Kultura dijaloga ima katastrofalne posljedice za BiH

Svaki pokušaj uvođenja obrazaca kulture dijaloga u bh. javni prostor završava izrugivanjem, proglašavanjem kulturnih obrazaca nepripadajućim ovom prostoru i ovim ljudima, obilježava se koja "suhoparnost", "bezličnost", "pretencioznost". Ti pokušaji su predstavljeni jednostavno kao "katastrofa" koja ostavlja "kontraproduktivne posljedice". Imajući ovo u vidu nameće se pitanje šta je to "katastrofa sa kontraproduktivnim posljedicama" do kojih dovodi kultura dijaloga? Krenimo redom.

Radikalizirano javno mnijenje

Mediji formiraju javno mnijenje, oni formiraju stavove građana, naroda. Mediji stvaraju sliku o "dobrom" i "lošem". Svi mediji to čine, pa tako i mediji u BiH. Posebno je značajna uloga javnih servisa i neovisnih medija. Ima njih puno u Federaciji. (Možda da ih ima manje, možda bi ih bilo više uistinu neovisnih i slobodnih!) Međutim, ovi mediji imaju i prednost u odnosu na sve ostale medije u ostvarivanju svoje uloge. Oni unaprijed znaju šta je loše, a šta dobro, tko je loš a tko dobar. Oni nemaju problem sa istraživanjem; istraživanje njima i ne treba, jer unaprijed znaju šta je dobro, a šta ne. Loši ljudi, da ne kažem narodi, su "identificirani" i na osnovi te samorazumljive identifikacije mediji jurišaju na građane stvarajući još veće nepovjerenje koje je ratom stvoreno na ovom prostoru. I još pritom stalno ističu kako to rade za dobrobit naroda u ime slobode i neovisnosti medija, te da nitko i ne pomišlja da sugerira kulturu dijaloga, jer ona nije temeljena na slobodi misli. Mnijenje je, zahvaljujući ovim medijskim poduhvatima, već toliko radikalizirano da naprosto to ne može biti više i gore. Posljedice su više nego vidljive: nema komunikacije, nema prihvatanja onih tamo kao ravnopravnih sugrađana, nema ni pomisli o mogućem zajedničkom životu, nema koncepta realnosti (njegovo mjesto je zauzeo koncept etnonacionalne isključivosti), nema zajedničkih akcija koje se temelje na konsenzusu, nema uvažavanja ama baš ničega što druga strana kaže pa i zahtijeva. Nema ničega što spaja, ali ima svega što razdvaja i to razdvaja ne bilo kako već sa zastrašujućom količinom emocija koje generiraju upravo mediji. Nema prijatelja, sve sami neprijatelji...

Vapaj za promoviranjem trajnog mira na ovom malom balkanskom prostoru

Dakle ugrožavanje slobode medija sa katastrofalnim posljedicama bi ovako gledano bio svaki poziv (bolje reći vapaj):

Za uspostavljanjem uljudnosti u javnoj riječi gdje svi naši neistomišljenici nisu odmah predmetom vrijeđanja. Gdje novinski članak nije tijesan za neistomišljenički stav, gdje video prilog može podnijeti nenametnuto mišljenje o temi i gdje recimo gostu koji je pozvan da razgovara o "Dobrovoljačkoj ulici" neće biti postavljeno sljedeće pitanje: "A kako vi znate išta o tome kada niste tamo bili?" Ili, recimo neistomišljeniku u dijaloškoj emisiji reći: "Vi lažete".

Za uspostavljanjem ravnopravnog tretmana svih naroda u medijskom prostoru, posebno u javnim servisima. Javni servis, prije nego bilo koji drugi medij, ima obavezu da sve etnonacionalne skupine tretira ravnopravno i daje im jednak prostor u prilozima, a ne da ih unaprijed i van svake sumnje prikazuje lošim i zlim, čak bez pijeteta prema njihovim mrtvima ili ubijenima u prethodnom ratu.

Za uspostavljanjem istinski neovisnog i slobodnog novinarstva oslobođenog nacionalističkih predrasuda, u kojemu sloboda ne uključuje šikaniranje i vrijeđanje, već slobodu izbora tema sa strogim okvirima komunikacije. Novinarstva u kojem nije predmet čuđenja kada netko u RS govori ili piše na hrvatskom jeziku i gdje ćirilica nije sinonim za četništvo, gdje nije strašno ukoliko netko nabraja brojeve do tri koristeći prste na ruci, gdje petnaest godina poslije rata bez ostrašćenosti možemo govoriti o svim temama.

Za promoviranjem pozitivnih vrijednosti koje se definitivno nalaze i drugdje osim na prostoru sa kojeg izvjesni mediji djeluju. Mora biti da tamo negdje ima čestitih ljudi, puno čestitih ljudi o kojima vrijedi pisati i govoriti mnogo više nego satirati se pronalaziti, pa nerijetko pozivati u pomoć sjećanje na rat, radikale i ekstremiste (uvijek dobro dođe prisjetiti se najgorih zločina, jer tada imate gledanu emisiju i prodate novine), a sve sa željom da pozitivne vrijednosti zauzmu mjesto najdubljem razdoru među građanima.

Za formiranjem javnog mnijenja na osnovi činjenica, prezentiranih za i protiv stavova nekog slučaja, a ne na osnovi nabujalih novinarskih emocija i osobnih frustracija. Ovdje već čujem ozbiljan prigovor da svi medijski prilozi počivaju na činjenicama, ali kao što znamo mediji imaju "neograničena sredstva za propagandu, za manipulaciju informacijama i za duhovno izopačenje, sve u službi posebnih interesa, i na štetu najočiglednijih istina".

Za prezentiranjem informacija, a ne manipulacija koje definitivno ne idu u prilog, kako neki novinari vole reći, "normalnoj BiH". Često se čuje da BiH nije normalna zemlja i upravo zato nije realno očekivati da mediji budu bolji. Kakav narod, takvi mediji, zagovaraju neki nositelji javne riječi. Ali da li to znači da ukoliko ima puno kriminala u ovoj zemlji da je sasvim prirodno i da novinari budu kriminalci, jer kakav narod takvi mediji?

I konačno svi ovi zahtjevi i ne daj bože njihovo realiziranje imaju katastrofalne posljedice za BiH. Imaju, kako nemaju i treba da imaju! Jer ukoliko ih se budemo pridržavali, neće onda biti unaprijed loših naroda i loših entiteta sa lošim ljudima, zrakom, vodom, lošim nebom, već će biti ravnopravnih naroda, ravnopravnih entiteta, ravnopravno lijepe prirode. Ali tada nažalost postoji opasnost za sve nas koji smo gradili sliku slobodarske riječi sijući mržnju i to je onda katastrofalno.

(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.