Konkurs za novog kolonizatora

Ja, ljudi moji dobri, vjerujem u genetsko pamćenje. Tamni Azijati, Huni, Mongoli, izazivaju u meni neku jezu. Valjda ostalo od onog vremena kad su, prežderani sirovim mesom zagrijanim i posoljenim između sedla i konja, hametice ubijali moje pretke. Ježim se od njemačkog jezika. Dobro, to se može objasniti filmskom industrijom između dva rata. Mada, mislim da su, ponavljam se, Bata Životinja i Ljubiša Samardžić Smoki, slavni glumci međuratne provenijencije, pobili više tih germanskih mučenika nego što ih je došlo u tu zlosretnu Jugoslaviju, zemlju bratstva, jedinstva i masovnih grobnica. Na četvrtoj sam godini komunikologije, ali vučem ta dva ispita njemačkog, nikako mi se nije dalo naučiti ga. Francuski, engleski, španski, čak i italijanski (šta će, kukavelji, natjeralo ih na nas pa morala čeljad, nije pit'o Musulin hoćeš li ili nećeš), ali taj njemački mi nikako neće na usta pa Bog! Potrošio gomilu para na vanredno studiranje, ispolagao po tri semestra španskog i engleskog, položio psihologije, didaktike, metodologije i svašta nešto još, skoro pa sve, pa mi natakarili i taj rajhovski, Bog dragi mi je svjedok da ga moja usta ne mogu ispljunuti bez velike nevolje. I Musolinijev jezik podobro varim, iako sam se i od njega branio. Ja te Italijane nikad nisam shvatao ozbiljno. Moj je ćaća prije rata imao italijanska kola, "fijat 132", sjećam se da je taj auto više na kanalu nego na cesti bio. A spadao je u snažnu i luksuznu kategoriju italijanskih kola.

Majmunska genetika

Genetika pamćenja je dokaziva, čak dokazana. Kad u kavezu s majmunima... Ne mislim na BiH već na pravi kavez, dakle ne na pokušaj države sa stranim protektorima već na zoološki vrt sa čuvarima i doktorima za kojekakvu živinu. Elem, kad se šimpanzama, primatima manje inteligentnim od najglupljeg visokog predstavnika, čak i od onih tipa Pedija Ešdauna, u kavez pusti tigar, ovi ga radoznalo zagledaju. Naravno, tigar je sit i bezopasan, rođen u kavezu i naučen da prede i kad ga udaraju štapom po glavi, baš poput nekih naših predaka. Tigar, dakle, pobuđuje zanimanje. Uh, zaboravih reći, primati u kavezu su, baš kao i tigar, rođeni u zarobljeništvu, nikakvog kontakta sa divljim mačkama te marke i veličine nisu imali. Pa, logično da se ne boje ogromnog predatora, nikad ga ni čuli ni vidjeli, nikad ih nije ni lovio ni čerečio, pogotovo strijeljao, plinom dušio ili na kolac nabijao. Pardon, ovo zadnje troje neki drugi primati rade jedni drugima. Međutim, kad se kavezu s majmunima približi lav, između rešetaka zavlada haos, panika, egzodus i opšti nered sa ozbiljnim posljedicama po hijerarhiju majmunske zajednice zvane kavez s majmunima. A zašto? Zato što u Africi, gdje žive šimpanze, nema tigrova. Nasuprot tome, lav se često gosti primatima marke šimpanza. Bez obzira na to što nikad nisu vidjeli lava, boje ga se. Tigra ne, nije im ni pretke jeo. U njihovim genima je zapisan strah od lava, kao ovaj moj animozitet prema Azijatima. Ne bojte se, nisam ja Amerikanac, neću im ništa.

