Kad ti dođem, ti me izvrijeđaj
Lijepa riječ domaćina je ogledalo uljudnosti. Na ovim balkanskim prostorima oduvijek se njegovala lijepa riječ domaćina upućena gostu, a ukoliko bi izostala, domaćin bi trajno ostao obilježen kao loš domaćin čija kuća bi se izbjegavala.
Posljednje dvije decenije se nisu pokazale baš kao reprezentativne za opisivanje balkanske gostoljubivosti. Naprotiv, pokazale su one posve mračne i zastrašujuće karakteristike: netrpeljivost i ratobornost. Jedni su ubijali druge jer ovi nisu isto mislili i vjerovali. Političari su ih predvodili u tome, govoreći da je to za dobro naroda. I danas, oni koji su političku karijeru izgradili na huškačkoj retorici u ratu opet se pozivaju na ratnu prošlost, nastojeći tako pobuditi najteže traume svoga naroda. Nema tu nikakve bitne razlike između ionako u ratu stvorenih političkih opredjeljenja: lijevih i desnih, onih sa centra ili bilo kojih drugih. Aktualni političari, sudionici ratnih dešavanja, uglavnom vide samo prošlost, a od budućnosti naprosto zaziru. U budućnosti oslobođenoj ratne retorike njih zasigurno ne bi više ni bilo. Stoga mnogo je ugodnije u svakom trenutku jeftino patriotski podsjećati narod na ratne strahote.
No, zadnjih godina na političkoj sceni su se pojavili i oni političari koje žele uspostaviti prijateljske odnose između zemalja bivše Jugoslavije. Pa i krajnje je vrijeme, nakon dvije decenije! Žele oni vratiti povjerenje onih koji su najviše osjetili što znači rat i stradanje. Povjerenje bosanskohercegovačkoga čovjeka, posebno Bošnjaka. Velika je to i ljudska odluka. Njihovi motivi mogu biti različiti, ali cilj je isti: otvoriti prostor za novi dijalog. Mogu ih zbog toga i kritizirati njihovi politički neistomišljenici u njihovim zemljama. Mogu ih kritizirati i novinari u njihovim zemljama, ali vrijeđati ih domaćini zbog njihove potrebe da dođu i poklone se svirepo ubijenim i poginulim građanima Bosne i Hercegovine je u najmanju ruku neumjesno. Kritizirati njihove dolaske izrugujući im se da vode "nadgrobnu politiku" je krajnji neukus, pa ako hoćete i izraz ekstremnog nacionalizma. A gdje bi to prije trebali otići aktualni političari nego na "stratišta, jame, spomen-kosturnice ili masovne grobnice"? Tamo se u tišini najviše govori. Nije li to izraz one empatije o čijem nedostatku iz susjednih zemalja se godinama govorilo? Nisu li posjete grobljima ipak najveća politička vrlina državnika iz Srbije i Hrvatske? Posebno imajući u vidu da su iza nastanka tih stratišta stajali neki njihovi prethodnici. Ovi današnji lideri dolaze da odaju počast ubijenim i pruže ruku preživjelim. Da li ih treba u tom činu izvrgavati ruglu? Nikako! Pogotovo taj podsmijeh i obezvređivanje ne bi smio dolaziti iz istinski slobodarskih medija. Pogotovo ne sa onih adresa koje godinama tobože zagovaraju nove demokratske i otvorene odnose između susjednih zemalja. Međutim, uvodničar posljednjeg broja magazina Dani nipošto ne misli tako, nego bi radije da izazove jezu u kostima svojih čitalaca. Koja je razlika između pisanja Viktora Ivančića iz Hrvatske, Nikole Samardžića iz Srbije i samoga autora sablasnog teksta u Danima, Eldina Hadžovića iz BiH, koji citira prethodnu dvojicu? Pregolema! Prvi je novinar koji piše kritički osvrt na aktivnosti predsjednika svoje zemlje. Možda se i ne slaže s njim što posjećuje