Kako su me osudili na smrt

Veselin Gatalo
Kako su me osudili na smrt

U nacional-socijalizmu, baš kao i u današnjem ideonacizmu, postojali su načini da se ljudi koji misle drukčije, ušutkaju. Gestapo, UDBA ili kakva slična organizacija koju bi poslali Hitlerovi, Titovi ili Staljinovi ljudi od povjerenja, otišla bi po dotičnog i on bi otišao na "prevaspitavanje" ili službeni put bez povratka.

Neki se još sjećaju ljudi u kožnim kaputima koji su, za opšte dobro naravno, dolazili po ljude i odvodili ih na "službeni put". Hitler bi vam, recimo, prikačio Davidovu zvijezdu na rukav i isto tako vam označio kuću, da se ne moraju truditi da vas nađu, ubiju, odvedu... Zato što ste pametni Jevrej pa biste mu mogli zasmetati, a i pare da vam uzme. Iako su i Juka Prazina, Caco Topalović, Veselin Vlahović - Batko i ostala čaršija teškog djetinjstva, dobro znali ko je određen za maltretiranje i ubijanje, i bez tih oznaka. Eto, znalo se. Nije trebalo ni markirati, našao bi se uvijek neki komšija da pokaže prava vrata i kaže o kakvom se neprijatelju radi i kako treba s njim.

Tolerancija prema odstrelu

Danas, u atmosferi privida demokratije, to sa odvođenjem na "službeni put" (s povratkom ili bez) ne ide tako jednostavno. Ne možete metu staviti nekome na rukav ili na prsa, ne možete nekome napisati na kući "Ovog treba što prije ubiti". Bosnomisleća javnost ipak ima načina da ušutka i označi. Ušutkati nekoga u Sarajevu, recimo, nije teško, dovoljno je da potencijalni stradalnik bude svjestan toga da će ostati bez posla, stečenih privilegija ili života, ako zucne šta protiv režima. Uglavnom je dotičnog dovoljno upozoriti čim nešto "lane". Ali, eto, postoje i ljudi koje nije lako ušutkati. Senad Avdić, recimo, čovjek je koji je otrpio oružane upade u redakciju, objede u novinama, svoju sliku ispod koje piše "evo vam neprijatelja". I Ugo Vlaisavljević je prošao to isto. Označen je kao čovjek koga treba eliminisati, kako god i što prije. Možda se to događa i u RS, kažu to i dostupni mi elektronski mediji (BHT1 i FTV) kojima više ne vjerujem. Zapravo, kada bi rekli da se to ne može desiti u RS, ne bih im vjerovao. Sigurno bih tada prije povjerovao da je to ubijanje u RS grana privrede, toliko im vjerujem. Poneko u Federaciji završi kao Jozo Leutar, policajac od zanata i profesije koji je ubijen usred Sarajeva. Bez posljedica za bilo koga osim po čovjeka koji je stradao skupa s njim. On je, nećete vjerovati, postao čak i prvoosumnjičeni (!?). Mučili su ga i držali zatvorenim dugo, priznao je samo da je ostao bez nogu prilikom eksplozije. Možda ni to. Ispada da je toliko mrzio svog šefa, nesretnog ministra policije, da nije žalio noge da ga ubije. Tako to ide u našim multikulturnim i tolerantnim sredinama. Tolerancija prema ubijanju i pozivu na odstrel onih koji drukčije misle je jedna od rijetkih tolerancija koje se mogu tu vidjeti.

Muslimanske brigada ARBiH i VRS

Netolerantnost unutar Federacije, pored nacionalne, ima jaku ideološku pozadinu. Pozadina većine poziva na odstrel je, mislim, pretežno ideološka. Ili samo tako treba izgledati, to ne znam. Ljudi potencijalno opasni za Državu su ljudi koje treba ubiti, ljudi na koje treba staviti metu. Posebno ljudi koji ukazuju na većinski nacionalizam kao na dio ove bh. slagalice sa tri nepoznate i dvije priznate. Rat je bio užasan, nisam ni mislio da će mir biti puno bolji, doduše. Rat se, baš kao i drugi svjetski, vodio ideologijom i nacionalizmom. Izvlačilo se jedno od to dvoje naizmjenično, po potrebi. Armija RBiH je, recimo, nastojala mobilisati sve Bošnjake bez izuzetka (Baš kao VRS Srbe i HVO Hrvate), pri tom se pozivalo na bošnjaštvo i islam. Onda i što više Srba i Hrvata, tu se polagalo puno na bosanstvo i patriotizam, na stećke i Kulina Bana. Da, i na suživot. Šta je gdje trebalo, to se izvlačilo i povlačilo. Bilo je i nacionalno nahajcanijih i vjerski fanatičnijih, pa su se te brigade zvale i "muslimanske". Hm, doduše, i u Vojsci RS je, kako čujem, bila jedna muslimanska brigada, samo se nije zvala "muslimanska" već Meša Selimović.