Sklonost nesklonom

Sklonost vojničkoj odjeći i nesklonost ubijanju nepoznata svijeta, psihičku bol u stomaku i uživljavanje u tuđe muke, naklonost Romima i još ponešto, ne znam od koga sam naslijedio. Zapravo, djed Nikola me je učio da poštujem Cigane, da ih uvijek lijepo pozdravim i pomognem im ako mogu. Život u ovoj našoj 'Ercegovini i nešto sjevernijoj Bosni, crn je i kad si bijel, a pogotovo kad si crn. Zapravo, naučio me je i da poštujem starije i kad mi idu na živce, ali sam to nekako zaboravio. Genetika, ona tjelesna, kažu, doseže do 27 generacija unazad. Milioni kombinacija! Bože, hvala ti što si dozvolio da naslijedim lijep nos, baš mi se sviđa. To što ne volim Tatare, nema veze. A i jedini Azijat kojeg viđam je onaj unuk sjevernokorejskog diktatora, onaj mali što se u Mostaru škola, a on mi je sav nekakav umiljat i pristojan, kao da je kakvo čeljade iz Baćevića ili s Bune, a ne iz bezbožne diktature gdje hoće čovjek čovjeka od puste gladi izjesti. A naslijedio sam i ova kamena brda oko Mostara, čak će mi i gruntovno nešto od toga ostati. Nije nešto, kad sam bio mali, nisam tu u Mostaru mogao poštenu tisu ili kakvo drugo savitljivo drvo naći da si luk napravim i pošteno strijelu odapnem. Od velebnih šuma je ostalo samo sjećanje, više u genima nego na brdima i u dolini isječenoj sa šest rijeka. Da, šest rijeka je tu. Neretva, Buna, Bunica, Jasenica, Radobolja, Posrt. Može biti da ima još poneka, ali se sad ne mogu sjetit.

Šuma bez druma

Ja se u šumi nikad ne izgubim. U zgradu kad uđem, ne znam više s koje strane sam ušao. U Zagrebu se redovno izgubim, pa pitam ljude gdje je šta, iako mislim da ga poznajem. U Beogradu bih, da nije Bog stvorio te taksiste, lutao kao pile u magli. Ali, u šumi uvijek znam gdje sam ušao i kuda treba ići da bih stigao gdje sam naumio. Seljak čovjek, džaba mi se u gradu stoput rodit. Genetika. Zapravo, prije kakav šumar, lovac, nešto što u šumi živi. Brda oko Mostara još imaju velike halke, velike da se ruka kroz njih može provući. Ako ih ljubitelji alki nisu poskidali i prodali staretinarima. Neki su baljezgali o tome da je tu nekada bilo more, pa se brodovi vezali. Kao da smo mi Hercegovci vesla sisali i ne znamo da je more skoro školski čas vožnje daleko i da od njega imamo samo jod u vazduhu i galebove na Neretvi. Ozbiljni su otkrili da su te alke služile za spuštanje džinovskih debala do rijeke Neretve, kasnije bi trupci išli rijekom do Jadranskog mora. Tamo bi ih Mlečići, Venecijanci, zabijali u morsku vodu i na njima pravili grad. A nas su oslobodili od te mračne šumetine, jelena i srna, zečeva i lisica, risova i vukova. Zečeve i jelene smo vjerovatno pojeli, kad više nije bilo šume da se u njoj sakriju. Vukovi su, kanda, od gladi pomrli i postali kožusi i šubare, pomrli kao onih par miliona čeljadi u Sjevernoj Koreji onomadne, jer nije bilo zečeva. Od gladi se i kod nas umiralo. Da, i genetski strah od gladi je ostao. Zato pazim da ne budem gladan, da ne bih umro.

