Kraljevski trudovi i porođajne muke BiH

To je princu i ostatku familije probudilo sumnju u postojanje naznaka da će se roditi još jedan izdanak kraljevske porodice moćne Engleske. Englezi, a i mnogi drugi, čekali su bebu zdušnije i sa više nestrpljenja nego što su u porodilištima dočekivali svoju djecu. Pogotovo sa više uzbuđenja nego što su oni izazvali kad su se rađali. Njihov je otac, naime, najčešće uzdisao, pogledivao u nebo i pitao se kako će nahraniti još jedna gladna i plačna usta.  Ni nalik malom princu. Čisti čaršafi, vrhunski doktori, najbolje medicinske seke, sve to sebi mogu priuštiti srećni roditelji malog princa. Oko majke pri porodu nisu letjele muve, poput onih koje okruže majke u Somaliji ili Tunisu. Nisu princa umotali u prljave krpe i protresli, zamotali su ga u antialergijske tkanine i spuštali na mekane jastuke. Nije oko sebe ugledao obrise gladne braće i sestara, vidio je namjerno izgladnjelu rodbinu koja bi rado dala kojih pet do 20 kg mršavim nesrećnima u Darfuru. Dali bi i nešto para, ali ne previše, jer, treba ih naučiti da love ribu, a ne dati im ribu. Ili tako nekako, ne znam više.

Hrabra priključenija oca Vilijama

Tata Vilijam jedva čeka da svom sinu priča kako se hrabro, sa visine od nekoliko hiljada metara, obračunavao sa zlim Avganistancima koji su došli u Avganistan da napadnu Englesku. I kako je tata u sukobu sa više kamila i kamilara, bojno nadjačan, ipak uspio da odbrani Englesku i budućnost malog princa. Vilijam je raketama od tričavih nekoliko miliona funti, gađao ogromne kamile koje su znale nositi po dva talibana odjednom. Princ Čarls će svom unuku pričati kako je spavao s Kamilom. Da ne bude zabune, njegova ljubavnica se zvala Kamila. Hm, mislim da neće ni o čemu važnom pričati s malim princem, neko će se već pobrinuti za to. Čisto da dijete, kad sazna prošlost kraljevske porodice, ne pomisli kako mu je djed spavao s papkarima iz pustinje. Baš me zanima koliko će ko mališanu staviti pod jastuk. Kladim se da će crni Obama staviti bar 100 dolara. Neće prebirati po pregradama crnog novčanika, tražiti novčanicu od 50. Kraljica, ova aktuelna, možda isplete nešto. Kakve šlapice ili kraljevski yemperić. Merkelica iz Njemačke, ako pod jastuk ne gurne bar 50 evra, ništa od nje. Sumnjam da će pozvati nekoga iz Vlade Srbije, da zavlači djetetu ruku pod jastuk. Prvo, to nije higijenski. Drugo i treće, mogli bi tih Barakovih 100 dolara i Merkeličinih 50 evra, volšebno nestati.

Tomino istorijsko “Giligiligili...”

U međuvremenu, Srbija ima kralja koji ne govori srpski i predsjednika koji ne govori engleski. Nije monarhija, nije anarhija, ali kažu da ide u EU. Zapravo, ide ono što je ostalo od nje, i to u... Uh, ne smijem biti nepristojan. Pozvati, recimo, Tomislava Nikolića da vidi malog princa, bilo bi kontraproduktivno. Ne bi malom bebaču bilo lako kad bi ugledao produhovljeno lice Tomislava Nikolića, predsjednika of Srbija, nad svojom kolijevkom. I još mu Toma razvuče usta u osmijeh kaže “Giligiligili...!”. Vjerujte mi, ja bih, da sam beba, makar i kraljevska, u tom slučaju progutao cuclu i obje dadiljine sise, u nastojanju da okončam svoj kratki bebeći život. Još da mi se nad postelju nagne Aleksandar Vučić, u uniformi medicinske sestre, podigne obrve i uzme me. Uh, jadi ga znali i ne snio se ni u snu... Ili da mi se nad bešiku od slonovače optočenu svilom i kadifom, da mi se nad rub kolijevke nadvire tamne šiške i vragolasti pogled premijera, Ivice Dačića. Kuku lele, crni li sam kukavac, sad mi je baš drago što sam se rodio u mostarskoj bolnici, na posteljini progorenoj cigaretom i usred decembarskog propuha koji je zviždao ispod jeftinih socijalističkih prozora bolnice, i što me je moj ćaća skupa s materom, sav sretan strpao u “fiću” i odveo u naš montažni stan u montažnoj zgradi na mostarskoj Strelčevini. Hm, u to vrijeme sam se već bio navikao na promaju, pa mi zvižduk ispod vrata nije remetio miran bebinji san.  Kao da sam znao da ću se kasnije srećno igrati sa žoharima i praviti im lavirinte od kutija šibica i kartona za pakovanje. Eh, nema taj mali engleski princ pojma kako izgleda srećno djetinjstvo i bebinstvo.

Kraljevska golgota

Nije bilo lako, moram priznati. Ma ne, ne govorim o mom djetinjstvu, to je bio mačji kašalj naprema prinčevoj golgoti. Od samog izostanka kraljevske menstruacije, pa do prvog pregleda kod kraljevskog ginekologa, pa do kraljevskog povraćanja i obznanjenja da su kraljevski princ i Midltonuša jedne kišne noći ostali bez kablovske televizije, a nije im se išlo nigdje gdje ih znaju. To je bilo one noći kad je princ Vilijam razmišljao da li da opet ide u Avganistan ili da nastavi igrati video-igre. Uzdahnuo je i rekao sebi: “O tom potom. Sad će biti šta biti mora”. I otišao je u Kejtinu sobu. Ostalo pripada istoriji.