Firerići iz Čaršije

Ono što je u nacističkoj Njemačkoj radio kržljavac u crnoj uniformi i sa kukastim krstom na rukavu, meni je uradio časopis koji se ovih dana gasi, sedmični bosnomisleći pamflet zvan BH Dani. Nacrtali su na vratima moje kuće Davidovu zvijezdu, na mene stavili metu, na rukav mi okačili žutu traku. Sad samo čekaju kad će me neki idiot ubiti. Čitava "slobodnomisleća" ekipa na čelu sa Senadom Pećaninom, Markom Vešovićem, Ivanom Lovrenovićem i još nekoliko sličnih uhljuba je odradilo odličan posao. Poslije montaže u kojoj mi je lično Radovan Karadžić lektor, učitelj, mentor, pokazali su na mene prstom kao na čovjeka kojeg treba, baš kao i Rašu, ubiti gdje god i što prije. I, naravno, javnost kao javnost, shvatila je više nego jasnu poruku. I reagovala, naravno, odmah ispod mog sljedećeg teksta. Optužen, osuđen, čekam. Presude su, mislim, još uvijek dostupne na Internet portalu www.depo.ba. Tu se spominje klanje, metak i poneka spora smrt - ovo prvo i ne zaslužujem - tako kažu. Nema među anonimnim prijetnjama demantija na ono što sam izjavio u članku, opet samo tvrdnje i kvalifikacije, tipično nacional-ljevičarski. Ipak, svako zlo za neko dobro. A dobro je to što sam uspio dokazati neke stvari.

Dobri i loši nacionalizmi

Nacionalizam većinskog naroda u BiH se zove još i patriotizmom. Ostala dva nacionalizma su, naravno, fašizmi. Pogotovo srpski. Bilo kakvo ispoljavanje nacionalnih osjećaja srpskog naroda se gleda, u najmanju ruku, neblagonaklono. Osim ako se radi o folkloru, i to tamo gdje je Srba ostalo u tragovima. Bilo kakvo druženje ili saradnja sa preduzećem iz RS je tu krimen izdaje. Čak se i SPKUD "Prosvjeta" u Sarajevu i Mostaru drži daleko od ostatka Srba svijeta. Kad se srpske i hrvatske stranke udruže, to je u federalnim i državnim medijima protumačeno kao zločinačko udruživanje sa najgorim namjerama. Ukoliko se bošnjačke stranke udruže sa hrvatskim ili tu nađu saradnike, ili se neki Hrvati u nečemu slože sa bošnjačkom većinom, to je čin patriotizma i dobrodošao potez. Kada se jedna plus dvije stranke od kojih jedna voli reći da nije nacionalna (SDP, SDA i SZBiH) udruže radi preglasavanja drugog naroda, to je opet, eto prirodno. Čak poželjno. Mogućnost da će se srpske stranke u RS udružiti, u federalnim i državnim medijima je dočekana sa strahom i osudom. Odahnulo se kad se saznalo da SDS i SNSD ipak neće u koaliciju. Znači, mjesto boravka i razmišljanje određuju ko je za osudu a kome treba čestitati. Nije dakle, uvijek bitno ni koje ste nacije, bitno je gdje živite i čiji nacionalizam podržavate.

