa. Prijatelji Bosne su Nataša Kandić i Sonja Biserko, inače sjajne žene, samim tim što zaboravljaju da u Bosni nemaju svoje ekvivalente, žene koje bi progovorile o pogromu Srba u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Bugojnu...

Stalni konkurs za prijatelja Bosne

Radno mjesto prijatelja Bosne je otvoreno 24 sata dnevno. Napišite nešto lijepo o Bosni i usput se pos... i pljuckate na svoj narod, na većinu koja nije "prijatelj Bosne". Tu možete čak i biti Bošnjak, samo pljucnite po nekom Bošnjaku koji ne sakriva svoj nacionalizam. To se isto cijeni, samo malo manje. Ne smijete pretjerati u tome, ako ste Bošnjak. Bošnjak ne smije pljuckati po Srbima i Hrvatima, on je tada nacionalista. Prijatelj Bosne, Srbin ili Hrvat, po svojima i Srbima (naročito po Srbima) treba pljuckati rafalno, dugim rafalima, bez pomisli na podešavanje na pojedinačnu paljbu. Napadnite javno Milorada Dodika, to uvijek pali, tada i u Srpskoj radikalnoj stranci možete biti prijatelj Bosne. Okomite se na Borisa Tadića kad dođe među svoj narod u BiH. Udrite Vuka Jeremića kad se solidariše sa Srbima u RS ili po Ivi Josipoviću kad se zabrine za svoj narod u BiH. Ne mora vaš nacionalizam ostati onaj s kojim ste rođeni. Ako vam ne smeta obraz i rodbina, postanite kosmopolita i izaberite tuđi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.