KOLUMNA: Jad i bijeda pravosuđa

Sve to se tiče pritužbe koja je protiv mene podnesena zbog toga što sam kao nadležni sudija odbio da primijenim neustavni tzv. zakon OHR-a o zabrani raspolaganja državnom imovinom. A odbio sam zato što nijednim međunarodnim ugovorom niti odlukom Generalne skupštine ili Savjeta bezbjednosti UN nije propisano da postoji tzv. savjet za primjenu mira niti da takvo tijelo može odlučivati o unutrašnjim pitanjima u BiH ili kazati pojedincu (zvanom visoki predstavnik) da on to čini ovdje kod nas, a ne ustavne institucije BiH.

Dakle, ja sam, pošto je protiv mene u toku disciplinski postupak zbog te presude, tražio od Kancelarije disciplinskog tužioca VSTS-a BiH da mi dostavi tekst pritužbe koja je podnesena toj kancelariji, kako bih znao od koga i od čega se branim. Očekivao sam da će mi navedena kancelarija udovoljiti zahtjevu, s obzirom na to da me je prije toga optužila i za moju knjigu „Politička anatomija jedne presude" u vezi s kojom mi je već dostavila pritužbu, pa sam tako mogao vidjeti ko me je napao i kojim prizemnim navodima se služio u toj pritužbi zbog moje knjige. Međutim, ovaj put, budući da je u pitanju OHR, u sve uskače Halil Lagumdžija pa on odlučuje da mi ne da pritužbu, čime eklatantno povređuje moje pravo iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima da kao tuženi budem podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv mene. Jasno je da se ne može biti podrobno obaviješten ako se tuženom uskrati da zna ko je podnio pritužbu protiv njega i šta je njen sadržaj, pa u takvoj situaciji tuženi biva lišen i prava na pravično suđenje koje je takođe propisano članom 6. Evropske konvencije, kao jednog od temeljnih ljudskih prava. Uprkos tome, Halil Lagumdžija je odlučio da mi ne dozvoljava da znam šta je sadržaj pritužbe protiv mene i ko ju je podnio. Pri tome se služi razlozima koji su nezakoniti. Jer, reče Lagumdžija da Zakon o VSTS-u propisuje da pritužba i informacije prikupljene tokom istrage predstavljaju tajnu, osim za VSTS, zaboravivši da ta zakonska odredba znači da pritužba može biti tajna za treća lica, ali nikako ne može i ne smije biti tajna za optuženog. Naime, on nije treće lice već optuženi, pa se postavlja ne samo pravno nego prije svega zdravorazumsko pitanje kako će se optuženi braniti ako ne zna od koga se brani i šta je sadržaj pritužbe. Da, reče Halil Lagumdžija da mi ne da pristup toj informaciji i zato što, kako on misli, Zakon o VSTS-u ne propisuje obavezu dostavljanja pritužbe. Prema ovome ispade da ako zakon ne sadrži riječi „obavezan je" ili „dužan je", ja nemam pravo da dobijem navedenu informaciju. Takvo poimanje prava je apsolutno iščašeno, jer je pravo optuženog da bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega, što neizostavno uključuje i sve informacije o tome ko je podnio pritužbu protiv njega i šta je njen sadržaj. Stoga iz takvog ustavnog prava jasno proizlazi obaveza organa pod čijom kontrolom je tražena informacija da je dostavi optuženom. Na kraju, reče Halil Lagumdžija da mi ne da traženu informaciju i radi zaštite procesa donošenja odluka VSTS-a u disciplinskim predmetima. I u ovom dijelu odluka Lagumdžije je klasičan vid proizvoljnosti i samovolje, jer osim isprazne tvrdnje o navodnoj "zaštiti procesa donošenja odluka VSTS-a" on nijednom riječju nije konkretizovao kako bi u mom slučaju bilo narušeno odlučivanje VSTS-a time što će meni kao optuženom biti dostavljena tražena informacija. Naravno da neće, niti time objektivno može biti narušeno odlučivanje VSTS-a. Upravo suprotno, uskraćivanjem prava na tu informaciju samo se povređuje ustavno pravo tuženog na pravičnu raspravu o svim relevantnim informacijama, čime se povređuje i pravo tuženog na odbranu.

Sitna knjiga

Halilova sitna knjiga s početka ovog teksta nije samo dokaz anomalija na koje sam prethodno ukazao nego me je, u nizu drugih pravosudnih izopačenosti, neodoljivo podsjetila i na suštinske karakteristike procesa pravljenja (ne kreiranja, pošto kreiranje predstavlja prefinjenu riječ) ovdašnjeg pravosuđa. Na to se iznova trebamo podsjećati da nam se ne zamagli ono što slijedi u nastavku teksta. Jer, kako s pravom ističe dr Zoran R. Tomić profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, vrijeme je „kadro da učvrsti mitove i zablude, učinak vremena je znatno precenjen, prašina te distance ne leči stare rane, ali ih često bolno magli".

