Kulturni kosturi našeg djetinjstva

Ponavljanje je, u svakom polju ljudske djelatnosti, majka zablude. Idiotske repeticije izlizanih fraza postaju kosturi misli na koje se kače svakodnevne besmislice. Kad bi ćutljivi Hercegovci zaboravili na neko vrijeme da su Hercegovci, prije ili kasnije bi se sjeverna bratija čija se zemlja spominje pod imenom Bosna, pozvala na svoje prethodne riječi i proglasila, sad s puno većim pravom, tihe Hercegovce Bosancima. Srećom po nas koji ne želimo biti Bosanci, čak ni "južni", dade nam Bog duge jezike i moć da kažemo šta hoćemo i kad nam se ne isplati. Doduše, nađe se uvijek neki hercegovački nesoj i avetinja koji ode gore, kroz šume pa u te bosanske kasabe, pa počne govoriti kako je i on Bosanac i kako su i oni bolji od njega Bosanci kao i on. Kao kad skorojević na istorijskoj sceni napiše knjigu punu laži, konstrukcija i poluistina, pa je još prije izlaska iz štamparije proglasi dokazom i istorijskom referencom. Kao kad predsjednik Koštunica sad, kad više nije predsjednik Srbije, napiše kako je bio pametan kad je bio na vlasti. A znamo da nije. Kao kad je predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman, napisao "Bespuća povijesne zbiljnosti", pa je svaki Hrvat koji je iole držao do sebe morao to imati u vitrini, isto kod sebe. Pisao je i Izetbegović, prvi predsjednik Bosne, nešto poput toga. Ne znam više kako se zove. Ali nazovimo to "Bože, Bože, kako sam ja bio pametan i vizioner i kako sam spasio Bosnu". Čitao sam njegovu "Islamsku deklaraciju". To mu je jedno štivo od prije. Pa, što se tiče "Islamske deklaracije", sa stanovišta prosječnog radikalnog islamiste, knjiga je skroz korektno napisana.

Sanjivi bosonogi kostur

Kostur na koji se nakačio taj famozni "san o Bosni", trgovački je dokument iz vremena prije dolaska Osmanlija i potpunog gubitka bilo kakve naznake državnosti na ovom području. Čak se i feudalna teritorijalnost u ovim krajevima potvrđivala tek povremenim ustancima protiv nezaobilaznih stranih namjesnika i pokojim ubistvom vlastelina. I, naravno, masovnim ubistvima feudalaca ili robovlasnika koji bi se usudili protivrječiti stranom okupatoru, čovjeku koji je čak govorio tuđi jezik i upražnjavao lokalcima do tada nepoznatu vjeru. Ostatak feudalnog poretka na prostorima tadašnje Bosne i Hercegovine sve do Drugog svjetskog rata, direktna je posljedica turske i drugih okupacija. Kulturna i tehnološka izolacija je uglavnom bila djelimična i potpuna, ponekad tek kako gdje i kako za koga. Kako god, bila je, sa današnje tačke gledišta evropskog potomka Kelta, Slovena i Ilira, dakle ne i Turkmena, nepodnošljiva. Rijetki su bili oni koji su mogli poslati svoju djecu na opismenjavanje i mentalno "proširivanje" u Beč, Peštu ili čak dalje. Tek sa dolaskom Austrije, došlo je prvo do razvoja, a zatim i do prodora nacionalnih kultura nekada turskih kolonija, u nimalo tursku i neorijentalnu Evropu. Jovan Dučić i Vladimir Ćorović, Atanasije Šola i mnogi drugi koji su uticali na evropsku kulturu i tehniku, nisu imali puno vremena do nove izolacije, jugoslovenske, imali su nekoliko desetina godina da uskoče u evropsku nauku i umjetnost, diverzantski urade šta i koliko se može, pa da umru ili se vrate u socijalističku baruštinu Titovog modela bratstva, jedinstva i opšte osrednjosti skoro orijentalnog tipa. Ili ostanu u tuđem svijetu u nadi da će tamo zadržati svoje sopstvo a ustvari bi sa nemogućnosti povratka umirali dan po dan, nekada i po pedeset godina.

