Kiko i Beba usred multikulturnog grada
Srbi i Hrvati žive spokojno, uživajući sva moguća prava u glavnom gradu ove zemlje, multikulturnom Sarajevu.
Ako se slučajno neki od njih odvaži javno izjaviti da nije tako, laže. Da, dobro ste pročitali: laže. Prije par mjeseci u tekstu uglednog sarajevskog borca za multikulturu Envera Kazaza moglo se pročitati kako jedan drugi intelektualac izmišlja da "se protiv njega u Sarajevu tobože vodi hajka, aludirajući kako se to čini na nacionalnoj osnovi". Zbog te izjave o "tobožnjoj hajci" brže-bolje je ovaj drugi proglašen osobom koja gaji "netrpeljivost" prema Sarajevu. Ko ga je proglasio mrziteljem Kotline? Jedan antinacionalista, intelektualac, moralista. Navodi dalje taj gorljivi antinacionalista u svojoj kritici kolege po peru da je ovaj "samoproglašeni sarajevski mučenik" na "Dodikovoj televiziji" naveo sljedeći "(vjerovatno izmišljen) slučaj": da se u Sarajevu u nekoj obrazovnoj instituciji jedan uposlenik, obraćajući se u javnom prostoru djetetu sa nebošnjačkim imenom, prvo iščuđavao njegovom "neobičnom" imenu, a onda, da bi rasistički ponizio to dijete, rekao da se isto tako zove njegov pas. Dakle, pripadnik sarajevske manjine laže, izmišlja, samo da bi potkrijepio svoju netrpeljivost prema gradu u kojem živi, radi i odgaja rođenu djecu. On ne zna niti kako je njemu u svome gradu, a niti kako je drugim predstavnicima manjinskih skupina, makar oni bili i "konstitutivne manjine". Prije neki dan isti borac za multikulturu je i kardinala Puljića, uglednog reditelja Gradimira Gojera, člana Predsjedništva Komšića, generalnog tajnika Biskupske konferencije BiH Ivu Tomaševića, proglasio lažovima, prekršiocima zakona, ublehašima, licemjerima, podlacima... Zašto? Kardinala, zato što neće da napusti stan iz kojega treba biti deložiran, a ove druge zato što su digli svoj glas protiv ugroženosti Hrvata i katolika u Sarajevu. Sada vidimo da niti Hrvati ne znaju kako je njima u Sarajevu, jer lažu da se osjećaju nesigurno. U stvari možda i oni mrze svoj grad, pa zato tako govore.
No vratimo se početku teksta i "izmišljenom" primjeru s djetetom "psećeg" imena. Evo, ja ću sada "izmisliti" još jedan istinit primjer. Usred elitnog sarajevskog naselja u kojemu je preko noći nikla džamija udaljena svega stotinjak metara od druge sa desne strane i isto toliko od treće iznad nje, majka doziva sa balkona djecu "Kiko i Bebo", jer njih dvojica u naselju i među djecom sa kojom se igraju imaju upravo ta "pseća imena". Vjerovatno je žena iz hira i zato što nije svjesna koliko je spokojna u svom gradu odlučila preimenovati svoju djecu, dozivajući ih kroz naselje izmišljenim imenima. Ne strahuje brižna majka od nekakvih nacionalista koji bi eventualno mogli nauditi njenoj djeci, nego od ovih grlatih antinacionalista koji se zgražavaju nad "izmišljotinama" svih onih koji se osjećaju ugroženima u Sarajevu, pa su zbog toga skloni da im ozbiljno prijete.
E pa neće biti da je sindrom istinski ugroženih sarajevskih Srba i Hrvata "proglašavanje laži za neupitne istine". Pogotovo ne ako na tome insistiraju dobro ustoličeni intelektualci, pripadnici većinskog naroda koji ne bi da su nacionalisti, ali eto ne mogu a da ne primijete da Srbi i Hrvati izmišljaju da su ugroženi. Izmišlja, posebno izmišlja kardinal Puljić kada, zahvaljujući Gradimiru Gojeru što se javno obratio gradonačelniku povodom nesigurnog položaja Hrvata u Sarajevu, veli da su "zajedno podnosili ratna zbivanja i nezbivanja". Ma ni govora, Hrvati su proveli rat u Sarajevu iz čiste obijesti, a danas samo nastavljaju svoju petokolonašku ulogu. E zbog svega ovoga treba još jednom ponoviti upravo ono što antinacionalisti guraju pod tepih i što proglašavaju lažima i mržnjom prema Sarajevu.
