Ko to tamo govori!?

Govor je kad jedan govori a puno njih sluša. Tako general Kastro drži ljude "uzgor", ili je bar držao dok je bio pri snazi, po desetak i više sati svojih govorancija. Šta se može, voli čovjek sebe slušati. Najljepši dio govora, iako to niko na Kubi neće priznati, je onaj na kome se vidi da Generalisimo počinje pokazivati znakove umora i manjak humora. Sve što je tegobno, na svu sreću, ima i svoj kraj. Tako i Kastrov govor. U međuvremenu, nikom od slušača ni na kraj pameti nije da se počne sašaptavati sa osobom do sebe. Jer, ako General vidi, obrao je zelen bostan. Ne mora ga prostrijeliti starinskom puškom ostalom još iz II sv. rata, dosta je da dotičnog prostrijeli pogledom pa da se nesavjesni slušalac sav drhturav i klecavih koljena vrati u svoj derutni stan i kaže familiji da je General nešto ljut na njega. Džaba što mu general neće ništa, ni Kastro ne ubija zbog šaputanja, svejedno nije lako kad otkriju da nisi dobro slušao Vođu. Sutradan će mu se činiti da ga svi nekako... čudno gledaju, kao da je prošle noći duboko uvrijedio predsjednika. Ko zna šta je sljedeće. Da ga proglase američkim špijunom? Izdajnikom? Kontrarevolucionarom? Kapitalistom ili nekim drugim "elementom"? Da kažu da ne voli Tit.. Uh, izvinite, malo sam se "prenio" na neki drugi kontinent, iako u slično vrijeme. Da kažu da ne voli Kastra? Ni dušmanu za poželjet na toj Kubi.

Crne ovce na rajskom polju ćutanja

Šutnja je zlato. Tako vele preživjeli, oni sa iskustvom preživljavanja svih vremena i režima. Oni koji, kad kralj padne, hrabro skoče na njega ne bi li mu otkinuli uho ili nos i kasnije se hvalili svojim trofejom unucima, istim onima koje će učiti da je ćutanje zlato i jedina prava stvar za poštena čovjeka. Nijedan pošten Kubanac ne bi pisnuo naglas nešto protiv Generala. Ne baš zbog zatvora, zlatan je Kastro, nego zbog drugih Kubanaca. Neće niko da bude crna ovca, da ga ljudi počnu izbjegavati, da bude "mimo svijet". I zidovi imaju uši, doći će loš glas do uha kakvog zlopamtila koje će dohaberiti (opet turcizam, op. a) Generalovom pukovniku, pa eto belaja (turcizam ili ne, sviđa mi se riječ) pa će biti javne osude, blamaže, možda i kakvog prevaspitavanja na Golom Oto... Opet sam pobrkao vrijeme i mjesto. Šta se može, star insan (čovjek), matuh (ispirio), ne zna više ni gdje veže ni gdje driješi. Kao meni prije dvadeset i nešto godina, kad su mi oduzeli kaiš i sveze na cipelama pa govorili kako sam loš vojnik i naopak primjer drugim vojnicima, pa me odveli u zatvor u zatvoru zvanom kasarna, da vidim i ja koliki sam nesoj i avetinja, pošto je to isto vidjelo cijelo smjerno i poslušno bataljonče. Samo zato što sam poručniku Miletu Ilibašiću rekao da je suptilan kao nilski konj. Bio sam, zasluženo, okružen ćutanjem onih koji su u tom trenutku bili bolji od mene. Dakle, ćutnjom svih. Onda sam skontao da je u zatvoru puno bolje i ugodnije, čak ima i više slobode, nego napolju i na obuci. Ali, to nije ova priča.