Dobro se sjećam, kao da je juče bilo, nečega sa čim je u ovdašnjem pravosuđu započeto prije 20 godina. Radeći kao sudija Osnovnog suda u Doboju u to vrijeme imao sam priliku da neposredno zapazim ne samo koliko se sudije mogu nisko spustiti u svojoj servilnosti, već i koliko im od te servilnosti budu blokirani mozak i sposobnost racionalnog rasuđivanja. U decembru 2001. godine tadašnji visoki predstavnik Volfgang Petrič zloupotrijebio je svoja ovlašćenja iz Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, nametnuvši Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Time je ukinuo obavezan pritvor u krivičnom postupku i naredio da se iz člana 191. Zakona o krivičnom postupku briše dotadašnji stav 1. kojim je bio regulisan obavezni pritvor, a da dotadašnji stav 2. postaje stav 1. člana 191. Nakon toga, u rješenju broj Kv 175/2001 od 21.12.2001. godine Osnovni sud u Doboju se, u obrazloženju odluke o produženju pritvora protiv okrivljenog lica, poziva na stav 1. člana 191. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Međutim, da bi sve bilo kako je naredio visoki predstavnik, pa i kad je riječ o označavanju brojeva, brine se Okružni sud u Doboju koji, u postupku po žalbi na pomenutu odluku osnovnog suda, u obrazloženju svog rješenja broj Kž 193/01 od 27.12.2001. godine ukazuje osnovnom sudu da griješi kada se poziva na raniji stav 1. člana 191. pomenutog zakona, jer taj stav, prema naredbi visokog predstavnika, više ne postoji. Dakle, visoki predstavnik je rekao da raniji stav 1. više ne postoji i da na njegovo mjesto dolazi raniji stav 2. i tako mora biti, a ako slučajno sve ovo promakne nižestepenom sudu onda je tu sud višeg stepena da pazi da se i kod označavanja pojedinih stavova zakona sprovodi ono što je naredio visoki predstavnik.

Nekako u vrijeme kada i prethodni događaj, imao sam priliku da u istom sudu neposredno posmatram ponašanje sudije koju je isti visoki predstavnik imenovao za člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH, institucije koju je neposredno prije toga nametnuo visoki predstavnik, suprotno svojim ovlašćenjima. Ta žena, koja je tokom rata u BiH bila sudija Vrhovnog suda Republike Srpske, bez imalo ustezanja je prihvatila imenovanje, iako bi po prirodi svog posla, i prethodnom sudijskom iskustvu, trebala znati, samo ako je pročitala Dejtonski mirovni sporazum, da niti visoki predstavnik ima pravo da osniva institucije u BiH niti da imenuje njihova službena lica. Uprkos svemu, ta žena je ne samo prihvatila da je protivpravno imenuje visoki predstavnik nego je zbog toga u sudu organizovala i čašćenje ostalih svojih kolega hranom i pićem, a oni su se u velikom broju odazvali njenom pozivu i zdušno joj čestitali na imenovanju. Potom je ta osoba, udružena sa ostalima čija imenovanja je na isti protipravan način nametnuo visoki predstavnik, sjedila u Sarajevu i u VSTS-u BiH odlučivala ko (ne)će biti sudija ovdje kod nas. Pri tome je za nju obezbijeđena funkcija sudije u sudu koji je željela, iz kojeg je nakon više godina otišla u penziju. I nije ona usamljen primjer, jer ih ima još koje je, kao i nju, visoki predstavnik imenovao za članove VSTS-a BiH. Sa jednom takvom radim kao sudija u Okružnom sudu u Banjaluci, u koji je ona došla bez dana iskustva sudije osnovnog suda, a sve nakon što ju je visoki predstavnik svojevremeno postavio za člana VSTS-a BiH i onda je takav VSTS odlučio da ona postane sudija Okružnog suda u Banjaluci.

Napisah sve ovo da bih pomoću nekoliko praktičnih primjera, kakvih je ogroman broj, pokazao koliko su sudije u Republici Srpskoj, radi sopstvene afirmacije, podilazile svemu što naredi visoki predstavnik. Pri tome su sudije, u svojevrsnom sociopatološkom stanju ličnog i kolektivnog ludila i straha, prelazile, bolje reći gazile, aksiomatski jasne stvari da visoki predstavnik ni prema jednom izvoru međunarodnog i unutrašnjeg prava nema ovlašćenje da ovdje mijenja važeće ustave, da nameće zakone, da osniva institucije niti da imenuje i smjenjuje pojedince.

Sudska hijerarhija

Zahvaljujući, dakle, takvom servilnom i protivpravnom ponašanju sudija, a ne samo istom takvom ponašanju domaćih političara, visoki predstavnik je mogao da nametne i sprovede u dejtonskoj BiH brojne promjene ovdašnjih ustava i da nametne brojne zakone. Jer, sve te protipravne akte visokog predstavnika bespogovorno su sprovodile ovdašnje sudije, od dna do vrha sudske hijerarhije.

Na takvim osnovama, dakle, počiva cijela konstrukcija beščašća, hipokrizije, prevara i zloupotreba vlasti kojima se poslužio i služi visoki predstavnik u BiH, i na toj pravnoj i moralnoj patologiji stoje sve institucije koje je on nametnuo u BiH, kakve su Sud BiH, Tužilaštvo BiH, Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) i brojne druge.

Svako ko se usudi da ukaže na takav jad i bijedu ovdašnjeg pravosuđa, kao i na jad i bijedu OHR-a i njegovih silnih zloupotreba i kriminala u proteklih četvrt vijeka, biće proskribovan. I to ne samo od visokog predstavnika već prije svega od onih koji su zahvaljujući upravo tom ohaerizovanom sistemu vladanja uzletjeli do pravosudnih visina kojima objektivno nikako ne pripadaju, odnosno do institucija koje je stvorio visoki predstavnik kriminalno kršeći sve norme međunarodnog i unutrašnjeg prava.

Piše: Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.