Kuća na traktoru

Već drugog dana među izbjeglicama se pričalo o Jovi i Jani koji neće iz svog traktora, budale stare, napravili su SAOP - do suza bi ih ismijavali mladi kad bi se udaljili od njih idući u menzu. Samostalna autonomna oblast Prikolica - savijali bi se od smijeha. Odjednom su svakom bili na putu, ali ne kao prepreka, već kao odahnuće, mjesto gdje će zastati, na kome će glasno reći dobar dan

Zapravo, rijetko bi se ko usudio da zađe u šume, čak i na polju da se zadrži, pogotovo ako je sam, i pogotovo ako je žena. To se posebno nisu usuđivali izbjegli iz Bosne i iz Albanije jer u nepoznatom kraju teško je razlučiti po čemu je neka šumica, brdo ili proplanak na brdu vlasništvo Srbina ili Šiptara. A zaći u tuđi posjed jednako je opasno nekad i smrtonosno. To se usuđivala jedino Sava Beuk, starica koja se u kolektivnom smještaju bližila kraju svoje sedme decenije, a u svom srcu sve više njegovoj pustoši i svojoj samoći.

Blagva i vrganji

Djeca su je napuštala kad nije pristajala s njima da krene put Kanade i Amerike. Bila je sretna što su oni uspjeli da se smjeste, počnu raditi i školovati svoju djecu, njenu unučad. Ranijih ljeta, sve dok nisu odletjeli "preko bare", kako se tada govorilo, ona je bez naglašenog straha odlazila u šumarke i na rubove šuma gdje bi  nalazila i blagvu i vrganje i šampinjone. Njima je obogaćivala jednolična jela spravljana namirnicama iz paketa Crvenog krsta. Dijelila ih je i ponekoj ženi vjerujući da će to njena porodica pojesti, a ne kradom pobacati, što se najčešće i događalo. Ljudi su se plašili sličnosti blagve sa muharom, ili zamjene jestivog sa otrovnim šampinjonima, a kako je Sava od djetinjstva hodala sa povrijeđenim desnim okom, nisu mnogo vjerovali ni njenom lijevom. Što bi ostalo iza ručka, ona je sušila ili kiselila za zimu. Vična takvoj hrani, njena porodica bi kasnije sve to uslast pojela.

Prvih dana avgusta 1995. Sava nije odlazila u šumu, rijetko bi izišla iz sobice u kojoj je ostala sama i na koju se već bila navikla. Ona nije imala snage da se sretne sa kolonama vozila i sa umornim grupicama pješaka koje su pristizale iz Hrvatske, najviše iz Dalmatinske Zagore. Pristizali su ljudi možda i bliski rođaci i srodnici Sime Matavulja, Vladana Desnice, Vladimira Popovića, Jovana Radulovića, Zdravka Krstanovića... Mnogi od njih moguće su bili i potomci onih koji su u sličnoj svojoj nesreći nekad morali napuštati kosovska sela, njive i vinograde, zvjerski gonjeni kao da su zvijeri, zaustaviti se u kamenoj, pustoj i bezvodnoj Zagori. Pristizali su, dolazili, a mnogi brzo nekud i odlazili; tihi i nekako nedodirljivi, pomireni s tim da će ma gdje god bili i ma gdje god došli uvijek biti u tuđini.

Jovo i Jana

Blizu Savinog smještaja, jedna sportska sala, u kojoj su vježbali studenti, za sve te dane prihvata i smještanja prognanih, ostala je prazna. Sava Beuk je pomislila da je okončano ono najteže i da će moći krenuti na poznata joj mjesta i proplanke i pobrati blagve koje su je čekale. Njihovom neodoljivom mirisu i okusu više nije imao ko da se raduje, onako kako su se radovala njena djeca i unuci, ali u svom poluvidu ona je unaprijed osjećala radosni trenutak, bljesak u oku koje bi ih ugledalo. Krenula je ranije a vratila se zadovoljna prije podnevne žege. Noseći dvije pune kese morala je proći i pored sportske sale, ali tu je morala i zastati. Desetak koračaja od ulaza, skrenut ustranu, stajao je traktor sa prikolicom. U prikolici i pored nje odloženi su bili mnogi predmeti, smješteni u torbe, vreće i kartonske kutije. Od te hrpe stvari i od traktora udaljavalo se, pa se vraćalo natrag ka prikolici dvoje starih ljudi, biće muž i žena. Ruke su spleli iznad struka i tako priljubljeni jedno uz drugo mirno su šetali gore, dolje. S prikolice, odjednom je iskočila oveća bijela mačka sa nekoliko žutih krugova po vitkom joj tijelu, koje se zadovoljno protezalo, i kao da pliva, išlo prema njima.