grobove po Bosni, možda mu smeta što ne posjećuje češće ili manje često Tuđmanov grob. Drugi je političar iz Srbije, iz druge političke partije nego li je Tadić i kritizira političkog neistomišljenika u svojoj zemlji. A treći? Treći je predstavnik takozvane građanske, medijske, sarajevske, klanske družine koja je zgrožena dolascima ove dvojice političara na grobove ubijenih Bosanaca. Treći je onaj domaćin sa početka teksta. Izrugivati se, pozivajući u pomoć citate političara i novinara iz susjednih zemalja posjetima Josipovića i Tadića, ne govori ništa protiv te dvojice nego nažalost protiv domaćina. Ismijavati preko Ivančića Josipovića da "paradira po grobljima držeći besmislene govorancije" je ismijavanje žrtava, jer nema besmislenih govorancija nad humkama. Nema ismijavanja sa "dostojanstvenim kočenjima" nad grobovima onih kojima se ide pokloniti. Ismijavati Tadića da "grči lice u bolu i saosjeća sa svim žrtvama" nije ništa drugo nego produbljivanje nepovjerenja među narodima i izazivanje mržnje koja je iz arene ratnih sukoba bivših političara prešla u slobodarske medije. Doći iz Srbije u Potočare ne može nikako biti gesta jeftinog političkog profiterstva, posebno imajući u vidu da je Tadićev prethodnik zbog svoje otvorenosti i politike dobrosusjedskih odnosa ubijen. Ne znam da sam pročitala jedan, da ne kažem brojne novinske tekstove, posvećene posjetima bh. građanski orijentiranih političara grobu Zorana Đinđića. Recimo neku kritiku držanja na groblju, retorike ili nijemosti nad njegovom humkom… Bilo bi dobro da jesmo. Mi, građani BiH. Bilo bi to mnogo korisnije za građane ove zemlje nego nipodaštavati volju ovih novih lidera da otvore sva zatvorena vrata u regiji. Ne treba zaboraviti da su mnogi koji su doprinosili nastajanju masovnih grobnica u BiH još uvijek živi, slobodni i spremni na svaki oblik osvete zbog "izdaje njihovih ratnih uspjeha". Ulaziti u unutarnje motive Josipovićevog i Tadićevog "ukazivanja" na bosanskohercegovačkim grobljima i pogađati se oko vrijednosti takvih dolazaka vrijeđa ponajprije same žrtve, a potom ponovno pokazuje nedostatak nekih temeljnih ljudskih vrlina, poput domaćinske uljudnosti.
I možda zaista u svemu ovome i jeste najveći problem "bauk pomirenja koji lebdi nad regijom". No, postavlja se pitanje kome je pomirenje bauk i zašto. Da li je slobodarskim, građanskim, slobodnomislećim intelektualcima i novinarima ili građanima koji bi konačno da udahnu zrak oslobođen međunacionalne mržnje i netrpeljivosti. Građanima zasigurno nije, jer ne koketiraju oni sa patnjama nego pate. I na kraju pita se novinar Dana "I, kako se sada, u ime 8372 ubijena Srebreničanina, pomiriti s ljigavom obrednom praksom demonstracije vlastite političke korektnosti, kako se pomiriti sa smišljenim i organiziranim ubijanjem mogućnosti za bilo kakvu katarzu? "
Možda ponajprije ne ubijajući još i riječima žive i nadu u njima. Možda pomažući konačno da se stvori prostor za toliko potrebnu političku korektnost bez koje svidjelo se to nekome ili ne nema niti toliko željene i neophodne katarze za sve koji pate. Za sve Bošnjake, za sve Bosance i Hercegovce. Biti domaćin u bolu i žalosti koji ne vrijeđa goste u svojoj kući je dobar put za ostvarivanje "bauka pomirenja", a pomirenje je put u budućnost.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
