Kod Zomonjića u Staroj Gori

Tu ljudi od davnih dana lome kamen, potom i svoj hljeb zamiješen kamenim znojem. Od Krupca kreni desno uskim putem, jer lijevo, šira cesta vodi prema Igmanu. Idući tim putem, desno, sa obje strane ukazaće ti se i poneko seoce. I kad pomisliš da te dalje čekaju samo gusti obronci Bjelašnice, koja kao da je protrčala pored Igmana i polukružno ga pretekla - odjednom ćeš naići na dvije prekrasne kamene kuće. Jedna pored druge, okružene mnogom voćkom i zelenilom, osamljene na obroncima planine, one zaustave svakog namjernika. I da nećeš, pred njima moraš zastati. S ove stane, s koje si došao, kuće su posljednje, a da stižeš od Bjelašnice, sa suprotne strane, one bi bile prve srpske kuće u Republici Srpskoj. Tim putem prema planini, možeš dokle god hoćeš, i do Nikšića. Ali kad se vraćaš moraš proći kroz Staru Goru.

Zaljubljenik u življe i rastinje

Nikšić nije pomenut slučajno. Neke daleke jeseni, ima tome više od četrdeset godina, kroz Staru Goru, pješačeći preko brda i dolina, prošao je i Mijo Mijušković. Već tada poznat vajar, radio je i živio u Meteorološkoj stanici na brdu iznad Nikšića. Zanesenjak, fantasta zagledan u nebo, slušao je vjetar i oluje, u prirodi nalazio čudesno, prirodom oblikovano korijenje, drveće i kamenje, vukao to na leđima uzbrdo, do Stanice i preoblikovao prema svom liku i svom postojanju. Tako je, recimo, od samo jednog nakrivog drveta i dva trouglasta kamena, izvajao lik čuvenog beogradskog pjesnika, boema i moguće divne dvorske lude da je bilo dvora, Jakova Grobarova. Znao je Mijo Mijušković da je to nekadašnji dječak Mile Kovačević koji je iz Mostara krenuo bos, preko Sarajeva u Beograd, kojem je i on dao daha iz svoje duše.

Mijo je zorom banuo u Sarajevo, u ulicu Điđikovac, u kojoj je stanovao drugi zaljubljenik u življe i rastinje, čuveni biolog i naučnik evropskog glasa, prof. Radomor Lakušić i njegova, sada nažalost udovica, prekrasna Minja rođena u Gacku, u čuvenoj porodici. Oni zaslužuju neuporedivo veću počast i pažnju od ovog skromnog podsjećanja u Staroj gori, pred kućom Zimonjića. Skoknuće Mijo i do Tilave, gdje sam za njega ostavila dva trupčića breze. Kod sestre u školi u njih ću upisati svoje riječi za "Nijemo kolo", a samo Mijo zna kako će ih preoblikovati u skulpturu. Da mi je znati je li sačuvana Mijina najneobičnija i najljepša pjesnička antologija. Jesu li sačuvane pjesme o maslini, rukom Vesne Parun upisane u drvo masline. Dobri Bože, je li sačuvano ono: "Ide čovjek pored reke, pevač beskrajni... sklanjaj decu majko moja ide zločinac..." Branislava Petrovića, "Dečanska zvona" Darinke Jevrić u stablu jasike...

Selo sa dvije kuće

Stara Gora je selo, bolje, ime sela sa dvije kuće, jedna Močevića, jedna Zimonjića. Od Ilidže, pa sve do Trnova, u selima i zaseocima slijeva i zdesna, svuda ima Močevića, a Zimonjića na tim potezima ima malo, iako su i oni poznati, a trag im čuven i svijetao. U Staroj Gori je Miloš Zimonjić, osamdesetpeta mu je, sjedimo na klupama oko ovećeg stola ispred kuće i šalimo se, zadirkujemo. Tako se ljudi najbolje upoznaju i dolaze do ozbiljnih razgovora. Miloš je duhovit, pozna život i ljude s mnogih strana i lijepo pripovijeda.

Malim podsjećanjem prvo pominjemo Petra Zimonjića, onako kako se pominju sveti, jer je svetost zaslužio svojim časnim i dobrotom posutim putem, kao i svojom mučeničkom smrću u paklu Jasenovca. "Tebe peku, mene kolju..." prekida Miloš sagovornika i skraćuje priču o strašnoj smrti Vladike, čijim imenom se naziva i Krsna slava Grada Istočno Sarajevo. "Petar Zimonjić, pokoj mu čistoj i svetoj duši njegovoj, da...iz istog smo gnijezda, iz Gacka, ali je svako poletio svojoj sudbini...      

