Krhki minareti mog djetinjstva

A ljubav je strogo propisana, da se ne bi slučajno pobrkali agresor i žrtva, naši i njihovi. Doduše, nije mi baš najjasnije kako čovjek iz Banjaluke ili Rudog može biti agresor ako ne pusti da mu se u kasabi uspostavi suživot kakav je u Sarajevu i Zenici; zapravo, suživot tipa onog u Banjaluci ili Trebinju - gdje je na snazi srpska verzija sarajevskog ili zeničkog. Srbi, izgleda, više vole suživot sa drugim Srbima. Bošnjaci suživot sa drugim Bošnjacima. Popis stanovništva će, inšallah i akobogda, pokazati gdje je etničko čišćenje najbolje obavljeno. A trudilo se, nije da nije. Neko polako, natenane, neko na brzinu, autobusima i kolonama. Protivljenje popisu stanovništva je, kao što reče jedan drugi kolumnista, kao kad bolesnik odbija da mu se izmjeri temperatura i odredi dijagnoza. A baš se to događa. Dodatnu težinu teške magle koja već par decenija visi nad maglovitom Bosnom i vjetrovitom Hercegovinom, daju i oni koji u opštem haosu hoće ušićariti i ogrebati se za kakvu foteljicu ili donaciju pa sa visine profesionalnog maglotvorca i dubine punog džepa dosuti Bosni još koju šaku međunarodne donirane magle od koje se već odavno ne da ni gledati ni disati. Hm, dobar izvor za kupovinu te magle su i krediti koji se daju svakih par mjeseci, da od te magle nešto i našim unucima za otplatu stigne. Za ponešto se i kupi malo socijalnog mira, većinu pojede administracija. Investicije završavaju na priči, odnese ih brza riječna voda Drine, Bosne i Neretve. Proguta ih bosansko more vječne gladi i šupljih priča. Doduše, neko će svoje unuke ponekom donacijicom obezbijediti, tako da sve nije tako crno. Kad se to podijeli na sve nas koji ćemo to vraćati, to mu ga dođe neka sitnež. Ni osjetiti nećemo. Jeste da tako, obezbjeđujući svoju djecu i unuke, pod našim jame kopaju ali... takav je život, šta se može. Neka se nekom isplati, ne moramo svi ni trpjeti. Ipak, nije život uvijek bio takav. Neće ni na Kubi biti isti kad im dođe novi svjetski poredak. Panta rei, što bi rekao Đorđe Balašević i još poneki što zna latinski.

Bh. suživot i filmska pravda

Eh, kad se samo sjetim... Jer, nisam ja riba, sjećam se ja života prije onog našeg nesrećnog referenduma poslije kojeg je uslijedila zadnja kolektivna nesreća. Ona prošla, prije zadnje, ona od 1941. do 1945, bila je svjetska, a naša. Mali Austrijanac s brčićima je htio ujediniti Evropu, pod svojom komandom. Pri tom je htio potamaniti sve Jevreje, zato što su bili pametniji od njega i nije im se sviđalo kako slika pa mu nisu dali da izlaže u njihovim galerijama. Pri tom je prilično uspio u tome, zapravo mu je super išlo. Kod nas definitivno. S obzirom na našu poznatu komšijsko - susjedsku solidarnost, čudi me da ih je i ta šačica koju je Tito sprtio u bijeli svijet, ostala živa. U Mostaru ih, poslije pogroma i suživota te nagle ekspanzije i nevjerovatnog populacijskog oporavka, ima oko 25. Od njih 25, možda njih pet zna otpjevati "Havenu Šalom". Ili deset... Hm, kad malo promislim, zapravo kad vidim i čujem ministra spoljnih poslova Svena Alkalaja, padne mi na pamet da ni Jevrejin čovjek više ne mora biti naročito pametan. Ovdje definitivno ne mora. Pa se sav stresem od jeze pri pomisli na to koliko smo tek mi ostali nedotupavni kad nam je Jevrej u vlasti onako rječit i pametan. Kuku i lele. Kako to da nam nije ostao neki kao Singer, Rubinštajn, Ajnštajn ili Njutn? Šta smo ti mi, Bože, skrivili? Hm, krivi smo. Predali smo ih Gestapou. Da nije tako, sad bi ih bilo barem 100 puta više. Našao bi se tu, valjda, i koji Jehudi Menjuhin ili Oskar Vajld. Sven Alkalaj bi tada bio... Hm, nešto bi valjda bio i on. Ne mogu se sjetiti šta, ali nadoću, samo malo vremena da prođe. Mi ostali smo se pobrinuli jedni za druge, nisu nam Švabe i Italijani ni trebali, onako, bratski i komšijski, po sintagmi "La(h)ka je bratska ruka". Ubijalo se tada ne 100.000 već na stotine hiljada, a bilo nas je puno manje. Ali, da se mi vratimo na vremena kojih se i sam sjećam. Da ne palamudim, znate, nisam na donatorskoj konferenciji gdje se prodaje magla nego na papiru koji ljudi kupe pa čitaju. Hajde, barem su oni koje su pobile Švabe i Italijani, osvećeni. Pobili ih Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić, poslije rata. Na filmu, doduše. Bolje igdje nego nigdje, bolje ikad nego nikad. I filmska pravda je neka pravda. Bolje išta nego ništa.

