Kino katastrofa

Neki dan, tačnije neku veče, gledao sam film "U zemlji krvi i meda" Anđe Džoli, filmske dive režiserskih ambicija. I to na premijeru sam išao. U Mostaru ima više nekulturnih nego kulturnih događaja, pogotovo filmskih projekcija, pa je projekcija filma događaj za neretvansku dolinu i Zemlju humsku, nekad poznatu po slikarima, vajarima, glumcima, pjevačima i svima koji više nisu tu nego na nekom isplativijem mjestu. Očekivao sam, da vam priznam, puno svijeta na premijeri, prvom od sedam dana prikazivanja. Anđelina je ipak Anđelina. Mostar, gladan kina i filma, je Mostar. A ljudi ovdje vole krv i med, scene nasilja i priče o zločestim Serbsima. Naviklo ih na to. Kao na rakiju. Ne može se čovjek Balkanac roditi, umrijeti, oženiti ni obrijati se bez rakije. Sala povelika, prima preko 800 ljudi. Ispred nije bilo puno svijeta, pomislih da su svi ušli. Zapravo, pomislismo, dvoje nas je bilo. Trebao ići i otac Radivoje, ali nije. Imao čovjek pametnijeg posla. Pa sam pošao sa prijateljicom, čisto da ne budem sam. A i zbog nacionalnog balansa, da bude sa mnom neko ustaških korijena, da skupa ocijenimo film. Četiri oka vide bolje nego dva. A, možda mi moj srpski mozak iza očiju i između ušesa, slaže nešto, pa moram imati i drugo mišljenje. Njen djed bio u ustašama, starina je do smrti znao ko je i šta je, trpio i ćutao a ne smio vlastiti duhan smotat' i pušit', ali nije se dao komunistima na prevaspitavanje. Bošnjačko mišljenje nisam trebao, saznao sam ga na Federalnoj televiziji, onoj Lagumdžijinoj. Ako im je vjerovati, tim mufljuzima sa FTV-a, a nije. Imaju Bošnjaci i pameti i mišljenja, ali ga, eto, najčešće ne smiju kazat', bar ne u toj silnoj sarajevskoj toleranciji i rahatluku.

Umijeće silovanja

Unutra, u sali, oko stotinjak ljudi. Po mišljenju moje sapatnice - gledateljice, manje od sedamdeset-osamdeset. Mogli smo sjesti s mirom, da oko nas ne bude nikoga. Mogao sam uzeti cipelu, vezati je na kanapče i okrećati oko sebe na daljini od pet metara, ne bih nikoga zakačio, toliko je praznih mjesta bilo. Kao da nije premijera. Pomislih kako i oni "žbanirani" čemerni filmovi one čemerne sarajevske režiserke Jasmile Žbanić, u Mostaru, barem na premijerama, imaju veću gledanost. A još i premijera filma Anđeline Džoli! Za ne povjerovat'. Pogledah oko sebe malo bolje, dok je bilo svijetla, prije početka, u potrazi za poznatim licima. Dosta ih je bilo, čak desetak. Neki mi mahnuše i ja njima. Uglavnom su bili iste nacije, ali vam neću reći koje. U kinu tišina, dok film nije počeo. Kad je počeo, zavladala je buka i osvojile nas vibracije. Onda je neko, da ga Bog pomože, stišao zvuk, pa se vibracije više nisu osjećale kroz stolice. Početak je obilježio ples u kojem su svi imali dignute ruke i izložena pazuha, kao u folkotekama, prvih nekoliko sekundi. Onda eksplozija, holivudska, ona iz koje samo Čak Noris i Stiven Sigal mogu izaći živi i začeščljani, neodmuđeni i neranjeni. Onda, bog da joj bolesnu dušu prosti, toj Anđelini, scena silovanja. I to pred kojih stotinu svjedoka i postrojenom vojskom. Zli Srbini siluju Muslimanke, već po ustaljenom stereotipu. Ni snijeg ih ne može omesti. Ni mrzla zima. Napolju minus petnaest, led okovao mjesto radnje, ali džaba. Oni siluju li - siluju, kao da su na plus 25 i tek izašli iz zatvora. Čudo je ta umjetnička sloboda, grije kao kvarcna peć u špajzu od dva kvadrata.

