Kriminal ohaerizma

Članom 402. stav 3. važećeg Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske doslovno je propisano sljedeće: “Optuženiku se može suditi u odsutnosti samo ako postoje osobito važni razlozi da mu se sudi, a nije moguće suđenje u stranoj državi ili nije moguće izručenje ili je optuženik u bijegu ili nije dostižan državnim tijelima”. Dosljedno ovakvoj odredbi, istim zakonom je (u članu 341. stav 4) propisano: “Prije podizanja optužnice okrivljenik mora biti ispitan, osim ako je u optužnici predloženo suđenje u odsutnosti”. Dakle, u državi članici Evropske unije dozvoljeno je da se optuženom sudi i u njegovom odsustvu, s obzirom na činjenicu da Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja važi i ovdje kod nas, ne zabranjuje suđenje u odsustvu optuženog. Da je kojim slučajem drugačije propisano tom konvencijom, ne bi Hrvatska u pomenutom zakonu mogla da propiše navedene odredbe niti bi sa takvim zakonskim rješenjima bila primljena u EU. A primljena je.

Sve ovo je, kao svojevrsni prolog, neophodno da zna naša javnost, koja o tome gotovo da ne zna ništa, a važno je iz najmanje dva razloga. Krenuću od onog manje važnog razloga, koji je sada aktuelan. Naime, domaća javnost je obaviještena da je prije samo nekoliko dana Tužilaštvo BiH napisalo akt koji je nazvalo “zamolnica za ustupanje krivičnog gonjenja”, otpremivši ga za Republiku Hrvatsku tamošnjem, kako stoji u zamolnici, “nadležnom organu”, pri čemu u zamolnici nije napisan naziv tog “nadležnog organa”. Jednostavnim jezikom objašnjeno, radi se o tome da Tužilaštvo BiH moli Hrvatsku da ona umjesto njega preuzme krivično gonjenje više visokih oficira i generala Hrvatske vojske (koji se nalaze u Hrvatskoj), osumnjičenih za ratne zločine nad srpskim civilima i vojnicima 1995. godine, izvršene ne samo na teritoriji današnje Hrvatske nego i na području Kozarske Dubice.

Ovdašnji mediji su javnosti predočili samo ove potonje činjenice te su osudili ovakav postupak Tužilaštva BiH, ali su propustili da navedu dvije činjenice od kardinalne važnosti. One su važne ne samo zato što se zbog njih treba imati razumijevanje za navedeni postupak Tužilaštva BiH već i, što je mnogo važnije, zato što one razotkrivaju jedan u nizu kriminala visokih predstavnika u BiH, koji ja nazivam kriminalom ohaerizma.

Falsifikat bez premca

Za razumijevanje te istine neophodno je podsjetiti da smo ovdje kod nas do 1. marta 2003. godine imali entitetske zakone o krivičnom postupku koji su, poput rješenja u Hrvatskoj sa početka ovog teksta, propisivali mogućnost da se optuženom sudi u njegovom odsustvu. Međutim, 24. januara 2003. godine tadašnji visoki predstavnik Pedi Ešdaun, suprotno Dejtonskom mirovnom sporazumu i svim drugim izvorima međunarodnog prava, donio je odluku (broj 100/03) kojom je na nivou BiH nametnuo tzv. zakon o krivičnom postupku, za koji je rekao da stupa na snagu 1. marta 2003. godine. U preambuli te kriminalne odluke Ešdauna stoji da je donosi pozivajući se na stav  XI.2. zaključaka Bonske konferencije od 9. i 10. decembra 1997. godine tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH, fantomske pojave čije postojanje nije propisano nijednim izvorom međunarodnog prava. Slaga Ešdaun potom da mu taj stav XI.2. navodno daje pravo da ovdje nametne pomenuti zakon, što je laž i falsifikat kakvom nema premca u istoriji. Jer nigdje u tim zaključcima ni na jednom mjestu niti ijednom riječju nije rečeno da visoki predstavnik ima pravo da u BiH nameće zakone ili bilo koje druge pravne propise niti je rečeno da odluke visokog predstavnika imaju zakonsku snagu. U tome leži sva suština teške laži i zloupotrebe kojima je bestidno pribjegao Ešdaun te 2003. godine, slagavši svjetsku javnost da ima pravo da nametne navedeni zakon. Zatim je u tom svom kriminalu nastavio, protivpravno naredivši da Parlament BiH mora da usvoji taj njegov zakon “bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uslova”. Parlament BiH je pod takvom prinudom u junu 2003. godine i usvojio Ešdaunov, a ne svoj zakon. Zbog tog Pedijevog nasilja izostala je bilo kakva, a kamoli slobodna parlamentarna rasprava o sadržini navedenog zakona, što cijelu tu legislativnu proceduru čini neustavnom. Jer Parlament BiH prema Ustavu BiH ima nadležnost da samo nakon slobodne parlamentarne rasprave, lišene bilo čijeg nasilja i prijetnji, donosi svoje i samo svoje zakone, a ne da donosi zakone kojima usvaja tzv. zakone visokog predstavnika. Iz tih razloga se radi o kvazizakonu, a ne zakonu Parlamenta BiH, zbog čega ni danas nema nikakve pravne prepreke da se on poništi, jer je proizvod nasilja visokog predstavnika, što ga čini protivustavnim.