Scena tužna, jugo - južna i slovenska

E, pa sad, ako ćemo nabijati mak na konac, imali smo u toj Jugoslaviji i jaku kulturnu scenu. Nismo imali kinematografiju kakvu je imala Italija, Francuska ili Poljska, ali dosta toga što je snimljeno kod nas, moglo je parirati neuvjerljivim američkim i ruskim filmovima. Tehnički superiorna Amerika bi, doduše, učinila da sve njihovo ljepše i uvjerljivije izgleda. Što se tiče mode, pratila se, nije da nije. Kasnila je kojih deset i više godina, ali je bila dostižna. Od jeftinih materijala i mahom uniformna, ali bilo je te mode. Muzička scena je bila odlična čak. Bilo je dječurlije i smijurije poput Saše Lošića ili Dine Gremlina, ali je bilo i ozbiljnih bendova poput "Zabranjenog pušenja", "Azre", "Bijelog dugmeta", "Leb i sol" i drugih. Naučna scena je, ruku na srce, bila nikakva. Istoriografi - mahom socijalistički tumači svijeta i uljepšavači stvarnosti, što prošle što sadašnje, te osuđivači kapitalizma i istovremeno – advokati samoupravnog socijalizma. Ozbiljnog naučnog diskursa je bilo malo ili nimalo. Znam, znam, reći ćete "Evo, i ti sudiš, baš kao i oni...". I bićete u pravu. Jedna od rijetkih ljepota ovog postratnog doba je i kakva-takva javna sloboda, makar bila rezultat podijeljenih javnosti, u kojoj čovjek može da kaže šta mu se sviđa a šta ne, a bogme može kazati i zašto.

Kulturni javni radnici i umjetnici-nadničari

Ovo pišem zbog Saše Lošića, Dine Gremlina, brojnih slikara, kipara, pisaca, filmaša, pjesnika, istoričara i naučnika koji potvrdu svoje izvrsnosti traže, a bogme i nalaze, u sebi samima i u uskom incestuoznom krugu istomišljenika i političkih krugova u kojima još uvijek postoji socijalistička institucija "kulturnog radnika". Kulturni radnik, direktor kakve "kulturne" institucije ili zaposlenik na Radiju ili na TV, kustos, urednik, komentator, obavezno neko ko nije umjetnik i nikad to neće biti (a htio je, nije da nije), određuje šta je dobro a šta ne, šta će se štampati, okačiti na kakav zid kakve galerije, sve to u nedostatku bolje, ili bilo kakve druge mjerodavne kritike. Na kostur nepostojećeg kulturnog tijela koje je trebalo živjeti stotinama, ako već nije hiljadama godina, poput kakvih trbica različitog porijekla i namjene, kače se najnoviji uratci nastali u zadnjih dvadesetak godina. Raskomadano tijelo slabašne kulturne armature Jugoslavije, parčad jugoslovenske kulturne scene, djelimično prepoznatljiv kao Ex-Yu "mein strim", visi po bivšim socijalističkim republikama, uglavnom kao ruglo nastalo lomom soc-realističkog diva kojeg je nerealan novac nastao prodajom oružja Nesvrstanim, održavao u životu i pokretu. Prvi i najjači, najbrojniji i najbahatiji, Srbi, sa kulturnog švedskog stola su uzeli najbolje i najviše. To se posebno vidi na književnoj sceni, i na filmskoj. Pored srpskih pisaca čiju vrijednost mogu zanijekati samo mediokriteti, nezaobilaznih spisateljskih veličina poput Mome Kapora i Dobrice Ćosića (Njegovu Izuzetnost, Miloša Crnjanskog, neću ni spominjati), Srbi su dobili i Ivu Andrića i Mešu Selimovića, iskoristivši činjenicu da su se njih dvojica uvijek osjećali i izjašnjavali kao Srbi. Izgubili su, dakle, Derviša Sušića, Ziju Dizdarevića, Isaka Samokovliju, pisce koji su u srpskoj književnosti postali samo imena u nekadašnjoj zajedničkoj, jugoslovenskoj i južnoslovenskoj književnosti. Ja koristim, doduše, svoje diskreciono pravo da ih još uvijek smatram svojima, makar i ne bili Srbi, pa neka se ne svidi kome se ne sviđa. Filmska scena Srba i Srbije je armirana Emirom Kusturicom, recimo. Filmska scena njegovog rodnog grada je njegovim odlaskom i animozitetom Sarajeva prema onom što Kusturica osjeća i jeste, postala je amorfna paćenička želatinozna žrtvoslovna tvar koja bi se slobodno mogla nazvati karikaturom nekadašnje sarajevske filmske scene.