Fašistički grad

Stvarnost je čudna biljka, sve se na njoj vidi, čuje i osjeća. U ponedjeljak, u malignoj emisiji zvanoj "60 minuta", mlađahni novinar je u nastupu njemu pravedne i opšteprihvaćene mržnje, jedan grad nazvao "hramom fašizma". Onda je rekao da tu žive oni koji "vole sebe zvati Hrvatima". I još štošta, maligno i metastazično. Dokaz za njegove tvrdnje su bila dvojica mladića koji su na utakmici Široki - Sarajevo, razvili zastavu sa kukastim krstom. Dakle, osuda je pala, prije suđenja, optužba već postoji. I sad se pitam, hoće li u Široki Brijeg na sljedećoj utakmici doći nekoliko autobusa sa navijačima iz Sarajeva, u kaznenu ekspediciju? Hoće li se Široki Brijeg opet pretvoriti u ratnu zonu, hoće li opet pasti krv, kao lani? Poziv je izrečen na mediju koji svi plaćamo. Poziv sličan pozivu na moje ubistvo, pozivu u dvije dimenzije, pozivnicom na ubijanje na kojoj su slika Radovana Karadžića, glavu uz glavu... Slika je tu, ne treba ni znati čitati da se vidi da me treba ubiti. Nisam primijetio, baš kao ni u svom slučaju, da je neko osudio očigledan govor mržnje i fašizam. Ne sjećam se da je reagovala "slobodna javnost" i nevladine organizacije, udruge za zaštitu prava pojedinaca ili kolektiva. U slučaju Širokog Brijega i zlosretne utakmice, ni od hrvatskih stranaka nije bilo reakcije, toliko su već naviknuti na takav diskurs "javnih" emitera i takvo etiketiranje svog naroda, pojedinaca, gradova. Čak je i osuda razvijanja te zastave na tribinama, osuda gradonačelnika, internetskih portala, širokobriješke javnosti i intelektualaca, na državotvornim medijima dočekana... hm, rekao bih "posprdno". Vjerujem da je i u Društvu pisaca, čiji sam član, moja slika s Radovanom Karadžićem dočekana sa odobravanjem. Uh, pa da, neki od članova blisko sarađuju sa navedenim heftičnikom.

A zašto ne pišem o "onom tamo"?

Ne znam, vjerovatno se ovakve stvari događaju i u RS. Ali, evo, ako i jesu, događaju se i ovdje. A zašto pišem o licemjerju koje vidim ovdje? Pa, zato što tu živim. Ne mogu, recimo, poput Mile Stojića, pisati o onome što ne znam. Mile Stojić je, recimo, tih 1990-ih iz Beča pisao kako je meni tu gdje živim, čak i kad pojma nije imao o tome, tako mi je činio život još nepodnošljivijim nego što je bio. A bio je nepodnošljiv. Kao što Boris Dežulović piše o Banjaluci ili o Mostaru iako ne živi ni u Banjaluci ni u Mostaru. Ili Predrag Lucić o Širokom, kao da tamo svaki dan kavu ispija i fašizam udiše. Ali, eto, osjeti se pozvanim. Isto tako, Miljenko Jergović, jedan od ljudi koji je u književnost uveo riječ "četnik" za sve Srbe van teritorije koju kontroliše Armija BiH, sada u Beogradu voli diskutovati o višedimenzionalnosti i ljudskim kvalitetima Draže Mihailovića. Ili kad Nikolaidis piše o BiH a ne živi u njoj. Hm, otkako radi za Mila Đukanovića i crnogorsku vladu, bar je prestao po toj nesretnoj Crnoj Gori perut s glave prosipati. Jer ja, kad god upalim radio ili TV, stalno slušam da u RS živi neki krvoločan svijet sa još krvoločnijim predsjednikom. Sad bih i ja, kao i oni, trebao to da ponavljam? Usput, pola rodbine mi živi tamo, bolji su ljudi od 99 odsto ovih sa Radija i Televizije.

Tragom popa Mila Jovovića

Neka niko ne pomisli da se jadam. Ne dao Bog! Ili da me strah. Toliko sam puta umro da mi je već svejedno. Kad čovjek prođe umiranje, smrt je samo stvar formalnosti. Jer, smrtna kazna nije smrt sama, to je vrijeme u kome se suočavate s njom. A to već imam proživljeno. Ne žalim se, samo sam izrekao šta mislim o svemu ovome. Kažem što mislim, eto, čak dozvoljavam da nisam u pravu. Uz adekvatne argumente; bez mržnje, predrasuda i sile; promijeniću mišljenje. I ne pada mi na pamet da se bojim. Idem za koji dan u Sarajevo, možda kao pop Milo Jovović pod Nikšić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana