Kako je put u NATO ubačen u Zakon o odbrani BiH
U posljednje vrijeme u Republici Srpskoj često se postavlja pitanje kako to da je Zakon o odbrani BiH, usvojen prije 14 godina u Parlamentu BiH, koji je prevashodno trebalo da riješi uspostavljanje Oružanih snaga BiH umjesto dotadašnjih entitetskih vojski, regulisao i eksplicitan stav u pogledu pripadnosti jednom vojnom savezu, kao i obavezu nadležnih organa vlasti BiH da sprovedu sve neophodne aktivnosti za prijem BiH u NATO.
Znamo da je odluka o ulasku u NATO bila top tema u mnogim zemljama. Na različitim nivoima vlasti vodile su se žestoke debate kada su donošene slične odluke. BiH nije nikada, ni na jednom organu vlasti, pokrenula stručnu raspravu na temu šta joj ulazak u taj vojni savez donosi, koliko će nas sve to koštati, kakve se sve obaveze postavljaju pred zemlju koje treba ispuniti, jesu li sva tri naroda u BiH za članstvo u tom vojnom savezu. Sve inicijative na tu temu ostajale su bez odgovora. Kako se onda dogodilo da reforma odbrane u BiH podrazumijeva i obavezan ulazak u NATO? Zar logika nije nalagala da se nakon završene reforme odbrane, nekada kasnije, donese ta odluka, u zavisnosti od političkog stava predstavnika tri naroda koji ovdje žive?
Član 84. Zakona o odbrani BiH glasi: Parlamentarna skupština BiH, Savjet ministara, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti odbrane u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, sprovešće potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo u NATO-u.
Visoki predstavnik Pedi Ešdaun, koristeći svoj konačni autoritet u vezi sa tumačenjem Sporazuma o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora, donio je mjere kojima se osigurava implementacija Mirovnog sporazuma na prostoru cijele BiH i njenih entiteta.
Komisija za reformu odbrane (u daljem tekstu Komisija) uspostavljena je odlukom visokog predstavnika za BiH Pedija Ešdauna 9. maja 2003. godine. Treba napomenuti da su organi vlasti BiH preuzeli 28. januara 2003, u prisustvu članova UO Savjeta za implementaciju mira, obaveze da se “sprovedu reforme u oblasti odbrane, koje će ubrzati integraciju BiH u evropsku porodicu država, te zemlju, kao i širi region, učiniti stabilnijim u dugoročnom periodu”.
Komisija je okončala svoje aktivnosti 2005. godine i napravila izvještaj pod nazivom “OS BiH: Jedna vojna sila za 21. vijek”. Kao sastavni dio tog izvještaja, između ostalog, predloženi su Zakon o odbrani BiH i Zakon o službi u OS BiH, koji su u predloženom tekstu usvojeni u Parlamentu BiH, te su urađene izmjene i dopune entitetskih ustava, koje su usvojila zakonodavna tijela Republike Srpske i FBiH.
Komisiju je činilo 22 lica, polovinu su činili stranci, a pola domaći predstavnici. Imala je dva kopredsjedavajuća, Rafija Gregorijana, u ime NATO štaba u Sarajevu i Nikolu Radovanovića, prvog ministra odbrane BiH. Sastav Komisije za reformu odbrane uveliko sve objašnjava. Dakle, od 11 stranaca, članova Komisije, četvorica su bili iz NATO-a, po jedan iz OHR-a, OEBS-a i EUFOR-a, četvorica su predstavljali ambasade Britanije, SAD, Turske (u ime Organizacije Islamske konferencije), te Ruske Federacije.
Iz domaćih struktura (11) Komisiju su činili tri ministra odbrane, BiH, Srpske i FBiH (N. Radovanović, M. Stanković i M. Nikolić), kao i načelnik Zajedničkog štaba OS BiH (S. Podžić), predsjedavajući i dva zamjenika parlamentarne Zajedničke komisije za odbranu i bezbjednost (B. Šiljegović, S. Palavrić, B. Zrno), te četiri savjetnika za vojna pitanja članova Predsjedništva BiH (M. Delija i V. Karavelić - bošnjačkog člana, D. Kapetina - srpskog člana i S. Marin - hrvatskog člana).
Komisija je zasnivala svoje preporuke na kontinuiranom nastojanju da osigura kandidaturu BiH za članstvo u Partnerstvu za mir, zakonskoj obavezi koju je sama propisala da BiH i entitetske institucije konstantno rade na pristupanju NATO-u, kako je to sadržano u članu 84. Zakona o odbrani. Pored toga, Komisija se u svom radu pozivala na pismo generalnog sekretara NATO-a od 16. decembra 2004. godine upućenog predsjedavajućem Predsjedništva BiH (B. Paravac), te na mandat Komisije za reformu odbrane koja je sadržana u odluci visokog predstavnika od 31. decembra 2004. i odluku Predsjedništva BiH (B. Paravac, I. M. Jović, S. Tihić) od 23. februara 2005. kojom se izražava opredjeljenje za članstvo u NATO-u.
Važno je prisjetiti se prvih koraka. Iz samog sastava Komisije vidi se potpuna superiornost međunarodnih predstavnika u sastavu Komisije i potpuna inferiornost domaćih predstavnika. Zato i ne čudi zašto je vješto kreiran i ubačen član 84. Zakona o odbrani BiH. Nije imao ko da spriječi njegovo uključivanje u zakon.
Proteklo je 14 godina od usvajanja Zakona o odbrani BiH. Odnosi u svijetu su se značajno promijenili. Promijenio se i sam NATO kao organizacija. Više nisu neophodni nikakvi posebni uslovi za članstvo, više nije uslov knjiženje vojne imovine, što upućuje na krizu tog vojnog saveza.
BiH, bez ikakvog kritičkog stava kada je ova organizacija u pitanju, papagajski ponavlja: mi hoćemo u NATO, to piše u zakonu, kao da se zakoni ne mogu mijenjati. Bošnjaci i Hrvati žele u NATO, ali milosrdnu ruku te organizacije nisu osjetili njihovi građani. Republika Srpska baš zbog toga ima pravo na drugačiji stav. Naš narod u BiH, ali i naši sunarodnici u Srbiji stradali su i još uvijek stradaju od posljedica bombardovanja osiromašenim uranijumom. Dakle, polovina BiH i cijeli jedan narod imaju drugačiji stav o tome. Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske, koju je usvojila NSRS, obavezuje sve pojedince i institucije Srpske na njeno sprovođenje.
Dušanka Majkić, Delegat u Domu naroda Parlamenta BiH
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
