Kasna poruka

Jedan Jurkić

          Već prvih dana po njegovom bijegu, u naselju se pričalo kako se njegove slike prodaju u bescijenje, a skice i crteži njegovi, zajedno sa bezbroj ilustracija koje je radio za časopise i knjige, završavaju na smetljištu. On nije bio boem, iako se vrtio u tom svijetu, naprotiv, bio je pomalo snob i pomodar, ali sve to nije narušavalo njegov istančan ukus; govorim to zato što su slikari uglavnom nekako razbacani - ne, ne, on je bio vrlo sabran. Kud ćeš dalje kad meni, koja sam tolike godine provela s njim, nije poklonio nijednu svoju sliku. Namjenjivao ih je meni, to moram priznati. Skoro na svakom njegovom platnu diskretno je negdje upisivao moje ime, ili samo početna slova imena. Ako ništa, na poleđini slike ispisao bi posvetu, ali do mene to nije stizalo.

        Slike je prodavao, bivale su sve skuplje i sve traženije. Desi se to u nekoj sredini, u neko doba, zbog nečega; počnu prosto da grabe slike nekog slikara čije ime postane nekako zgodno za izgovor, skoro kao privjesak, skupocjeni ukras.

      “Možete li mi malo povoljnije nabavit jednog Jurkića, priča se da ga ima kod nekih običnih ljudi, piljara, takoreći... koji i ne znaju šta imaju”, slušala sam ne jednom slične razgovore. Dakle, to nije Jurkićeva slika, već Jedan Jurkić, Jedan Lubarda, Jedna Mica. Tako je i on odjednom postao Jedan Edo. E, čim je pobjegao, po ulicama, na ratnoj pijaci, budzašto se, kažu, moglo kupiti raznih vrijednih stvari iz njegovog ateljea. Lustere, o kojima se pričalo, skupocjene vaze, rezbareni starinski namještaj; on je mnogo putovao i sa svakog putovanja donosio vrijedne, po svemu posebne stvari.

Pobjegli u zadnji čas

         Nedugo iza njega, i ja sam pobjegla u zadnji čas. Jesi li primijetio da smo svi mi koji smo bježali, pobjegli u zadnji čas, a tih zadnjih časova samo kod nas bilo je na stotine hiljada. Mogla sam ja ostati, našla sam se tamo gdje sam i bila, među svojima; nije svako imao tu sreću, tako se bar činilo prvih godina. Ali je linija razgraničenja išla odmah iza moje kuće, a živote mojih roditelja nisam mogla podrediti nikakvom drugom cilju, do li da njih sačuvam; najmanje tome da sačuvam nešto njihove bogate imovine, znala sam  da će odmah biti raznesena.

         Zastala sam na podužem hodniku između stepeništa koje se teškom mukom našlo iza mojih leđa, i ulaznih vrata njegovog ateljea. Nekog davnog ranog jutra baš tu sam se, licem u lice, srela sa Meli, mladom, zavodljivom glumicom pristiglom iz nekog provincijskog teatra. Neke večeri znale smo provoditi u pozorišnom bifeu, ili u klubu novinara a ponekad i u izložbenom paviljonu poslije otvaranja značajnijih likovnih izložbi. Imala je stida ta moja, moglo bi se reći prijateljica, pocrvenila je naglo i vidno, i postiđena oborila pogled. Bila je i uplašena, čudo da joj moj dragi, s kojim je provela noć, s vrata nije slao oproštajni poljubac.

          Ti znaš, ja nisam htjela da se udam za Edu, ali kada se on oženio, dobio jedno, pa drugo dijete, to nisam mogla lako preboljeti. Izbjegavala sam svaki naš susret u javnosti. Ključ mi nije uzeo, u atelje sam mogla banuti u svako doba, uvijek je bio sam, ali ja sam sve rjeđe dolazila. Treće godine rata povremeno se moglo prelaziti s jedne na drugu stranu linije, iz jednog u drugi dio grada. Tada su to bila zaista samo jadna naselja, podivljale nastambe. Tako sam tog trećeg ratnog ljeta došla sama, bez ikakvog povoda, vukla me neka čista čežnja, znala sam da ću od svoje kuće i od Edinog stana naći samo žalosne tragove. Teško je odmjeriti koliko sam stajala na tom hodniku, činilo mi se da sporo teče neko tuđe vrijeme.