Popovi, fratri i naš, ljudski hodža

Sjećam se i ranog djetinjstva, onog na Luci. Star sam ja, prije par dana uzeo četrdeset četvrtu. Ahmo i ja smo se, sa svojih šest-sedam godina klatarili po granitnim kockama Titove ulice (a po kojoj bi drugoj tada hodali?) i gledali oko sebe u potrazi za kakvim belajem. Pratila nas je nezajažljiva glad za tuđim voćem. Imali smo i svoga, ali eto, nekako nam je iz tuđe bašče bilo gotivnije ukrast nego iz naše ubrat. A, u nedostatku šipaka, smokava, trešanja, višanja i kajsija u tuđim baščama, omiljena igrališta su nam bila džamijska dvorišta. Petkom, negdje oko podneva, miješali bismo obuću pred džamijom, ali to nije ova priča, nije ni multikulturna. Zapravo, tada nas dva nismo znali da nismo multikulturni kad smo samo nas dva, u našem kvartu nije bilo puno Hrvata. A i nismo znali baš to šta je ko, samo se znalo da je Ahmo musliman ali ni meni ni njemu nije bilo jasno šta to znači. Nije nam bilo ni važno, opet jer nismo o tome puno ni znali. Znam, znam, nismo se igrali u crkvenim i katedralskim posjedima, opet ispadamo nemultikulturni ali... Pa, pravoslavna crkva, ona velika, bila je podaleko. A i trebalo je preći magistralu. Nemate pojma kako "stojadin" i "fićo" znaju juriti preko te džade... I pop je vazda bio nekakav mrk i sav u crnom. A, da se ne lažemo, popovi i fratri su nam izgledali nekako... nekako, brate, drveno. I uvijek nekako službeno. I bojali smo ih se, nije da nismo. Hodža bi znao zadignuti mantiju i potrčati za nama dvojicom, da nas uhvati i izdegeneči što šenlučimo oko džamije, ali bi se mi vazda našli brži i utekli mu. Pri tom bi nekako ljudski i psovao. Kasnije bi nas podmićivao kojom sitnom parom za jeftini sladoled iz metalnog automata u Fejićevoj, da mu se sklonimo od džamije i da mu se nosimo s očiju. Nekad bi mu i pomagali očistiti oko Karadžozbegove, kasnije. I meni i Ahmi bi, kao pravim malim reketašima, vazda isto para dao da mu brišemo s očiju, po tom zaključujem da je hodža bio merhametli insan i sav multikulturan i pravedan. Minareti džamija su bili lijepi, onako debeljuškasti, ni nalik ovim arapskim koje sad prave. Ni bijelili se nisu puno, imali su boju naših kuća i zgrada.

