Kao od majke rođeni

O Njemačkoj kao zemlji pod nebom, znala sam samo toliko koliko sam čitala velika djela njihovih književnih genija (Meša je nekim povodom rekao da čovjek za života može pročitati najviše dvije hiljade knjiga), što bi značilo da sam samo zavirila u njemačku književnost. Pomenuću savremenika, nobelovca Hajnriha Bela, u čijoj Zadužbini sam, to jest u njegovoj rodnoj kući, boravila; trgala ribizle i lješnike u njegovom vrtu, a do boravka i sna u sobi u kojoj je možda i on spavao - pročitala samo jednu njegovu knjigu, roman "Kuća bez domaćina". Tek tamo ću uspjeti da pročitam i roman "Ukaljana čast Katarine Blum".

Tontićev lijep trag

Kako sam kao izbjeglica, sa unukom Anom smještena u Studentskom domu, dospjela iz Prištine u Belovo selo Langenbroih, blizu Direna, blizu rijeke Rur i samo malo daljeg božanstvenog Ahena, grada Karla Velikog - e, o tome bih nešto malo da kažem. Za tu, tako nenadanu moju sreću zaslužni su pjesnik Stevan Tontić i profesorica, bolje učiteljica, lektor u Izdavačkoj kući "Bosanska knjiga", Ljiljana Mitić-Rorić. Nakon što je ostavio ratno Sarajevo, Stevan Tontić je duže vrijeme proveo u Njemačkoj. Boravio je zahvaljujući književnim fondacijama, a mi ljepše kažemo, zadužbinama. Tako je dospio i u Belovu Zadužbinu, gdje će ga pamtiti kao pjesnika koji voli i prevodi njemačke pjesnike, ali i kao plemenitog, miroljubivog i vrlo obrazovanog čovjeka. On je ozbiljan i nije krao voće i sunčao se nag iza živice, kao neki. Nakon isteka boravka u Zadužbini Hajnrih Bel, Tontiću su upriličili književno veče u Vupertalu. Tu se sreo s porodicom Rorić, a Ljilja će mi kasnije o tome pisati: "Tada smo razgovarali o svim ljudima koje znamo. Došao je red i na Vas. Stevan je recitovao jednu Vašu pesmu, a ja sam ispričala jedan simpatični događaj vezan za Vašu književnu večer u Skenderiji i za mog sina, bilo je davno, on sad već ima 17 godina... Posle Stevanovog čitanja prišao nam je jedan visoki, jako mršav čovek i tražio nekog ko govori naš jezik. Kroz razgovor smo saznali da je to vaš sin..."

Dvije godine ništa nisam znala o mom sinu Vladimiru, niti on o meni, ni gdje smo, ni kako smo. Boravio je u nekom azilantskom smještaju, nije imao status izbjeglice, nije imao ni posla, povremeno je obavljao neke teške radove na nekoj farmi, a posao inženjera informatike mogao je samo da sanja, iako je pored maternjeg govorio još tri jezika. Nije bilo nikakvih izgleda da ostane u Njemačkoj, što je on želio, morao se ili vratiti u Sarajevo ili otići u svijet gdje su odlazili mnogi naši unesrećeni i izgubljeni ljudi. Sve su to, nakon književne večeri u Vupertalu, saznali Ljiljana Mitić i Stevan Tontić. Dali su se na posao koji nije obećavao mnogo, a vodila ih je želja da se moj sin Vladimir i ja sretnemo. Tontićev lijep trag u Zadužbini, kao i svuda kud Stevan prolazi, vrlo brzo je i meni otvorio vrata. A dobra Ljilja Mitić činila je sve da ja do tih vrata dođem, kroz njih da propustim i svoje drago dijete, čija kosa je već pobijelila od patnje, od nesna potamnjelo mu lice, ostale su samo od Boga krupne, kao suza čiste oči.

Ljilja, moje milo dijete

Ljilja Mitić je dokazala da je jednako moje milo dijete, moja kćerka koju je rodila njena majka. Putujući u Veliku Planu, zastala je u Beogradu i u Udruženju književnika potražila moju adresu, kako bi i Vladimiru omogućila da mi piše i da se dogovaramo o mom dolasku u Njemačku. Iako sam nekoliko puta svraćala u Udruženje, javljala im se i očekivala od njih da mi nekako pruže pomoć i olakšaju položaj u koji sam ubačena bez svoje volje, oni su se bijedno pravili da o "toj pesnikinji" baš ništa ne znaju! Ljilju su uputili na Dom kulture u Peći, a od Peći do Prištine, gdje sam tada boravila, njeno pismo je "putovalo" oko dva mjeseca.