Silovanje bez granica

Silovanja sam prestao brojati već poslije desetak minuta. Počeh zapažati glumce, uglavnom dobre. Radeta Šerbedžiju, sjajnog u seriji "Prosjaci i sinovi". I sad je nekad pogledam, od početka do kraja, bilo to u onim vremenima dok još nije bio filmska prostitutka. Pa Nikolu Đurička. Sjajnog u prvoj polovini serije "Vratiće se rode". Druga polovina mi je, da priznam, bila malo nesvarljiva. Pa Ornela Beri. Nju ovaj put, za divno čudo, niko nije silovao. Glavni glumac ružan k'o da nije odavde. Upitah svoju vrlu prijateljicu "Čini li se tebi, k'o i meni, da glavni glumac frflja dok priča?". Ona klimnu glavom. Znači, moj srpski mozak je pravilno apsorbovao informaciju iz mojih ušiju. Između silovanja, tokom razgovora glavnog junaka i najviše silovane u filmu, vidjeh da ljudi govore srpski kao da govore engleski. Ona njega pita "Jesi li ti cijeloga života htio biti policajac?" Zapravo, na engleskom, "ofiser" znači "policajac". Ali, znači i službenik. I vojnik, nekad. Zato se svi dokumenti na engleskom moraju prevesti na francuski. Jer ni Bog dragi ne zna šta je pisac htio da kaže kad kaže na engleskom. Ni Dejtonski sporazum niko pošteno ni pročitao nije, ionako ga niko ne bi ni shvatio. Ja bih tražio verziju na francuskom ili na španskom. Jer, u engleskom jeziku jedan glagol ima čak 537 do sada otkrivenih značenja. "Ofiser, dakle, u tom kontekstu znači "oficir", što je i trebalo reći. Ali, praznoglava Anđa nije dovoljno duboko zaronila u svoj vlastiti film. Glavni lik se, valjda poslije "katarze" i umoran od silovanja, predaje UN vojnicima i kaže "Ja sam ratni kriminalac!".

Još silovanja i pištoljiranje

Svašta sam ja još u tom filmu vidio, između silovanja. Kako nasilnik silovanu šalje "kući", kroz grad, samu, do mjesta silovanja. Valjda da je se opet siluje. Ni na pamet njoj ne pada da pobjegne. Valjda Anđelina Džoli misli da su Bosanke tako glupe? Ja ne. Tu su, u tom filmu, Srbi pobili više Muslimana nego što su Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić pobili Švaba u onom drugom ratu. Ubijaju tako dobro da strijeljaju ljude pištoljskim mecima. Iz pištolja koji puca i po desetak-petnaest puta zaredom. Bez punjenja, naravno. Vjerovatnoća, u stvarnom životu a ne na Anđinom filmu, da se čovjek ubije pucnjem u leđa pištoljem, je otprilike 1 naprema 4. Bilo je tu i bacanja bebe kroz prozor, valjda prvi put na filmu. I niko ne silazi dolje da vidi kako je beba, šta je ostalo od nje. Čekali su da izdaleka dođe njena majka, da se popenje na posljednji sprat i onda siđe da vidi. Borci Armije RBiH su prikazani kao fini i tih svijet koji u mraku dijeli američki lanč-paket, blagi i nasmiješeni, znaju da svi Srbi nisu isti, pa osuđuju, u svojoj dobroti, samo Četnike. Napominjem da u filmu nisam vidio nijednog Srbina kojeg bi valjalo poštedjeti. Valjda su ti tihi borci - lančpaketlije pod Srbima-nečetnicima mislili na Miru Lazovića, Ratka i Mirka Pejanovića, Marka Vešovića... Uh, da, Marko Vešović nije Srbin. Nije ni Crnogorac, ali ni Crnogorci više nisu Crnogorci. Otkako je Milo Đukanović predsjednik, mogu se komotno zvati Milogorcima. Miliji im evri i od čojstva i od crnogorstva.