Mog djeda su Turci protjerali iz Gacka, odbio je besplatno da radi na aginom imanju, kao i da obavezu namiruje u novcu, ništa nije htio, a zašto i bi, bilo je to za srpskog seljaka robovanje." Mlad i vrijedan, djed se ubrzo nastanio u selu Stajišta, gdje se i Miloš rodio i gdje je živio sve dok se nije oženio. Stajišta su u opštini Trnovo, a Stara Gora je ilidžansko selo, sada je to Istočna Ilidža. "Svako misli da je ovo Bogu za leđima, kaže Miloš, a nije. Zađi samo pet metara iza ove kruške, stani, i vidjećeš kako ti pred očima pukne vidik preko cijelog sarajevskog polja - koje su od šiblja i šikara, močvara i baruština, decenijama krčili naši ljudi, sad ih tamo više neme... A samo malo okreni pogledom od kuće, vidjećeš naše groblje, maleno je, ali u njemu su svi naši ljudski i po našem običaju zaslužili svoj počinak. Tamo je i moja žena Vukosava. Od 2003. ona čeka da joj dođem".

Mladi neće da se žene

Vukosavini roditelji imali su samo nju, djeca su im umirala, ravno devetoro su izgubili do pete godine života. Tada je važilo ono "moli se Bogu, ne idi doktoru...", jer teško je bilo smoći dinar, a i narod je bio nepismen, zaostao. Ja sam se ovdje priženio i djecu sticao u drugom vremenu, možemo mi pričati koješta, ali ni ti ni ja ne možemo znati ono što zna doktor. Djecu treba sačuvati, nego šta". O svojoj Vukosavi Miloš govori kao da je živa, kao da je tu pored nas, što u stvari i jeste. Upoznali su se na zboru kod Crkve u Blažuju. "Čim sam je vidio znao sam da će biti i ostati moja Vukosava...Ti se sa mnom šali, ali znaj, ja se nikad nisam oženio niti bi ikad... neću da izdam kosti svoje žene, hoću s njom da budem i u smrti lijepo kao što sam bio i u životu. Neki mladi ljudi danas neće da se žene, ja ne mogu zamisliti život bez žene. Najviše što život znači jeste to da muški i ženski čovjek rode djecu, da ih stvore i od njih naprave ljude. Vukosava i ja zaimali smo sina Krstu i kćer Živanu. Krsto se oženio Dragicom, imaju dva sina, Dalibora i Vladimira. Živana mi, Bogu hvala, ima Predraga, Miodraga i Draganu. Jedan sin joj je poginuo u ovom ratu, šta ćemo, da Bog da bio to posljednji..."

Miloševog sina Krstu i njegovu Dragicu upoznala sam prošle godine. Pošla sam od Krupca putem kojim ranije nisam prolazila, slabo sam poznavala kraj prema Trnovu, a namjeravala sam da berem drenjine. Svega tamo ima, čula sam, kupina, malina, trava za čajeve i za lijeka. Po osunčanim padinama ima i sunčanica. Bilo je drenjina, rodile su, ali lani u ovo doba još nisu bile sazrele. U nadi da ću naići i na zrele išla sam sve dalje i našla se kraj malog groblja Močevića i Zimonjića. Bože, pomislila sam, kako je lijepo ovdje odmoriti se od života, sve svoje bure i buke ostaviti u ovoj tišini. Grobljanska vratašca bila su otvorena i polako sam ušla. Od dvadesetak krstova, prvo sam ugledala jedan neobičan, najmanji, drukčiji. Kad sam se približila shvatila sam da je i najstariji. Skromni, skoro neugledni nadgrobni spomenik bez imena, jasno se još uvijek vidi u njemu urezana, uslikana - ruža! Nikada to nigdje nisam vidjela.

Primijetili su me Močevići i Zimonjići i pozvali na čašicu rakije od divljih krušaka. Pijem je uzdravlje već godinu dana i sve mi se život produžava. A Milošu Zimonjiću, dragom imenu i mog oca, od srca poručujem da i dalje misli na svoju Vukosavu, jer ni meni ne pada na pamet da još koji put budem udavača.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.