Srećom, unuka je diplomirala, uskoro sam preselila u Vlasotince, ubavu varoš na Vlasini, koja ima i "tromostje" kao i Ljubljana. Znajući već tada koliko sam adresa promijenila u izbjeglištvu, i saosjećajući s mojom nesrećom i mojim beskućništvom, kao usput Ljilja piše: "Nemačka je već počela da vraća izbeglice. Sada je za mnoge od nas pitanje kuda ćemo... Ja se duhovno polako preseljavam u rodni kraj. Tamo imam i kuću svojih roditelja i veliku familiju. Svi su moji živeli i umirali u Velikoj Plani. Mi se skoro nikada nismo selili. Ja imam fotografiju svoje prababe iz 1875. i imena svih predaka do sedam kolena unazad... Videćete da Srbija ima svoje zanimljivosti. Po tim našim palankama ima dobrih, obrazovanih i pametnih ljudi. I tu život može da bude prijatan. Sada imam i Vas i ako Bog da i moja će kuća biti i Vaša... U Vašim pesmama je sadržana i tuga svih nas i hvala Vam na njima..."

Ljilja Mitić-Rorić je obavila stotine poslova vezanih za moj dolazak u Njemačku, počev od opširne moje biografije i podataka o mom književnom radu, prevoda na njemački, slanja pisama i molbi... Prikupljala je pjesme prevedene, u prvom redu, na engleski, njemački i francuski jezik, tražila da iz Sarajeva pošalju neke moje prevedene knjige, nisu poslali, možda ni imali... jer, i moja biblioteka je, brzo po mom odlasku, nestala iz stana. Nestajale su začas veće i vrednije biblioteke, uništavane, spaljivane, ćirilica je bila tuđe i neprijateljsko pismo. Da nisam pobjegla, možda bih i sama skončala kao vještica. Moguće je da bih bila i pošteđena, ko zna, tada već nisam bila ni nalik Ekovoj ruži. Da me Ljilja na vrijeme nije upozorila, ne bih se ni sjetila da je mom pasošu iz Sarajeva istekao rok važenja i da u Prištini moram izvaditi novi pasoš. Kad sam u toj službi objasnila da ću uskoro putovati u Njemačku, da idem na poziv Zadužbine nobelovca Hajnriha Bela, da ću ostati duže, možda i pola godine, šef je okrenuo broj službenika kod kojeg se nalazio moj podnesak i najozbiljnije mu rekao: "Još danas da si to završio, čoveče... žena je dobila... No-belovu nagradu i mora tamo da je primi, neće valjda ovde..."

Pravila ponašanja

Bivalo me je po svijetu, ali nigdje se nisam srela s tako tvrdim i strogo određenim pravilima života i ponašanja kao u Njemačkoj. Ali ta strogost kod njih ljudima garantuje da na vrijeme ostvaruju svoja prava, bez mita, korupcije i protekcije, i da ne budu oštećeni. A to je mnogo, skoro sve. Kad se podobro naradila i natrčala, Ljilja piše: "Tako sam sretna večeras, jer znam da ste konačno dobili boravak u Zadužbini. To je Vaša sreća proradila. Nadam se da je i Vladimir zadovoljan, znam da je strahovao da ne ode iz Nemačke, a da se ne vidite. Vi svakako treba da mi javite kada i odakle polazite i kada stižete. Mislim da nije loše da kažete da Vam je sin tražilac azila i da zamolite za dopuštenje da povremeno boravi sa Vama u Zadužbini.

Jedna vrlo važna stvar ovde je da se termini poštuju, pa uvek treba imati na umu da ono što je zakazano u deset sati, nije u deset i pet minuta... Morate računati na to da je ovde vreme vrlo promenljivo, i da ćete možda ostati i duže od četiri meseca, pa zato ponesite takvu garderobu koja će Vam biti dovoljna po svakom vremenu, ali više toplih stvari... Dovoljno je da imate nešto pristojnije stvari za književna čitanja.... Ako Vam baš nešto nedostane, ja ću Vam pritrčati u pomoć... Svakako treba da ponesete sve ono što mislite da pišete i čitate, jer ćete imati dosta vremena... Sada ću mirno na spavanje, jer učestvujem u ovim trenucima Vaše sreće...."

A moja sreća je zaista bila velika. Četiri divna, topla i blaga ljetna mjeseca provela sam sa svojim djetetom. U razorenim našim životima, i u srušenom našem svijetu, kao od majke rođeni ponovo smo se tražili - i našli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.