Šuplji minaret i rupe u oku

Gledao sam u ratu probušeno minare džamije pred kojom smo se Ahmo i ja igrali. Gledao sam s rupom u oku i prazninom u duši. Gledao sam u toranj kao u kraj svog djetinjstva. Nekome je to bio dobar cilj za bestrzajni top, ništa više. Kad su minirali pravoslavnu crkvu, onu veliku, zatresao se Mostar. Gledao sam kako bageri firme iz Hrvatske odvoze kamen odatle i ravnaju je. Od tada nešto fali oku kad gledam u tom pravcu, pa rijetko i gledam. U borbi za drugo i treće mjesto u zadnjoj nesreći, onoj demokratskoj, postreferendumskoj, gledao sam kako gori prelijepa franjevačka crkvica, ona na čijem je mjestu sada puno betona i džinovski toranj. I tad je bilo teško oku gledati, preteško, onako garavu i izgorenu... Ali, neka se niko ne uvrijedi, puno mi je teže bilo gledati kako kuće gore. Jer, po mom mišljenju, Bog ne živi u crkvama i džamijama, Bog je u kućama, u ljudima. U kućama je i vjernika i ateista, i u ljudima je. Doduše, ne znam ima li Boga u antiteistima, onima koji se rugaju vjeri i vjernicima, ali valjda će Bog i za njih naći malo dobrote i vremena, ima On toga. Neka mi Isus Hrist oprosti, ali me smrt tih mostarskih džamija najgore pogodila, gore od smrti crkava. I žao mi je što Ahmi i meni Ferhadija nije bila bliže, mogu mislit kako se lijepo bilo u njoj igrati. Tada nisam znao zašto, ali sada znam, tu, na ruševinama džamija, umrlo je moje i Ahmino djetinjstvo, zauvijek. I ko zna koliko je još djetinjstava umrlo sa oborenim minaretima.

Kad najbolji radi najgore

Rat je kad najbolji pođe za najgorim i čini što i najgori. Kad si prikovan za isto veslo s probisvjetima. Ahmu zatvorilo u logor, jedva se kutarisao i pobjegao u Skandinaviju, završio negdje ispod šarafa na globusu, tamo gdje je najbijelje. Ja ga preko interneta tješim da dolazi to globalno zatopljenje pa mu se guzica neće više smrzavat, da se malo strpi pa će mu bit ko u Mostaru kad smo bili mali. Ima gore i djecu, ne i džamiju oko koje bi se "gonjali". A i ne bi se znali gonjati, nisu to ova naša djeca, ne može ih ni on zamislit kako se uvaljuju u tuđu bašču i voćku kradu. Oženio se iz Bosne, više tamo dođe, kroz Mostar prođe kad ide na more, pa se ni javiti ne stigne od silne žurbe. Žali se kako djeca neće da mu uče bosanski (na srpskom i hrvatskom "bošnjački"), živ se pojede, bar da ih dedo i nena razumiju kad prozbore. Kako sam se skinuo s onog šejtanskog "Fejsbuka", slabo se i čujemo više. A i šta ćemo pričat kad više nemamo djetinjstvo koje nas je učinilo ovakvim kakvi jesmo, nedotupavnim i nedokazanim, neodgojenim i nepomirljivim sa smrtima, ljudskim i dječjim? Čak su nam na baščama napravili zgrade i jednu austrijsku benzinsku pumpu. Jedno nam je još zajedničko, to da više ne vjerujemo ljudima s Televizije. Ni ono što nam pričaju o ratu, o nacijama, o svjetskom miru, toleranciji i suživotu. Život nas je razdvojio, kao granata, kao dvije smo voćke otpale sa iste grane i otkotrljale se na različite strane svijeta. Ja sam, eto, postao agresor, on žrtva. Negdje, bogme, i obratno. Ja postao četnik, on balija. Obojici su nam životi postali hladni, moj na jugu, a njegov na sjeveru. Nosi nas ista mutna rijeka globalizacije, kao bespoštedni potop, kao neplivače niz maticu sudbine. A nigdje u potopljenom svijetu u kojem je novac jedini bog, nema nekog našeg minareta, nekog za koji bi se oba uhvatili i prevarili mutnu rijeku koja nam je pojela djetinjstvo. Ni ovi novi minareti, naši a evropski, nisu nam privlačni, pretanki su i prenovi. Ni on ni ja se za takve, nakon surove škole koju smo prošli, nećemo ni u snu zakačiti. Eto, rastužih ja vas... A nije mi bio cilj. Evo, sad ću vam ispričati vic, da ne bude sve tako crno. Čaša žuči čašu meda ište. Khm... E, 'vako... Bili Mujo i Suljo. Kaže Mujo Sulji: "E moj Sujo, kako bi nam lijepo bilo u ovoj našoj Bosni kad bi svi bili jedne vjere, jedne nacije, da se više ne svađamo...". Suljo mu kaže: "Hajde Mujo, ne laprdaj brezveze". Mujo će na to njemu "Što bola' Sujo? Šta bi nam falilo da smo svi jedne vjere i nacije!? Đe bi nam kraj bio..." Suljo će na to njemu: "Ne budalesaj Mujo, ko bi toliko džamija napravio".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.