Poslije silovanja

Na projekciji u osam i po, koja je počinjala nekoliko minuta poslije našeg izlaska, ne vidjeh skoro nikoga. Kasnije, kad odosmo kod Bahre na ćevape, zaključismo da nijedan filmski lik u "Zemlji krvi i meda" ne drži vodu. Priča "pušća" na sve strane. I scenaristički i tehnički. O karakterizaciji likova i radnji, nije se dalo ni pričati. Svaki pokušaj prepričavanja filma je nemoguć. Radnje, osim silovanja, što pojedinačnih što masovnih, zapravo i nema. Tek petnaestak gledalaca u Zagrebu u Beogradu je, ruku na srce, moglo biti posljedica lošeg marketinga. Hm, teorijski. Tako sam na trenutak i pomislio, kad sam čuo tu bijedu. Prijateljica me upitala jesam li "upratio" tu ljubavnu priču koja se spominje u reklami za film, jer ona, naime, u filmu koji smo gledali nije primijetila nikakvu ljubav. Osim ako je silovanje ljubav. Predložih u šali da ponovo pogledamo film. Zaključismo da se prijatnije čekićem po prstu udarati do besvijesti.

Prije silovanja

Prvobitna priča je trebalo da bude o dvoje mladih, Srbinu i Muslimanki, koji su bježali iz Sarajeva. Nevažno je koje su nacije ona i on, ljubav nema ništa s tim, ako je ljubav a ne interes. Istinita priča o dvoje koji su se voljeli i htjeli živjeti, pa su htjeli i pobjeći iz zemlje krvi i meda. Nisu im dali. Armija RBiH, zapravo njihovi snajperi, ubili su ih sleđa. Ni to nije važno, mogli su ih ubiti i snajperi VRS ili HVO-a, hrvatski ili srpski, bilo bi jednako strašno, prestrašno. I njihovi kuršumi su ubijali ljubavi. Sahranio ih je otac ubijenog mladića, skupa. Kasnije je njeno tijelo uzeo njen otac i ponovo je sahranio, u Sarajevu. Ta priča, lijepa i prestrašna, prava priča o ratu u zemlji krvi i meda, nije bila politički korektna sarajevskoj čaršiji. Možda bi im i bila "korektna" da su bježali prema Armiji RBiH a ne od nje, da su ih zli Serbsi ubili sleđa. Ovako nije moglo. Žene Srebrenice, udruženja boraca, svi su se digli na noge u želji da linčuju anoreksičnu glumicu. Kratko nagovaranje i pare od žene američkog bankara, izgladili su stvar. Film je ispao kako je trebalo čaršiji i jednonacionalnom Sarajevu zbog kojeg i postoji država zvana i BiH, jedino kako može. O zlim Srbima i dobrim Bošnjacima. Da se ne zaboravi i ništa drugo nikad ne sazna. Umjesto toga, napravljen je film posvećen disciplini maratonskog silovanja u ekstremnim uslovima. Učešće filmskih prostitutki na filmu ne znači da je film pornografski. Porno filmovi često imaju i kakvu-takvu radnju. Tu i likovi znaju imati karakter. Možda bi film Anđeline Džoli, kada bi bio porno, imao veću gledanost i bolje kritike. Iskreno se nadam da neće snimiti takav. Ili, ako će već snimiti, neka ni ovaj put ne glumi u njemu.

Povod i uzroci filmskog silovanja

I, na kraju, zašto? Zašto je film, pošto je Anđa dobila "zabranu" da snimi prvobitnu verziju, ovu o njih dvoje koji su se voljeli i od rata uspjeli pobjeći tek u smrt, snimljen? Zašto je neko dao desetak i više miliona dolara da se snimi onakva filmska bljuvotina? Žali bože tih dva puta po osam konvertibilnih maraka iz hrvatskog i srpskog džepa koje smo dali da nas Anđelina muči dva debela sata u skoro praznoj dvorani. Reći ću vam zašto. Ne znam zašto smo gledali taj film, ali znam zašto je snimljen. Zbog uspostave "viktimokratije". Viktimokratija je, kao što samo ime kaže, vladavina žrtve. Jedine i univerzalne, one čiji su mrtvi jedini vrijedni spomena. Oni čije su silovane žene jedine vrijedne saosjećanja. Srpski mrtvi i silovane žene su, naravno, nečija izmišljotina. Kao i 170.000 Srba i nekoliko desetina hiljada Hrvata protjeranih iz Sarajeva. Bogo dragi, jedva čekam popis stanovništva, da se vidi gdje je etničko čišćenje najbolje i najtemeljitije obavljeno. I koji je to grad, a nije Mostar, grad - slučaj. I gdje ima povratka stanovništva a gdje ne. Možda tada sve ljubavi i sve ubijene i silovane počnu tretirati kao ljude a ne kao Srbe u Sarajevu i u filmu Anđeline Džoli.

+++++++++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.