KAMERA I KALAŠNjIKOV

Pokušaću da, koliko mogu i znam, objasnim zašto bi se, jedna totalno haotična situacija na polju kinematografije u RS, na polju filmske umjetnosti i filmsko-televizijskog esnafa, morala precizno urediti. Ne samo da bi se kod nas pravili dobri i kvalitetni filmovi, nego da film počne končno da radi za našu stvar, da filmski radnici počnu da rade za sebe i svoju zemlju, da nam se žena Breda Pita, amater-kvočka po pitanjima filma i života, ne šetka po Bosni kao Orson Vels nekad.

Ili, bar, kako da stvorimo profitabilnu industriju? Možemo li? Ako ne možemo, dobro, ajmo dalje, ali treba prvo da probamo. Na Bosni su već mnogi zaradili, ali su se pare i politička korist slili u džepove Republike Sarajevo, u sarajevske džepove. Sarajevo je dokazalo sposobnost i pokazalo tu, i u ratu viđenu, mračnu lukavost, smisao za posao; oni su najjača, najumnija i najtalentovanija imena iz svoje čaršije postavili da rade u Kulturi. Sve što vrijedi u tom gradu, radi za ideju Države. Kultura je, u njiha, muslimana – Bošnjaka, državni, naglašavam DRŽAVNI posao, od državnog značaja, i na tome im čestitam. Mi smo za njih smiješna grupica amatera, sitna boranija. Oni taj važan posao za narod i državu, nisu povjerili babama i tetkama, ženama i strinama kumova stranačkih čelnika; nisu povjerili nafrakanim sekretaricama, nego ratnicima, ljiljanima, jer Rat još traje; to još samo banjalučke kulturne kreature ne shvataju.

Film, u RS, mora da se riješi sistemski. Država mora da postavi pravila igre. Moraju da se transparentno dijele pare za filmske projekte i da se zna, da neko odgovara za te pare; projekti moraju da budu zreli, pametni i korisni za otadžbinu. Moraju da se nađu pare za projekte od nacionalnog značaja, takođe, i za mlade autore koji bi da ekperimentišu i idu dalje filmskom magistralom; i za klasične, autorske, projekte. Svi oni moraju da pokušaju da budu organizovani kao komercijalni proizvodi, ne totalno subvencionisani, da ne budu kao neke kolokvijalne vježbe, već kao proizvodi koji imaju svoje tržište i krajnjeg kupca. Subvencije moraju da postoje, ali o tome treba da odlučuje tim stručnjaka koji znaju kako se pravi film, a ne da se stvori neki provizorij, neka grupa filmofila i ljubitelja fotografije koja će da određuje šta je šta, a ni sama ne zna ništa o filmskom zanatu. Kuda, kako i kome ide novac, to je pitanje nad pitanjima; zašto i za šta se daje taj novac, koji je motiv i interes.

Da bi se stvari stavile pod kontrolu, neophodan je Filmski centar Republike Srpske. U njemu bi radilo nekoliko stručnih ljudi koji bi bili zaduženi za organizovanje i sprovođenje Konkursa (za dodjelu sredstava za filmske projekte). Takođe, njihov zadatak je filmska veza Republike Srpske sa svijetom i drugim Entitetom, odnosno, Sarajevom. Takođe, veza sa filmskim centrima drugih zemalja, koordinacija rada naših i stranih umjetnika i producenata, kao i pomoć domaćim filmadžijama da dopru do evropskih filmskih, i filmu srodnih, fondova.

U Filmskom centru ne smiju da rade državni službenici, već isključivo ljudi iz struke, oni koji iza sebe imaju djela – filmove, realizovane filmske scenarije, filmske scenografije, filmsku muziku, filmsku produkciju. Ministarstvo, takođe, ne treba da ima uticaj na rad Filmskog centra Republike Srpske. Stručni tim Filmskog centra i Ministar bi uskladili svoj rad i poteze, a bez saglasnosti oba subjekta, ne bi se mogao dati novac ni za jedan projekat iz oblasti filmske umjetnosti, uključujući i izdavanje knjiga, organizovanje filmskih ili parafilmskih festivala ili bilo čega vezanog za film. Tako bi, bar, trebalo da bude.

Ministar kulture samostalno odlučuje, bez obaveze da sluša naređenja. Kao i ljudi u Filmskom centru. Oni odgovaraju samo Bogu. Ukoliko odgovaraju i narodu, narod će pokušati da potplati, da slaže i nagovori da se daju pare za neku besmislicu. Tako bi trebalo da radi i Vlada svake zemlje. Da su čisti pred Bogom i da su odgovorni Bogu, a ne narodu, jer, u suprotnom, narod navali, moli, kumi, nudi pare, prijeti, poziva se rodbinske veze i – ništa od posla, ništa od Zakona i pravila. Koliko sam samo puta čuo da onu ili onog ne mogu da skinu, jer je kum ili kuma onog koji je dobar s onim i sve tako u krug. A svi vide da mast ode u propast, da se ne može dalje, ali – ta osoba ne može da se smijeni; ne može i tačka. To klupko nepotizma, doći će nam glave. Svaka vlast, kakva god da je i kako god da se zove, ako ne uloži u obrazovanje i ne da sposobnima da rade, zamrijeće, uginuće. I oni i država koju vode.