Bili pa opet

Mlečani bili i otišli, baš kao i Grci, Rimljani, Turci... Austrija dokrajčila goluždrava brda. Postalo drveće pragovima za austrijsku željeznicu. Nešto i pošumili. Mislim da je od svih kolonizatora, Turska bila najmerhametnija prema prirodi mog užeg zavičaja. Posjeklo se drveća koliko je trebalo za izradu čibuka i za napasanje ovaca. Jedine dvije izvozne stavke o kojima je nađen zapis bile su nekoliko stotina hiljada oka izvezene vune i 400.000 čibuka proizvedenih u BiH skupa, dakle u oba pašaluka koja su Turci, očigledno politički pismeniji od Austrijanaca, držali "napose", dakle razdvojeno, kao što je i red. Ne znam jesu li nam baš Rimljani pobili lavove, ali velikih mačaka se baš nešto bojim. Eto, čak i dvije hiljade godina dalek strah, još je živ. Moj strah od Germana i genetski animozitet, stečen valjda u tih par ratova, pokazao se opravdanim. Umjesto plinom u plinskoj komori, kako doliči Germanima, meni su Austrijanci natakarili OMV pumpu, pa me truje sistematski i polako. Valjda su s vremenom omekšali i oslabili, pa sad tako ubijaju čeljad. Fascinantno je kako se izvuku i kad na zemlji za zgrade naprave trovačnicu, baš kao u Drugom svjetskom, kad su Nijemci platili ceh i za njih. Ne pada im na pamet da, kao Turci, puste prirodu i društvene odnose da se sami razvijaju i čeljad da se sama međusobno ubija, sve moraju sami. Valjda tak'a rasa, ne vjeruju nam da se znamo sami tamaniti, džaba ovoliko mrtvih Srba, Muslimana i Hrvata. Doduše, isisavanje para im dobro ide. Svakih par nedjelja iz svake banke (iz stotina njih) nekoliko vreća naših evrića ide za bratski Beč. Ja mislim da su zato ubijali Jevreje u onom Drugom svjetskom, da bismo mi sad morali od Germana da zajmimo pare, da nam kožu s leđa deru kamatama onako kako Jevrej nikad ne bi. Pobili su jedini svakog poštovanja vrijedan i radin narod koji su našli kod nas, da nam sada mogu soliti pamet i slati kojekakve mucavce da nas uče kako ćemo viljuške i kašike u rukama držati, koja nam je država i kako nam se zove narod.

WC papir u opticaju

Šumu su mi odnijeli u Italiju i Austriju, dakle. Neka, halal im bilo. Dabogda se na stubovima nahodali i u vozu navozali, neka im naše drvo i za mrtvačke sanduke posluži, nismo mi Hercegovci nikad na kraj srca bili. Nije Beg cicija, kad ide june - nek ide i uže. Sadimo mi sad neke šume, kao eto, pošumljavamo. Ali, džaba. Svakog ljeta to ponovo nekako izgori. Odvikla se, brate, brda od šume, baš kao i mi. Džaba su i komunisti branili koze, bez koza šiblje naraste poveliko pa lako plane i eto belaja. Odvikli se mi od koječega. Samo od jednog se nismo odvikli, nažalost. Od toga da budemo kolonija. Čini mi se, eto, da smo kolonija svakom kome se prohtije. Recimo, da smo bosanska kolonija. Kad se Bosni prohtije dukata, pošalje šikucije i inspekcije u Hercegovinu, da se malo "potkože" i podebljaju "budžete". Treba para, samo Sarajevo film festival pojede nekoliko miliona svake godine. Osim toga, Sarajevo nema bob-stazu. A olimpijski grad, ne more to tako! Ja bih, eto, ako se već mora, da budemo francuska kolonija. Nekako bismo mi s njima izašli na kraj. Ako ništa, grlatiji smo od njih. A francusko gorivo je puno bolje od austrijskog. Kako znam? Pa, po relaciji kvalitet - kvantitet. Ko nema kvalitet, nadoknađuje kvantitetom. U Grenoblu, gradu veličine Mostara, postoje 2 (slovima: dvije) benzinske, jedna na ulazu a jedna na izlazu iz grada. I razmišljaju o zatvaranju jedne od njih. A nesretni Mostar ima 3 (slovima: tri) OMV benzinske, pored 30 izgrađenih ranije. Smrdi im gorivo kao da u njemu tvora drže. Ili, recimo, da budemo norveška kolonija. Zašto ne? Fin svijet ti Vikinzi, od njih se ne ježim kao na Nijemce i Austrijance, iako su i oni Germani. Ne bih da budemo engleska ili američka kolonija, ne mogu im još uvijek Gadafija halalit. Uostalom, zašto bih ja predlagao? Postoje demokratska sredstva za... Uh, zaboravio sam, referendum i ostala izjašnjavanja tog tipa su zabranjena, ne daju Austrija i Bosna. Dakle, preostaje samo jedno. Da se raspiše konkurs, pa ko da više neka nas ponižava, truje, nabija na kolac ako treba. I, neka ne bude ono "dođem te". Nema "zaposliću radnike i sanirati dug". Neka plate. I to ne evrima, u zlatu! Nismo toliko jeftini da nas plate evrima. Na njima piše "papir u opticaju". Takvog se nađe i u WC školjci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.