Ko je kome i za šta odgovoran

Prvo uhapse predsjednika jednog entiteta usred radnog dana na poslu. Zatim mu odrede pritvor od trideset dana. Za to vrijeme njegovi oponenti se raduju. Reklo bi se što pravna država funkcionira i što je konačno krenula borba protiv korupcije. A reklo bi se to, jer još jedna fotelja izgleda oslobođena i prazna. Čeka baš na njih, oponente.

Spektakularna hapšenja

Malo nakon toga na Kosovu uhapšen Naser Keljmendi o čijem potencijalnom hapšenju se pričalo mjesecima. Uhapšen-pušten-uhapšen. Čini se da je ipak mnogo više odjeknula vijest da je uhapšen predsjednik Federacije. Jedan je kažu narko-bos, a drugi je predsjednik.

Sve novine i svi mediji izvještavaju o spektaklu koji se odigrao u zgradi Predsjedništva. Sada isprepadani članovi Predsjedništva BiH javno upozoravaju vladu Federacije da "napusti zgradu Predsjedništva". Zašto? "Kako bi se obezbijedili neophodni uslovi za funkcionisanje Predsjedništva BiH". A član Predsjedništva, gospodin Radmanović dodaje i sljedeće: "I kako se ne bi desilo da u prostorije Predsjedništva BiH neovlašteno upadaju razne agencije, bez obzira na to da li imaju nalog tužilaštva ili ne..." Pa ovo je moguće samo u BiH. Zamislimo samo kako je u toku posjeta izvjesnog broja predsjednika država našim članovima Predsjedništva, a policijske službe upadaju i viču: "Ruke gore, ne mrdaj...". Eto, onda bi BiH opet bila u žiži interesovanja svjetskih medija.

I tako dok građani čekaju neko novo spektakularno hapšenje, neki posebno podobni političari će u nekoj tek formiranoj komisiji odlučivati da li je gospodin Budimir "dostojan" da i dalje obavlja funkciju predsjednika Federacije. A za to vrijeme će, valjda, iz mostarskog zatvora stizati upute o radu institucije čiji je čelni čovjek uhapšen.

Korak naprijed

Valjda je sve to samo jedan korak naprijed ka evropskim integracijama. I dok cijela Evropa obilježava 9. maj, Dan Evrope, kod nas to radi samo Evropski pokret za BiH, tradicionalno dodjeljujući priznanja najboljima na tom putu. Jedino ne znamo koliko je dug taj put, a čini se sve duži i duži, pogotovo od kada vidimo da su nam komšije već daleko odmakle. Čini se da je naše "napredovanje" najbolje opisao Miroslav Lajčak, nedavno rekavši da "BiH stabilno nazaduje".

Ali da nije sve tako crno potkrepljuje i priča o vozu "Končar" koji je kupljen, ali nije plaćen i koji malo radi, a malo ne radi. To je prelijepi bijeli voz kakvih ima na hiljade u svijetu i koji saobraćaju velikom brzinom, a ovdje u BiH taj voz simbolički povezuje Sarajevo i Banjaluku. Eto, barem nešto povezuje ta dva grada. Hrvatski voz.

A u Sarajevu opet najava štrajka gradskog prevoznika. Kada bi se izračunalo koliko je GRAS oštetio građane Sarajeva prekidima vožnje zbog ovog ili onoga, građani bi od tog novca mogli sebi priuštiti svakodnevne vožnje taksijem po gradu. Ali, građani se ne bore za svoja prava, pa onda neka GRAS i dalje štrajkuje kad god im padne na pamet da zaustave gradski prevoz.

Sloboda medija

Ovih dana je obilježen i Dan slobode medija. Eksperti kažu da je ta sloboda "malo ili nikako prisutna" u bh. medijima. Kažu i da je osnovna prepreka za slobodu "politička, a potom i finansijska zavisnost". Možda su u pravu. Možda zaista mediji ovise o nalozima političara. A možda i žele da ovise. Čini se da je tako lakše raditi. Hvališ svoje, kritikuješ druge i eto definicije za opstanak.

Evo sjetih se da je novinarka Sanela Prašović Gadžo, koja radi zapažene intervjue sa najuticajnijim političarima iz regije, prije nekoliko godina naprosto uklonjena sa BHT, a danas im ustupa svoje emisije koje radi u privatnoj produkciji. Nje nema ni na jednom javnom servisu. Ona, takva, ne treba javnim servisima. Neovisna i profesionalna. Pitanja koja postavlja političarima nisu nimalo ugodna. Traže puno odgovornosti za javno izgovorenu riječ. I dobije ona u svojim razgovorima tu odgovornost. Ali, ipak nje nema na javnim servisima.

Zato, svakodnevno čitamo i gledamo rat medijskih imperija u Sarajevu. Slušamo o Dodikovim medijima u RS, smjeni političkih partija koje vladaju na TV Sarajevo i još mnogo toga. O svemu tome govore i novinari, ali baš u istom maniru u kojem pišu ili snimaju novinarske priloge. Oni tamo su grozni, a mi smo uzor demokratije i pravičnosti.

A udruženje koje štiti samo neke novinare u Sarajevu je nedavno organizovalo, uz finansijsku pomoć Friedrich Ebert Stiftunga, prezentaciju stanja medijskih sloboda u BiH. I čitajući o tome ne naiđoh ni na jedno novinarsko ime iz RS. Pitam se kako za jednu tako važnu temu nije bilo moguće izdvojiti nijedno mišljenje "otamo". Da li je makar neko od njih tamo "prijeko" bio među slušaocima? I dok se pitam, odgovaram sama sebi. Pa što bi i bio kada to udruženje nikada nije dalo nikakvu podršku svojim kolegama koji su bili izloženi neprijatnostima dok su obavljali svoje radne zadatke. Eto sve do posljednjeg usred sarajevskog naselja Grbavica.

I dok svijet obilježava Dan pobjede nad fašizmom, Dan Evrope, Dan slobode medija, dotle u BiH nema ni slobode, ni sigurnoga puta u Evropu, a i o fašizmu bi se moglo govoriti. Antifašisti koji svoj antifašizam ispoljavaju stalnim upiranjem prsta u "fašiste" i gradeći svoju antifašističku borbu trujući generacije mladih pričom kako su oni drugi fašisti, samo ohrabruju najgori nacionalizam koji je u bliskoj vezi sa fašizmom. I onda ni antifašizam u BiH nije antifašizam nego samo puko podjarmljivanje naroda političkim ambicijama moćnika i podstrekivanje netrpeljivosti među narodima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.