Pravo jačeg u kulturnom zakoniku

U nastojanju da se nekako poništi, ili barem ublaži, bilo čije "pravo jačeg" u kulturi, daje se sve od sebe da se kulturna scena drugih paralelnih kulturnih svjetova u regionu, nekako "nadgradi", da se ne osjeti tolika premoć samo jednih. Banjalučka kulturna scena je okljaštrena odlaskom Muslimana. Ja sam, po glasovima kulture koji su stizali iz Banjaluke, cijenio kako u Banjaluci žive uglavnom Muslimani. Zanimala me književnost i polemika, a ono što je stizalo iz Banjaluke, bar što se imena i prezimena tih glasova tiče, bilo je muslimansko. Kao što su većina kulturnih glasova iz Sarajeva bili srpski ili hrvatski. Mahom srpski, da se ne lažemo. Karadžićev i Vešovićev glasić ne računam, nisam ni tada. Književna scena je, bar što se mene tiče, tada bila jača u Banjaluci nego u Sarajevu. Govorim o vremenu prije rata, sad mi se ne čini da Banjaluka ima ikakvu književnu scenu... Vidim da je likovna scena u Banjaluci najjača u BiH, ništa slabija od zagrebačke, možda čak ni od beogradske scene, ali što se tiče književnosti – čini mi se da se u tom domenu uglavnom ne dobacuje dalje od same Banjaluke ili ostatka Republike Srpske. Prodor banjalučkog pisca u Beograd, grad srpski da srpskiji ne može biti, ravan je ekscesu, nerijetko masno plaćenom. Puno je tu više pisaca iz Sarajeva i Zagreba koji nađu svoje mjesto na policama beogradskih kućnih biblioteka. Ostavljam mogućnost da griješim, ali se promjena demografske slike u domenu banjalučke književnosti odrazila ekvivalentno srozavanjem sarajevske književne i filmske scene odlaskom Kapora i Kusturice iz Sarajeva. Pokušaj nasilnog "nadograđivanja" kulturne scene Sarajeva, imaće teške posljedice po kulturu bošnjačkog, ali i srpskog, pa i hrvatskog naroda. Ipak, najviše će trpjeti bošnjačka kulturna scena. Razloga ima puno.

Kulturni poslijeratni zločin

Imam gorka iskustva sa neadekvatnim kažnjavanjem pasa. Ali, puno više grešaka sam napravio propuštanjem kažnjavanja ili zakasnjelim kažnjavanjem. Kažnjavam ih prezirom i ignorisanjem, to im najteže pada. Okrutno zvuči, ali i kod djece je slično. Kad se dijete pokaka usred dnevne sobe, osmijeh umjesto mrštenja donosi više štete nego što bi je donijela pljuska. Ako prvi put kad to učini ne reagujete adekvatno, pa ako još otrčite i kupite djetetu čokoladu, onda morate pripremiti i djetetovog budućeg bračnog partnera, svekra i svekrvu, na takve stvari. Konstantno ignorisanje kvaliteta i nagrađivanje lošeg i osrednjeg, uništava i unazađuje kulturu jednog naroda barem koliko i godina – dvije turske okupacije. Nagrada "Kočićevo pero" lošoj Andrićevoj kopiji, "Oskar" ili "Zlatni medvjed" ispodprosječnom filmu, čini da i niz sljedećih književnih ili filmskih uradaka bude ispodprosječan, najčešće i loš. Kao u zakonodavstvu, i tu postoje uzročno-posljedične veze. Kažu, bolje je da sto krivih bude pušteno na slobodu, nego da jedan nevin čovjek bude osuđen. A ja kažem da je bolje da stotinu dobrih umjetničkih djela ostane nepriznato i nenagrađeno, nego da jedno osrednje ili loše dobije epitet najboljeg i tako nastane šteta koju će kasnije stotinu talentovanih i pametnih godinama morati ispravljati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.