Jeste, istina je da je Gojer jedan od rijetkih Hrvata na čelu neke javne institucije. Jeste, istina je da protjeruju kardinala iz stana, ali tim činom šalju i jasnu poruku svim ostalim katolicima. Jeste, istina je da mladi Hrvati odlaze iz Sarajeva, jer nemaju mogućnost da dobiju posao. Jeste, istina je da Srba gotovo više i nema i da svega dva-tri Srbina sjede u direktorskim foteljama nekih javnih institucija. Jeste, istina je da su za jednog malog Marka rekli da ima pseće ime. Jeste, istina je da se ono malo istinski građanski orijentiranih porodica odlučuje djecu upisati u "sklonište" za multikulturne Sarajlije, u Katolički školski centar, jer tamo se podjednako za sve praznuje i Bajram i Božić. Jeste, istina je da se najperfidnija nacionalistička hajka vodila i vodi protiv intelektualaca o čijim vlastitim imenima se javno raspravlja i kojima se ismijava porijeklo. Jeste, istina je da su Kiko i Beba djeca koja žive u Sarajevu i da su zbog "imena koja više nisu za Sarajevo" još u vrtiću bila izložena okrutnom šikaniranju. Jeste, istina je da svi koji misle malo drugačije od sarajevskih gerilaca bivaju obješeni na stub srama u magazinu "Dani", bivaju progonjeni kroz tekstove koji se objavljuju u klanskim novinama, na portalima im se prijeti čak i smrću, a razni poligoni služe njihovom vrijeđanju. Jeste, istina je da multikulturu u Sarajevu ubijaju, i to sistematski je ubijaju, oni koji glasno ponavljaju da se bore protiv nacionalista, te da je Srbima i Hrvatima isto kao i svim ostalima u Sarajevu. Jeste, istina je da ni u ratu, a niti danas, za ono malo preostalih Srba i Hrvata i njihova prava u Sarajevu nisu glas dizali bošnjački antinacionalisti nego "bošnjački nacionalisti". Ovi prvi su bili ugodno smješteni u direktorske fotelje raznih državnih i nevladinih organizacija, kako tada tako i sada, bili u vojnim i policijskim štabovima kao moralisti, u službama za odnose sa javnošću, pisali usred rata tekstove protiv Srba i Hrvata i tako im otežavali ionako težak život (ali su zbog toga useljavali u napuštene srpske i hrvatske stanove), javno pozivali na odbranu grada sjedeći u svojim privatnim radio stanicama i štabovima, ne vidjevši ni rova ni kopanja rovova... A ovi drugi, Bošnjaci, muslimani vjernici, pomagali su svojim komšijama, nerijetko im spasavali živote. I nisu to nikakvi "Muslimani Sanje Vlaisavljević", kako jednom napisa Emir Suljagić, militantni socijaldemokrata na slobodarskom online žurnalu, nego čestiti ljudi koji ne koketiraju sa skrivanjem nacionalne samosvijesti. Jedan od njih je i čovjek velikog srca, Fadil koji je poginuo 1995. godine, a zahvaljujući njemu onaj mali Marko "psećeg" imena ima danas živog oca. Dok su tada u ratu "građanski intelektualci" okretali glavu od Markovog oca ne želeći da iko vidi da se možda znaju, pisali kako sve Srbe u Sarajevu treba tretirati kao "šugavce", ovaj vjernik je iz svoje vjere crpio vrlinu o potrebi brige za komšije u nevolji. Ako u današnjem Sarajevu brigu o zajedničkom životu još neko ima snage na sebe preuzeti, onda su to ponositi "nacionalisti", a ne nipošto antinacionalisti koji preziru nacionalne razlike.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