"Bila! Bila moja", mazno se oglasi starica i mačka joj se začas nađe u naramku. Zabavljeni njome, starci kao da nisu ni opazili kad im je prišla Sava Beuk. Možda su pomislili da je jedna od pedesetak jutros prispjelih zajedno s njima i smještenih u sportsku halu, jer gladni i iscrpljeni počeli su izlaziti i kretati se prema studentskoj menzi. Zbog izbjeglih i prognanih menza je radila i preko ljeta. Sava se jedva popela stepeništem do svoje sobice, u kojoj su dva kreveta stajala namještena i nedirnuta od odlaska njenih u bijeli svijet. Dok nisu otišli, njeni sinovi i snahe, spavali su na tim krevetima, a ona je s unučadi prostirala spužve i ćebad po podu i tako se već bila navikla da spava. Bolje je na podu ležati, nego se s kreveta na pod skotrljati, šalila bi se uveče s unucima, kad bi se valjucali i zadirkivali na svojim prostirkama. Odložila je kese s gljivama i začas se ponovo našla pored dvoje starih ljudi, misleći da oni nemaju gdje da prenoće. I ne znajući ko je ona i  zašto stoji pored njih, čovjek poče razgovor kao da se baš njoj obraća. Možda je pomislio da  je Sava neko službeno lice, neko ko je došao da ih na nešto nagovara. "Nema toga" počeo je čovjek, "ko će mene ikad više naćerati u kolektiv. Dosta je meni kolona, kolonija, kolonizacija i tako toga... dovdje mi je kolektiva, pionirskih, omladinskih, radničkih, zemljoradničkih, zarobljeničkih, čoeče, samo u onom, kako se ono veli, kupleraju nisam boravio.."

"Nećemo Jovo i ja u taj sportckiđ", nastavila je žena. "Ovo nam je sade sve, traktor je sade naša kuća. Kad smo se vozili amo, mi nismo bili sami, sretali smo i druge jude, ovako ka i mi vozili su sve svoje na svome traktoru. Moj Jovo uspori, zastane i pita ig otkuda biže, oni vele: S Kosmeta! A vi? Na Kosmet, veli moj Jovo, a ja se krstim... govorija je on meni da ne triba bižat, ko je biža najeba je... ali što ćeš, ženo, čoek dok diše svašta doživi... A jope, vidiš ovu našu Bilu, niko je nije moga oćerat s prikolice, oće s nami i bog... A Ćeno je osta, pitaj boga zašto je on osta, uvik je bježa od traktora, boja ga se..."

"Ja sam tu u blizini, sama sam, u sobi imaju i dva kreveta pa ako hoćete..." "Hvala tebi, ženo, ka sestri, tu u toj Sali su nam sin i snaja, i dvoje njeve djece, odrasli su, studenti. Tu nam je i ćerka sa malim Lukom... muža su joj odveli dok smo čekali da nas puste preko mosta..."

Već drugog dana među izbjeglicama se pričalo o Jovi i Jani koji neće iz svog traktora, budale stare, napravili su SAOP - do suza bi ih ismijavali mladi kad bi se udaljili od njih idući u menzu. Samostalna autonomna oblast Prikolica - savijali bi se od smijeha.

Odjednom su svakom bili na putu, ali ne kao prepreka, već kao odahnuće, mjesto gdje će zastati, na kome će glasno reći dobar dan. Oko Jove i Jane su bile zgrade, krovovi, hodnici i sale, a oni su bili kuća, kuća na traktoru. Sava se s njima penjala na brdo i brala kupine. Ljeto je bilo vrelo, nedostajala im je vlaga, bile su sitnije, ali zrele i slatke. Jovo ih je iz punih šaka dodavao Jani. Svaki put je, kao slučajno, dodirivao njene ruke dok drže raširenu pregaču. Kćerka im je dovodila trogodišnjeg unuka. "Vidi, Luka, šta ti je dida naša..." Kroz slatko umrljane usne i lice, smijali su se i bljeskali bijeli dječiji mlječnjaci.

Uskoro je mačka Bila omacila troje, jedno je bilo ista mati. Niko ne bi prošao a da ne bi svratio da ih vidi. Naišao je i neki mještanin, nudio im i novac baš za to Bilo od Bile. "Ma, čoeče, rekao mu je Jovo, "uzmi badava sve troje, ža mi je nešto, ja ig ne bi odvaja". A kad su djeca, uz pomoć rodbine, uskoro zauvijek odletjela u Ausraliju, Jovo i Jana su prešli u sobicu Save Beuk. Više nisu imali za koga da čuvaju kuću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.