Mučno rađanje BiH

Kad se rodila jedinstvna, suverena, nedjeljiva, cjelovita, od sna prkosna, gola, bosa, neuhranjena, gladna i žedna, zemlja Bosna, a s njom i moja nesrećna Hercegovina, Tobago Trinidada, bilo je krvi do koljena. Nije to bio carski ni kraljevski rez, to je bio masakr kraljevskih razmjera, ne ponovio se. TV hulje su ignorisale prvu smrt u Sarajevu, prvu ratnu smrt, prije smrti nesrećnih djevojaka,  Suade Dilberović i Olge Sučić. Ilija Gardović je ubijen na Baščaršiji, zbog srpske zastave koju je nosio. Goran Milić, sada novinar Al Yazire, tu je smrt tada prosto - naprosto, “profesionalan” kakav jeste, ignorisao! Nije, kaže sada, htio uznemiravati javnost. Jer, tada, baš kao i sada, javnost treba uznemiravati samo muslimanskim žrtvama.  Da neko ne bi pobrkao ustaljeni slijed stvari, još od tih ranih devedesetih prošlog vijeka.  Srbijanski general Jovan Divjak, suočen sa ozbiljnom optužbom za ilegalnu preprodaju oružja, pronašao je spas u novom narodu i novoj vojsci. Jedan drugi Srbijanac, Ejup Ganić, tada još Jugosloven, takođe je sebi pronašao i narod i vojsku. Krv je potekla Sarajevom, Mostarom, i Bosnom i Hercegovinom, gdje je god bilo drugih i drugačijih. Bosna se probudila, onako gola i bosa, pospana i posr... Hm, kako god, Bosna je nakon rođenja progutala 100.000 svoje djece. Beštiju je trebalo nahraniti da bi živjela kojih par desetina godina, da novac promijeni vlasnike i zemlja opet pripadne Austriji, kako je davno dogovoreno. Eh, da nije tih zločestih Srba, Habzburzi bi nas već sve zaposlili, barem kao kurve i konobare. Elem, svi mrtvi u Sarajevu mahom su pripisani srpskoj ruci. Baratalo se brojem od 250.000 mrtvih, i to samih muslimana, pa je tako i reagovala svjetska javnost. Neki su odležali po 20 godina zato što su dobrovoljno (možeš misliti) priznali da su ubili buljuk golorukih muslimana. Kasnije se ispostavilo da su većina tih živi, ali niko nije htio gledati te sitnice. Ko je osuđen, treba da leži i kvit. Da se zna da nije Bosna šaša, već ozbiljna država.

Evropa maht fraj!

Njemačka ideja o ujedinjenoj Evropi već odavno postoji. Bosna, Hercegovina, a i ovo oko nas, imalo je svoju svrhu i u Rajhu. Trećinu iseliti, trećinu pobiti, trećinu najjačih ostaviti da radi za Rajh, osposobiti ih za kurvanje i konobarisanje. Odgojiti ih da uzgajaju zdravu hranu za Arijevce i da prikupljaju čistu vodu za čistu rasu. Hitler nije bio naročito pametan, pa je potcijenio Srbe i Engleze. Englezi su, ipak, dobro procijenili Srbe. Držaće se, znali su, saveza i onda kad im se ne isplati. Takvi su Srbi, priglupi, naivni i potrošni. Njemački će saveznici, znali su i to, “obrnuti ćurak” i okrenuti se protiv braće Nijemaca.  Ali, niko nije mogao zamisliti da će rađanje Jugoslavije, poslije Drugog svjetskog rata, biti tako krvavo! Desetine hiljada ljudi, poslije smrti miliona, bilo je ugrađeno u temelje zajedničke države. Pametni Srbi i Hrvati, smaknuti su. Jer, samo bi mogli smetati bravaru i ostaloj ekipi koji su stvarali novu elitu. Krvavi porođaj pratila je i izolacija, milioni ljudi su pošli kroz zatvore, desetine hiljada bi i sad ušli na nogama a izašli u drvenoj kutiji. Nastanak seljačke nacije na čelu s bravarem, rađanje je to nas koji jesmo, sada kad jesmo.

Zašto volimo turbo folk?

Nemojmo se zanositi. Nakon smrti elite pod bravarskim budnim okom, Tito se okružio kasapima, tokarima, prekupcima, šumarima, sitnim lopovima... Časne seoske domaćine su silom dovodili u gradove i trpali u stanove pobijenih i protjeranih  Jevreja, Čeha, inženjera, arhitekata, filozofa, muzičara, slikara... Tito je popunjavao rupe u društvu onim čega je bilo u izobilju. Tako se rađala nova klasa, radničko - seljačko - komunističko - šizofrena. Mi, vi i ja, potomci smo (manje ili više, više više nego manje, op. a) tog bašibozuka, htjeli to priznati ili ne. Posebno me iz kože istjera kad kažu da smo mi, rođeni u gradovima “fina gradska raja”. To je da se čovjek za stomak uhvati od smijeha.  Od seljačke nacije iz koje smo nastali, poslije ubijanja rijetkih gradskih i građanski orijentisanih, poslije trijebljenja naprednih i liberalnih, pravo je čudo da smo i ovakvi kakvi smo i da imamo elementarne pojmove o građanskom. Tito je od naših očeva, djedova, inercijom i od nas, stvarao ovo što smo sad. Kad se “zemlja na brdovitom Balkanu” pocijepala uz porođajni krik nekoliko država, znali smo da nam nije namijenjeno da jedemo zlatnim kašikama. Ni nama ni našoj djeci.  Znali smo. Znamo i sad, ali nam je teško u to povjerovati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.