          U poznat mi, sada prazan prostor, ušla sam kroz otvor za vrata, ni dovratka nije bilo. Zlo je brzopletno, silovito, brzo prođe i ostavi traga. I goli zid je trag. I srušen zid je trag. I uništen svaki trag - je trag. Ali ovdje se nije željelo uništiti tragove, naprotiv, ostali su znaci koji svjedoče o sigurnosti onih koji su otišli, uvjereni da nikome neće biti od značaja ono što je ostalo iza njih - ono ništa. Bila je to u prvom redu ogromna rupa, izbijena u zidu prema suprotnom, neprijateljskom naselju, a ispod rupe hrpa praznih čaura: SNAJPER! Nasuprot tome zidu, na čistoj bijeloj površi, krasnopisom, kao da je neko namjerno išao tragom slikarskog umijeća, bilo je napisano: Drugi pu ne bježi od kuće!

Otvorena koverta

            Iz ateljea je izvodio manji hodnik i spajao ga s velikom, upravo ogromnom terasom prema kojoj sam se uputila kako bih došla do daha. I upravo u tom hodniku, koji je trebalo da me dovede do zraka, pod stopalom desne noge nađe mi se neki papir. Pomakla sam cipelu - koverta, otvorena! Šta li je u njoj? Strah me je bilo da je pomaknem. Tih godina, koliko god da se otimalo, pljačkalo, vuklo, ljudi su se plašili predmeta na koje bi slučajno nailazili. Oprezno i izdaljeg su ih posmatrali prije nego će ih zgrabiti. Iskreno ti kažem, prvo sam pomislila da je novac. Navikla već na prazninu, uplašila sam se te koverte, tog šuškavog znaka nekadašnjeg ljudskog prisustva. Požutjelu, umrljanu i poprilično zgužvanu, podigla sam je i čim sam je okrenula bljesnulo je moje ime ispisano ružičastim flomasterom koji nije izblijedio. Hej, čovječe, moje ime ispisano njegovom rukom, jedino što je sve te godine boravilo u njegovom ateljeu.

       Sada nakon toliko godina i događaja, ne mogu ja ulaziti u to, da li smo se mi voljeli, Edo i ja. Ali ja sam čuvala sva njegova pisma, čak i poruke koje je kačio na vrata moje kuće, ceduljice.

        Ispod pisama, i poruka, u nekoliko poteza olovkom, umjesto potpisa znao je da nacrta svoje lice. Tada bih i ja znala, ljuti li se na me, čezne li sjetno, ili mu neka dobra namjera bježi da se ostvari. Sve to njegovo prenijela sam kod brata, kad je Edo odlučio da se oženi. Srca nisam imala išta da uništim.

        Kad sam se odvažila, i potegla papir iz koverte, i u zaglavlju pisma bilo je moje ime,  pa “mila moja Ančice”, onda, iza naslova “odlazim, moram. Ovdje mi, izgleda, nije ni suđeno da dokrajčim. Bojim se da me ne ubiju tvoji, jer bila bi to dvostruka smrt, a čemu i jedna. U ateljeu, gdje smo znali biti i sretni, ostavljam ti sve svoje slike, s nadom da ćeš prva doći i uzeti ih jer niko drugi nema pravo na njih, moje slike pripadaju tebi”.

    Čitala sam tu njegovu, možda zadnju poruku meni i čupala kosu. Da sam i željela, niko me ne bi čuo, nisam jecala, sve je bilo pusto i smrtno tiho.

                               Onaj ko nije imao ključa, znao je kada i kako će ući prvi. Ja sam imala ključ, ali sam došla posljednja.     

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.