Zašto pričamo o filmu? Film je, pored televizije i interneta, najkomercijalniji, najdirektniji i najpopularniji medij. Zato je vrlo efikasan. Nijedan narod ne može da polaže pravo na određene teritorije, ukoliko ne pokaže da na te prostore ne polaže pravo i u kulturnom smislu; ako ih ne osvoji natalitetom i kulturom, ako ne zaokruži svoj nacionalni prostor jednom efikasnom kuturnom politikom, Jedinstvenom Kulturnom Politikom. Samo kultura može dati legitimitet postojanju nacije i nacionalnog teritorija (pogledajte komšije, za početak). Samo djelovanje Institucija kulture može da obezbijedi miran život i relizaciju pragmatičnih, svakodnevnih, političkih ciljeva. Zato se Albanci trude da dokažu da su Manastiri njihovi, da su oni stvarali tu kulturu i baštinili te kulturne vrijednosti na Kosmetu, a ne Srbi. To, ko ne shvata, taj ništa ne shvata. Kultura je potrebna kao hljeb i so, ali ne sentimentalnim tetkama na književnim večerinkama, nego narodu da preživi. Narod jede kulturu, kao što jede zeljanicu i živi od ukusa, hranljivosti i kvaliteta te zeljanice, te kulture.

Mi smo svoji na svome, ali ako to zaboravimo, ako nam kulturu vode alchajmer persone, svjetski hohštapleri i hohštaplerke (šifra Festivali i Festovi), duduci i buljuci; ako dopustimo da nam sarajevska zima okuje duše i srca, a onaj oštri, zimski, smogom napunjeni sarajevski zrak u uđe u pluća, onda ćemo sami biti krivi što ćemo uskoro ležati na smrt bolesni i s pola glasa prizivati prađedove; malo Karađorđa, malo Lazara, pa onda malo opet Vožda, pa malo Obilića, i sve tako dok ne crknemo. I mi i država. I to sve zato, što smo se prema kulturi i filmu odnosili sa ignorantskom samovoljom, sa  primitivizmom, konjski i nadmeno.

Jevreji samo kulturom dokazuju da je zemlja njihova. Znaju oni da je to jedini način. Naravno, i kalašnjikov ima snagu argumenta, ali arheologija je ubitačnija. Nema načina da se preživi ako se Predsjednik Republike i Predsjednik Vlade, kako god se zvali i prezivali, ne suoče sa pitanjem filmske i TV industrije, kao najvažnijim među neriješenim kulturnim pitanjima. Mislim da ćete grdno pogriješiti ako preko koljena, usput, sa prezirom, pokušate da riješite to strateško nacionalno pitanje, pitanje Kulture. Koga briga za partije i stranke u entitetu koga, ne dao Bog, nema. Ovim redom biva: Nema kulture - nema države - nema političkog života – nema nas.

Identitet Republike Srpske je kulturni identitet, a ne samo politički. Politička sudbina i granice se mogu preurediti jednim potezom flomastera, ali kulturne granice ne mogu.

Kad kažete kultura, pogledajte prvo kako se ljudi parkiraju, kako govore, kako psuju Boga, Oca, Majku, ženu, ćerku, sunce, nebo, hljeb (čitavu potrošačku korpu); pogledajte ljude koji ne daju žmigavce; koji pljuju, prde, deru se po ulici, trube, dovikuju se, seru i pišaju na javnom mjestu, loču do besvjesti i organizuju orgije sa klinkama i kokom u Klubovima; šta čitaju odnosno ne čitaju naši intelektualci i profesori, kako potplaćuju, lažu, plaćaju novinare, spletkare, krivotvore diplome. Pogledajte...

Vjerujem da bi se pola Srba sad poturčilo, samo da još malo Evropa i Amerika stisnu. A stisnuće.

Veliki posao čeka filmske radnike Republike Srpske. Sarajevu – svaka čast; ispred nas ste 20 godina, ako ne i više. Prešišali ste nas i grabite svom snagom. Respektujem to i žalim što se, to znam, smijete i sprdate sa našim kulturnim radnicima, sa nekim našim stručnjacima, kad dođu u Sarajevo, da vam se ulizuju ili sarađuju. Sarajevski kulturni radnici dijele iste političke stavove i iste političke snove koji mogu stati u nekoliko rečenica – Bosna i Hercegovina je država; Sarajevo je glavni grad; a muslimani-Bošnjaci su većinski narod i samim tim i Bosna je njihova. Znači, oni mudro, kao i Ameri, umjetnost i kulturu stavljaju u službu politike. Ne postoji nijedan festival, izložba, nijedan koncert, ništa, ništa u Sarajevu ne postoji – da nema veze sa ratom, Bosnom i njihovim projektom – Bosna, unitarna država bosanskog naroda. Sad-zasad, država tri naroda, ali teži se da se svi utope u jednu priču i da se, po američkom modelu i kulturnim projektima, dobro osmišljenim i lukavo plasiranim, dokaže i postavi kao aksiom, postojanje bosanske nacije i bosanskog duha, bosanske umjetnosti i svega što iz takve logike proizilazi.

Ako vam sad, gospodo iz političkog života RS nije jasno, onda dižem ruke. Onda i treba da vam djeca i unuci nosaju štafetu nekom Visokom evropskom predstavniku u Visokom ili nekom drugu Lagumdžiji u Jajcu, za dan Republike. Moja neće, to vam tvrdu vjeru dajem.

Praštajte.

OFREKORD

Evo link: www.youtube.com/watch?v=IKOzVQb4vyI

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.