Kada nema cenzure, a ima dobre volje
Taman kada s tugom pročitate da neki "Tekst neće biti objavljen" samo zato što urednički kolegij smatra da ne treba biti objavljen, jer je suviše polemičan (!), i taman kada pomislite da je novinarstvo definitivno doseglo samo dno, saznate kako se neki drugi urednički kolegij složio i čista obraza priznao da je napravio urednički propust.
Eh, tako su se neki dan mogle pratiti dvije priče gotovo paralelno. Jedna se odnosi na magazin "Dani", a druga na portal "Buka".
Priča prva
Sarajevski magazin "Dani" poznat po svojoj sklonosti "drugovima i drugaricama" i antifašističkoj borbi, odlučio je ne objaviti tekst uvaženog i dugogodišnjeg novinara "Oslobođenja" (sestrinske novine) i njihovog "suradnika" Zije Dizdarevića. Zašto? Jer je ovaj napravio analizu izlaganja profesora Rešida Hafizovića, koje je prethodno u cijelosti prenijelo "Oslobođenje". Tekst na koji autor referira, veli urednički kolegij "Dana", treba biti objavljen u mediju iz kojega je preuzet. Zanimljiva tvrdnja! Dakle, ukoliko neko analizira informaciju koju je pročitao u nekom inostranom časopisu, onda komentar ili svoju analizu treba objaviti tamo negdje. U tom slučaju bi novinari mogli i trebali pisati samo o tekstovima svojih kolega iz redakcije i ni o čemu više. Nećemo sada ulaziti u detalje ne/konzistentnosti saopštenja koje je povodom neobjavljivanja teksta objavio Urednički kolegij, nego ćemo još malo zastati kod činjenice da je Uredništvo odbilo objaviti tekst kojeg je kasnije prenio jedan sarajevski internet portal. Tekst je potpuno analitički i dio po dio istražuje i analizira govor univerzitetskog profesora i teologa sa veoma sumnjivim tezama. Nažalost jedna od njih je čisto rasistička, jer govori o "ubilačkom genu" "srpskih zlotvora". Ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog političke korektnosti i vrlo precizne Dizdarevićeve analize taj tekst je morao i trebalo da bude objavljen u "Danima". Rijetke su, naime, kritičke analize koje dolaze "iznutra", a ova Dizdarevićeva je bila upravo jedna takva. Istina, i ona bi u određenim krugovima u sarajevskoj i široj javnosti izazvala brojne polemike, ali objavljivanjem tog teksta novine bi pokazale otvorenost prema suprotstavljenim mišljenjima, a to je nešto što suštinski nedostaje gradu na Miljacki. No, nažalost, kako Hafizović spada u onu grupu bošnjačkih intelektualca suprotstavljenih reisu Ceriću, a kojima su stranice "Oslobođenja" uvijek otvorene, jasno je koji je motiv prevladao: jednog takvog saradnika i saborca ne bi trebalo izgubiti iz tih novina, te je mnogo bolje onemogućiti ga da objavi tekst. To što takva odluka povlači za sobom sušto odsustvo profesionalnosti, nema veze. To što bi taj tekst pokazao da neko u Sarajevu smatra da generalizacija "srpskih zločinačkih gena" nije stav svih ko-je-ko novinara, e to nije bilo dovoljno bitno. Nažalost, još jednom se pokazalo da takozvani antifašistički i antinacionalistički mediji promovišu jednoumlje, a ništa manje ni nacionalizam, pa čak i rasizam.
Priča druga
Nakon što je portal "Buka" prenio neprofesionalno napisan tekst "Obrazovanje (ne) gradi BiH" sa nekog drugog portala i nakon javne analize toga čina koji je objavljen baš na ovoj stranici, imala sam priliku pročitati visokoprofesionalan komentar njihovog uredničkog kolegija koji je prepoznao štetnost rječnika mržnje i ulice u objavljenom tekstu i uputio riječi izvinjenja zbog toga.
Dakle, nije nečasno, nije ponižavajuće, a niti uvredljivo, iskazati riječi žaljenja i izvinjenja. To je toliko loše koliko i komunicirati sa nekim ko drugačije misli ili govori. Eto, ipak je vrijedjelo i vrijedi boriti se za kulturu dijaloga u medijskom prostoru. Ako je danas samo jedan medij nakon argumentirane analize pristao ne biti kružokom govora mržnje i ako je samo jedan medij prihvatio stav da dekontaminacija medijskog prostora ne može biti ostvarena njegovim re-kontaminiranjem, onda možda ipak ima nade da će kultura dijaloga, argumentirana rasprava i jednak tretman neistomišljenika na javnoj sceni jednog dana postati stvarnost ove zemlje. Možda ipak jednoga dana sarajevski antifašisti prihvate da osim njih još neko "udiše zrak" i treba da "udiše zrak" na istom mjestu i u isto vrijeme i možda takvima konačno prestanu onemogućavati da to slobodno čine. Možda upravo oni jednoga dana odluče napisati uistinu antifašističke tekstove u kojima će analizirati i pobijati klasične rasističke teorije o "otpornim i žilavim genima u srpskom populusu koji je silno opterećen kainovskim sedimentom, krvožednim nasljeđem...". Možda će tako i primjerom pokazati odlučnost da se bore sa svim oblicima diskriminacije, netolerantnosti i mržnje, ali ne isključivo kod onih tamo drugih, negu tu kod sebe. Do tada, nažalost, sva prazna i neutemeljena antifašistička samohvala samo je stalno iznova ovjerena potvrda izrazite isključivosti i netrpeljivosti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