Nažalost, niko na to nasilje, podvalu i zloupotrebu visokog predstavnika nije obraćao pažnju, a još manje na ono što je Ešdaun nametnuo, a tiče se problema kojem je posvećen ovaj tekst. Dakle, Ešdaun je tom svojom samovoljom naredio (član 247. njegovog tzv. zakona) da je zabranjeno da se optuženom sudi u odsustvu, a u članu 225. je naredio da prije okončanja istrage javni tužilac mora saslušati osumnjičenog. To je, drugim riječima, značilo da se istraga ne smije završiti niti se optužnica može podići ako osumnjičeni nije ispitan. Zato danas i stoji u članu 225. stav 6. Zakona o krivičnom postupku BiH da se optužnica ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

Nasilje i kriminal

Zamislimo šta bismo danas imali da nije bilo ovog kriminala visokog predstavnika. Imali bismo ranije zakonsko rješenje prema kojem se optužnica može podići protiv okrivljenog koji nije ispitan u istrazi, ako postoje naročito važni razlozi da mu se sudi, a nije moguće suđenje u stranoj državi ili nije moguće izručenje ili je optuženi u bjekstvu ili nije dostižan državnim organima. Svaki od ovih uslova bi bio ispunjen da se protiv okrivljenih hrvatskih oficira i generala iz predmetnog slučaja podigne optužnica i da im se sudi u odsustvu, jer bi se radilo o optužnici za ratne zločine nad srpskim civilima i vojnicima 1995. godine, što bi bili naročito važni razlozi za suđenje u odsustvu, tim prije što im Hrvatska sasvim izvjesno neće suditi niti bi ih kao svoje državljane izručila našim organima. U tom postupku optuženi bi morali imati advokate kao svoje branioce po službenoj dužnosti. Nakon okončanja glavnog pretresa sud bi one optužene za koje bi eventualno utvrdio odgovornost osudio za ratni zločin, te bi se po pravnosnažnosti takve presude pristupilo njenom izvršenju. U toj proceduri ovdašnji sud bi u zakonom propisanom postupku imao pravo da od Hrvatske traži izvršenje te presude na njenoj teritoriji, što bi značilo da bi osuđeni u tom slučaju zatvorsku kaznu izdržavali u zatvoru u Hrvatskoj.

Međutim, bilo šta od prethodno navedenog je otpalo kao mogućnost zahvaljujući nasilju Pedija Ešdauna iz 2003. godine. Od tog Ešdaunovog nasilja se ni za jotu ne razlikuje i potonje nasilje i kriminal Valentina Incka od 23. jula ove godine, kojima svoju samovolju želi da nametne kao tzv. “zakon o zabrani negiranja genocida”. Naglašavam to zato što nas i Incko u toj svojoj odluci, baš kao i Ešdaun 18 godina prije njega, bezočno slaga da mu navodno stav  XI.2. zaključaka Bonske konferencije iz decembra 1997. godine daje pravo da to učini, iako u tim zaključcima nijednom riječju nije rečeno da visoki predstavnik ima pravo da u BiH nameće zakone. Raduje me što ovu istinu, na kojoj godinama lično istrajavam, konačno uviđaju na Zapadu. O tome svjedoči nedavna izjava američkog stručnjaka za Balkan Stivena Majera, bivšeg zamjenika šefa američke Centralne obavještajne agencije (CIA), koji je upravo povodom najnovijeg nasilja OHR-a rekao da sam ja “uvjerljivo pokazao da dio bonskih ovlašćenja ne daje visokom predstavniku pravo da nameće zakone”.

Završavajući ovaj tekst moram reći da je kriminal ohaerizma fenomen kakav prije njega nije zabilježen u svjetskoj istoriji. Naime, nikada prije u svjetskoj istoriji nije se dogodilo da pojedinac na tako prevaran način kaže, i da još istrajava u svom obmanjivanju svjetske javnosti, da navodno može da nameće ni manje ni više do zakon u državi, iako mu takvo ovlašćenje ne daje bilo koji izvor prava. Zato je svim onim što su ovdje učinili visoki predstavnici, uključujući i Ešdaunovu pokvarenost koja je bila predmet ovog teksta, kao i posljednje nedjelo Valentina Incka, posijano sjeme kriminala kakvog nikada prije nije bilo u svijetu, a teško da će ga ikada više u ovako neljudskom obliku i biti.

(Autor je profesor ustavnog prava iz Banjaluke)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.