Kraj ili početak

Jovica Pavić
Kraj ili početak

Kada se pogleda unazad, u prošli vek, a nade okrenu ka ovom, dobija se jedno katarzično, potresno ali i onespokojavajuće saznanje, da je čovečanstvo, a posebno tzv. zapadnoevropska civilizacija, koja je rođena na Balkanu, mostu koji spaja Istok i Zapad, Balkanu raspetom na krst u ime spajanja, mirenja i ljubavi, i uvek raspinjanog od zle ruke, a i od zla u nama, dakle, da je ta, zapravo zapadnohrišćanska civilizacija došla do svog kraja upravo onda kada je najmoćnija.

Kao da osluškujem Osvalda Špenglera i njegove proročke reči o propasti Zapada, koji, evo sada, u vreme dok zaista vlada celim svetom, u vreme ostvarenja svog "cezarističkog" nauma, aktivira nepovratno i neizlečivo, virus samouništenja i nestanka.

Na početku prošlog veka, 1902. godine, prvi put je na pozorišnoj sceni bio postavljen komad Na dnu Alekseja Maksimoviča Pješkova (alias Maksim Gorki). I, evo, 107 godina kasnije, sa dna se, skoro, nismo ni makli. Čovečanstvo je u svojoj ludosti izgubilo čitav jedan vek.

            I da li samo jedan!?

            Razaranje, uništavanje, mučenja, smrt; sve u slavu Mamona, boga novca, rezultira pustinjom i spaljenom zemljom napolju, a ledom u duši.

         

             Sve je već led. I misao o ledu kao transcedenci.

             I kadionica na grobu, i tamjan, i venci.

 

             I naša bela kuća pred kojom krava pase.

             I zvezda Danica iznad naše kuće sledila se.

 

             Sleđen je vinograd, vino, u vinu zapečaćeni snovi.

 

             I poezija je u ledu i psalmi Davidovi.

 

             Misao moja neporecivo mi ne da

             da vidim išta drugo do li sveopšteg leda.

 

             Tvorče, luđačka silo, genijalna euforijo!

             I ti si led. I led je sve što si stvorio."

             

Ako je led ishodište, gde je početak? Vidi li iko šta je uzrok, gde je polazište?

"Njih ne zanima dobrobit drugih; zanima ih samo moć! Čak ni bogatstvo, ni raskoš, ni dug život, ni sreća; samo moć, čista moć. Moć nije sredstvo, moć je cilj! Ne uspostavlja se diktatura da bi se sačuvala revolucija, nego se podiže revolucija da bi se uspostavila diktatura. Cilj progonjenja je progonjenje. Cilj mučenja je mučenje. Cilj moći je moć! A moć se sastoji u nanošenju bola i poniženja. Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi u željeni oblik.

Da li vam je jasno kakav svet oni stvaraju? Svet straha, izdajstva i muke, svet u kome se gazi i biva zgažen, svet koji će sa procesom rafiniranja postajati nemilosrdniji. Napredak u tom svetu značiće napredak ka povećanju bola. U tom svetu neće biti drugih emocija do straha, gneva, trijumfa i samouniženja.

               Sve ostalo će se uništiti.

               Sve!

               I, zapamtite, da je to zauvek!!!

               Uvek će biti nekoga po kome treba gaziti. Jeretik, neprijatelj društva postojaće uvek da bi ga mogli ponovo ubeđivati i ponižavati, prepuštenog njima na milost i nemilost, koji vrišti od bola, slomljen, dostojan i sopstvenog prezira - i koji će se na kraju potpuno pokajati.

                To je svet koji nam stvaraju!

                I ne samo da ćemo morati da shvatimo kako bi taj svet izgledao; na kraju će se prevazići golo shvatanje:

                 Prihvatićemo ga i postati deo njega!"

Umesto da život prihvatimo i negujemo kao harmoniju suprotnosti, kao duhovni sudar različitosti istog sopstva koji daje blagorodnu i blagotvornu, spasonosnu sintezu koja je konačni smisao svega, Mi, kao ukleti brod bez kormila i jedara, plutamo pučinom isključivosti, mržnje, laži, samoobmana i raspolućenosti, raspolućenosti koja ide kroz srce svakog pojedinca, izvršene skalpelom samouništenja.

Ne nedostaje nam volje i snage, strasti, mržnje i osvetoljubivosti da istrajemo na putu bez povratka, na putu bez istine, časti i dostojanstva!?

I šta da očekujemo i čemu da se nadamo? Da iz pačvoraka, izlomljenih ostataka prošlih života, ili iz bolnog sećanja na bivši život i, sve verovatnije, budućeg ništavila, pokušamo da ostvarimo iluziju, surogat večnog života i nadu u besmrtnost?

Na ruševinama jednog sveta, u doslovnom kao i u prenesenom smislu, unutrašnji vapaj, bezmerna nesreća, jad i beda, a nada i strast, Život kao dar i čudo istovremeno, prizivaju Boga još jednom, e da bismo se spasili, ali, kako reče Tarkovski glasom Teofana Grka u Andreju Rubljovu: "Kada bi Gospod sišao na zemlju i ponovo ponudio ljubav, ljudi bi ga ponovo razapeli."

Iako pod tim ruševinama još tinja život i njegova iskra nije ugašena, iako sa svih strana stižu "vesti" kako nam je svima bolje, i kako "svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo", ja "u svetlu budućnost gledam kroz tamne naočari".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana