Kad se mladi probude

Dobra ideja je malo razdrmati svakodnevicu, ali koliko će jedan plakat zaista potaći mlade ljude da se trgnu iz letargije? Da li oni uistinu žele promjene ili su se odlučili za čekanje u stilu: "daće Bog, biće bolje"? 

Pasivnost

Sudeći prema istraživanjima koja je sprovelo ovo udruženje,  mladi uočavaju sve nedostatke oko sebe, ali da li je to dovoljno da krenu u promjene? Čini se da ipak nije. Pasivnost mladih ljudi omogućava onima koji za njih misle i odlučuju da je stanje u BiH svakim danom sve gore. Ovo, naravno, nije tek puka fraza, jer osim istaknutih NVO aktivista ili mladih političara ne možemo, nažalost, nigdje vidjeti spontane akcije mladih.

Politički angažman mladih je veoma upitan, jer često u njihovom ponašanju i javnom nastupu, kada imaju priliku za to, prepoznajemo lidere njihovih političkih partija. Nema nigdje individue koja se svojom posebnošću bori za svoj status. Mada, možda drugačije i nije moguće, inače ne bi imali priliku da javno nastupaju. Da li i koliko oni koji su politički angažovani doprinose poboljšanju statusa mladih u državi? Možda griješim, ali izgleda malo ili nimalo, jer ako 90 odsto njih smatra da se država kreće "u pogrešnom pravcu" ili ako njih 80 odsto smatra da je stanje u BiH "veoma loše", onda je jasno da oni koji su uspjeli ući u političke krugove malo čine da ohrabre svoje vršnjake da se barem politički angažuju.

Poboljšanje uslova

Članovi HSPF-a  navode da bi 77 odsto mladih glasalo za stranku "koja bi posvetila pozornost problemima mladih u zemlji". Ali nije li tačno da svaka politička partija prije izbora na bilo kojem nivou ne prestaje govoriti o poboljšanju uslova života, posebno za djecu i mlade? Nije li tačno da se mladi ljudi smiješe sa gotovo svih predizbornih plakata i da im se obećavaju kule u oblacima? A kada prođu izbori nigdje više te mladosti nema, a od obećanja ostaju samo oblaci nad njima.

Koja je to politička partija do sada posvetila jedno ozbiljno poglavlje svog angažmana baš mladim ljudima? Ali mnogo bitnije od ovoga jeste pitanje, da li su mladi ljudi ikada pokušali okupiti oko jedne političke partije "za mlade" koja bi se bavila isključivo njihovim pitanjima? Koliko znam takve partije nema, a i ono malo ambicioznih koji se odluče za politički angažman uglavnom odlazi u jače i "provjerene" partije, vjerujući da će baš oni uskoro postati novi lideri. A kada se dobro smjeste u partijskim redovima, onda zaborave na svoje vršnjake. I tako iz godine u godinu, deset istih partija smjenjuju jedne druge, iskorištavaju mlade hvaleći se njima, a mladi sve više, a pogotovo nakon izbora, žele da napuste BiH. Ako je vjerovati istraživanju HSPF-u da  "62 odsto mladih želi da napusti BiH", onda je problem mnogo veći nego što se to jednim plakatom može postići.

Rok i gusle

U isto vrijeme kada su osvanuli ti plakati obilježena je i 70. godišnjica Bitke za ranjenike. Tom prilikom su glorifikovani partizanski poduhvati iz Drugog svjetskog rata.

Skup se obraćao "mladim generacijama", kako navodi ugledni sarajevski reditelj i reditelj toga skupa, Dino Mustafić. Pa kaže: "Svi oni koji negiraju antifašizam, osporavaju istorijske činjenice, moralno relativiziraju pobjednike II svjetskog rata, dolaze iz nacionalističkih krugova." Ako je skup koji je režirao Mustafić trebao da razdrma mlade ljude i da im osvijetli neke pozitivne vrijednosti, onda se nikako, ali baš nikako, nije smjela u izjavi ovog reditelja naći sljedeća misao zabilježena u magazinu Dani: "Ni moja generacija nije bila pošteđena transformiranog oblika fašizma i nacizma koji je rušio gradove, protjerivao i ubijao ljude  samo zato što su drugog etničkog ili vjerskog identiteta. Ja sam odgojen na dobrim knjigama, važnim filmovima i rok muzici tako da mi nije bilo teško prepoznati onu pravu i pravednu stvar u životu kada je ta dilema bila stavljena pred moju generaciju. Oni drugi koji nisu čitali ništa ili su čitali loše knjige, slušali gusle i turbo-folk bili su taj dan na Ravnoj Gori, a ne u Jablanici."

Zašto? Zato što ako vjerujemo da su naš stav i naš izbor jedini ispravni i na osnovu njih zaključujemo da oni drugi koji nisu bili u Jablanici jesu četnici i loši ljudi onda njegova poruka nije antifašistička ni po jednoj definiciji antifašizma. Antifašizam bi upravo trebao da briše i negira granice i to one koje sam Mustafić navodi  kao generatore zla u prošlom ratu, kao rušitelje i progonitelje samo zbog "drugog etničkog ili vjerskog identiteta", a on nam je ponudio jednu sasvim isključivu, i to na osnovi etničke odrednice, izjavu. Ne može biti da oni koji nisu "čitali dobre knjige" nisu dobri ljudi. Ne može biti da je rok muzika odredila "bolje" ljude od onih koji su slušali gusle. Iskreno gusle su stari narodni instrument baš kao i saz. A sarajevski rokeri vole taj saz čuti baš svugdje. Da li je moguće da je turbo-folk sa kojim koketiraju mnoga velika rok imena bh. muzičke scene odrednica loših ljudi?

"Dobri političari"

Ova sintagma "dobrih knjiga" me podsjetila na izjavu jedne aktivistice NVO sektora u BiH da će u nekom kosmopolitskom projektu biti uključeni "dobri političari". Ma koji li su to političari, baš se pitam. Evo i da odgovaram: antifašisti i antinacionalisti! Ali, istina je sasvim drugačija.

Upravo od takvih često čujemo gromoglasne zahtjeve za podjelama. I za velikim bedemima. Sjetimo se samo da je nakon opštih izbora lider sarajevskog SDP-a koji njeguje antifašističku tradiciju poručio mladima kako će napraviti "Zapadnu Njemačku" od Federacije. A kako li ono i zašto li su ono postojale dvije Njemačke i kako li su i zašto li su ukinute? Od tada u Njemačkoj nema podjela na dobre i loše, rokere i turbofolkaše, guslaše i neguslaše, Ravnogorce i Jablaničane... Većini političara je bilo stalo da generacije mladih Nijemaca prevaziđu sve zamislive podjele i da imaju bolji život. Za tim boljim životom su mnogi sa ovih prostora pohrlili "u tuđinu".

Vratimo se plakatu sa početka priče i pitanju ko je kriv. Krivi su mladi ljudi što uglavnom šute. Krivi su dobri što stalno optužuju loše. Krivi su loši što nisu dobri. Krivi su načitani što ne šire znanje iz knjiga. Krivi su nenačitani što ne znaju šta im načitani poručuju. Krivi su svi koji u ime opšteg dobra prave opšte podjele i čine svima loše, poručujući tako mladim generacijama da ovdje još nije pao komunizam i da će dvije Njemačke još godinama biti podijeljene i u mržnji živjeti. Čudi me to od njih, jer oni su načitani.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.