Što nije ćutnja jest smutnja

Zna se ko treba da govori a čije je da ćuti. Inercija totalitarizma iz Titove epohe, drži se i dan – danas. Inercija ćutanja o svemu o čemu i ostali uokolo ćute, nagrađuje se tihim odobravanjem punim... naravno, ćutnje. O obračunu, ponekom čak i teškom artiljerijom, Cacinih i Jukinih branitelja unutar Sarajeva, recimo, ćuti se. O snajperskom tamanjenju Sarajlija svih nacija od strane "Ševa" (patrioti Bosne sa specijalnim zadacima, op. a), takođe se ne smije pričati. Pisati pogotovo, to je tema o kojoj niti se priča niti se piše. Baš kao što se ne govori i ne piše o međusrpskom i međuhrvatskom ubijanju. Svađe srpskih jedinica nerijetko bi završavale krvavo, s posljedicama, nekad smrtnim, i za civile. Da ne pričamo o unutarhrvatskom sukobu između onih koji bi se pokorili bosanskoj ideji i onih koji bi zadržali hrvatsku, kad se ono potukao HOS i HVO. Situacija danas nije dobra, nimalo, ali su barem stavovi jasniji. Stav naroda je manje – više jasno artikulisan. Uzaludno je više traženje Hrvata koji ne misle kao ostali Hrvati i potraga za Srbima koji ne misle kao ostali Srbi, jasno je da ostali Srbi i Hrvati ne misle kao Srbi i Hrvati dragi Bošnjacima. Na svu sreću, Hrvati i Srbi ne traže Bošnjake koji misle kao Hrvati i Srbi, haos bi se povećao kad bi i oni počeli tražiti Bošnjake po svojoj mjeri.

Građanska hrabrost i rupe u asfaltu

Glasan govor nije drag narodu. Ko glasno govori, opasan je. Kafana, u redu. Frizeraj, može. Novine? Radio? Kad Mostarca, s mikrofonom u ruci, pitate o rupama u asfaltu, oni kažu "Nemoj meni politike!". Ne bi on da uvrijedi nikoga. Gradsku upravu da uvrijedi, nema šanse. Misli jadan da mu neće izdati rodni list, iako ga ionako mora platiti. Ne pita ništa, iako zna da mu se po zakonu mora odgovoriti za mjesec dana. Neće da se zamjera. Kvart u kojem sam odrastao pliva čim padne kiša, kanalizacija već godinama "ne pije vodu". Auta se "gingolaju" u vodi kao barke u onoj klapskoj pjesmi, a svi ćute. O peticiji Gradskoj upravi niko i ne misli. Jednostavnije im je po kiši nazuti čizme ili izuti čarape pa u vodu iz kanalizacije, između guja i akrepa (sreća pa Mostarci još ne puštaju aligatore i kajmane u kanalizaciju), na otčepljivanje zaparloženih šahtova u kojima, čini se po zapuštenosti, još uvijek ima preživjelih iz zadnjeg rata koji još ne znaju da je isti prošao i da se više ne trebaju sakrivati. A Gradska uprava namjerava im početi naplaćivati parking ispred zgrada, na vodoplavnim parkiralištima, gdje ga nikad plaćali nisu. A kako reaguju stanari? Pa, naravno, ćutnjom. Kako bi drukčije? Nije ni čudo. Individualizovani su, globalizovani, toliko da žive vrata uz vrata i ne pozdravljaju se dok se ne sudare. Zajedničko nemaju ništa, ne idu na ista mjesta. Ni u crkvi se ne viđaju, ni crkva ne viđa njih. Boga se ne boje, zašto bi se bojali Njegovih kreacija? Ne poštuju Ga, zašto bi poštovali one koje je stvorio? Potonuh ja u domen bitka i nebitka. A tu ni meni baš nije sve 100% jasno, pa neću dalje.

Viva El Heneral!

Spomenuh Kastra, njegovo govorenje i ćutanje svih drugih, onih koji slušaju. Odobravanje pojača ćutnju. Riječi "Bravo", "mui bien", Viva el Heneral!", dozvoljene su u ćutanju, čak poželjne. Nazivanje pogrdnim riječima pripadnike drugih naroda, takođe. Onih koji drukčije misle, i po njima se može svim sredstvima udariti. O suštini, ipak, ne smije se. Tada "zidovi imaju uši". Iznošenje vrijednosnim sudova o, recimo, Hercegovcima iliti hercegovačkim Hrvatima, u Bosni nije kažnjivo, naprotiv. Prići iza leđa predstavniku ustavne kategorije, jednog kolektiviteta BiH, Republike Srpske, reći mu da je dio zemlje u kome je izabran od naroda da upravlja – genocidna tvorevina, u okruženju vrlog verbalnog nasilnika jako je poželjno. Na TV-u glavnog grada višenacionalne i složene zemlje, taj verbalni terorizam nije ni jednom jedinom riječju osuđen. Ništa čudno u kolektivnoj ćutnji. Kad sam prije pet-šest godina na državnoj televiziji rekao da u glavnom gradu ima više Kineza nego Srba, moj sagovorinik se otvoreno upitao otkud toliko Kineza u tom Sarajevu. Kao u onom vicu u kojem Slobodan Milošević kaže da će pobiti pet miliona Albanaca i dva poštara, pa svi (ja na izuzetak nisam naišao) pitaju "A zašto dva poštara?".

U odbrani ćutnje

Zanimljiv je i način na koji se hrani i brani opšte ćutanje. Progovoriti o onom što drugima nije lako čuti, često znači ostati sam. A samoće se ljudi boje, htjeli to priznati ili ne, ponajviše. Individualizacija kojoj nas uče, sprema nas da postanemo ranjivi i ćutljivi samotnjaci, individue koje se boje gledati jedni drugima u oči. Uče nas ćutanju, nagone nas da mislimo kako su nam Amerikanci, Francuzi, Nijemci i ostali koji se smatraju boljim i civilizovanijim od nas, veći prijatelji nama samima nego što smo mi sami jedni drugima. Valjda su nas zato i pripremali i "natentali" da se ovako pokoljemo, oni i Tito, miljenik svijeta? Da im se predamo, gologuzi i goluždravi, pod vođstvom od nas (zapravo njih) izabranih ljepuškastih predsjednika i predsjednica država, za šareni staniol u koji ćemo umotati i zaboraviti sve što volimo i odreći se nas samih i jedni drugih? Savezi država ne priznaju ni Boga ni narode, samo novac i vlast jačeg, onoga u koga vjera nije tvrda. Kome snaga u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom, reći će pametniji od mene. Poslije četiri i po decenije ćutnje u Jugoslaviji, desilo se da su topovi progovorili. Tako to biva kad dugo niko pisnuti ne smije...

I zato nam dade riječ

Ipak, u trenucima represije i kolektivnog ćutanja, nađe se i snage da se kaže nešto. Izgubi se poneki prijatelj, obično onaj koji nije Bog zna kako ni vrijedio. Izgubi se i naklonost ponekog od rodbine, ali rodbinu ionako ne biramo. Bježanje od kolektiviteta u individualnost, čini čovjeka podložnog manipulaciji, čini ga krhkim i lomljivim poput štapa. Pet štapova je već teže slomiti, puno ih je lakše lomiti jedan po jedan. Sto štapova ni guverner Kalifornije, Arnold Švarceneger, ne bi slomio. Milione Tuarega ni avioni NATO-a neće spriječiti da svete Moamera el Gadafija, mučenika i njihovog dobrotvora. Zato se u "globalnom svijetu" propagira idividualnost i ono što zovu "samosvojnost". Jer, s vjerom u sebi, s Bogom uz sebe, čovjek se usudi koješta izustiti. Zato se tako može reći popu da je pop a bobu da je bob. Bog dozvoljava trpljenje, ali ne voli ćutnju. Bar Ga ja tako doživljavam. Zato je čovjeku i dao moć govora i došapnuo mu alfabet, arapsko, kinesko, jevrejsko pismo. Da svjedoči o onom što vidi i osjeća, pa šta košta da košta. A što se tiče te ćutljive većine, neki dan sam ih vidio na djelu, na TV Moamera El Gadafija, čiju skoru smrt prorekoh (ne daj Bože da postanem prorok) u prošloj kolumni, ubiše oni kojima je omogućio lak i udoban život bez puno rada. Ubili su ga, ali ne iz mržnje. Ubili su ga zato što im je, odvojivši ih od njihovih plemena i kultura i dajući im kapom i šakom ono što nije htio dati Americi, podario i samoću. Ubivši ga, danima su likovali nad njegovim lešom. Mnogi su s njega kidali komade kože, odjeću su mu razgrabili, da imaju nešto od njega. A zašto? Onako obezboženi, dovedeni u grad, obesplemenjeni, obezljuđeni, htjeli su da učestvuju u ubijanju velikog vođe stotine divljih plemena, onoga koji se borio do kraja. Poslije duge samoće, osjetili su da pripadaju grupi koja radi nešto, makar i zlodjelo ubistva ostarjelog i poniženog ratnika. Po prvi put u životu, možda, ti nesretnici više nisu bili tihi i sami.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.