Kad nesreća sretne nesrećne

Pošli, da prostiš, iz te Bosne, neki nesrećni ljudi. Pošli da si potraže neki bolji život, uz rad ili uz ležanje, nevažno, samo da je bolji. Pošli, pratili kartu, iskoristili činjenicu da se i sa bh. pasošem sad može putovati po bijelom svijetu, ali da se vratiš kuću kući kad ti pozadina vidi puta. Otišli su iz države - mučiteljice, nisu u njojzi mogli sastaviti kraj s krajem, prehraniti sebe i čeljad, platiti račune i namete. Da bi otišli, prodali ponešto što su imali a još nisu pojeli, popili i za račune dali. Mislili su, nesrećnici, da će njihove pozadine naći neko mjesto u tom tustom i debelom svijetu u kojem su i gori od njih koru hljeba i čitav krov nad glavom pronašli. Na FTV-u je o njima napravljen prilog, kao o nekome ko je uhvaćen u krađi. Jedan čovjek kaže kako je njegov sin napustio studije i otišao da zaradi novac koji bi pomogao porodici da preživi. Zapravo, mislim da ga je njegov otac, brižan kao što dobri očevi znaju biti, poslao u svijet sa riječima: "Idi sine, nema ovdje ni hljeba ni budućnosti. Moje je sve ionako već kraju, spasi se bar ti". Bilo je tu suza, ali i uzdah olakšanja kad je mladić krenuo ka boljem životu. Nada je, prema iskustvu onih koji su na vrijeme krenuli za Švedsku, bila osnovana. Sad, eto, više nije. Vratili su ih po kratkom postupku, kući, da posluže kao primjer svima koji bi da krenu u bolji svijet i bolji život. Televizija ih je dočekala u zasjedi, da se vidi kako prolaze oni koji krenu iz jedinstvene, cjelovite, nedjeljive itd; da prostiš, Bosne. Da su bili Srbi ili Hrvati u pitanju, a ne Bošnjaci, neko bi na toj Federalnoj TV rekao: "Neka, neka idu, daleko im lijepa kuća", i prećutali bi, baš kao i prećutani i još uvijek aktuelni egzodus Srba i Hrvata iz Sarajeva. Na kraju priloga, jedan čovjek je, da ga Bog pomože, izrekao i istinu koja je, eto, nekako prošla "neisječena". Kaže čovjek da ih je baš ta, da prostiš, Bosna, i "ukopala", da je rekla "Vrći i' 'vamo", što Švedima ne bijaše nimalo teško. Naime, i bježanje iz ruskih gulaga je, znate, bilo protivzakonito i nerado u zemlji – gulagu viđeno...

Vojnik o skraćenju...

"Bosna i Hercegovina je zemlja ponosnih i poštenih ljudi...", tako počinje jedna reklama na TV. Poljem idu tuste i stamene krave, najedene i napite. Odmah čovjeku padne na pamet da je litra običnog dizela u ovoj zemlji pet do šest puta skuplja od litre otkupljenog mlijeka. Pa onda čovjek počne da razmišlja o ponosu. Na tom istom ekranu gledam svaki dan kuknjavu i lelek, kao iz kakvih mletačkih zatvora i inkvizitorskih mučionica. Vidim kako ljudi mlađi od mene, pravi i zdravi, ni invalidi ni ranjenici, stoje pred parlamentom tražeći, ni manje ni više, nego penziju! Ne posao, ne poticaj za zapošljavanje, nego baš penziju. Onda na TV vidim ljude koji bi da im se neko izvine, pa kad se izvine - kažu da to ni izdaleka nije dovoljno, već da muke treba platiti, i to parama. Ponosno da ponosnije ne može biti. Onda čujem kako neko ponosno kaže da postoji nada da ćemo dobiti kakvu milostinju ili će nam odobriti novu pozajmicu iz bijelog svijeta. U "zemlji ponosnih i poštenih ljudi", kako rekoh, bježi se avionom, autobusom, vozom ili pješke. Pošteno se čovjek namuči da bi otišao od ovolikog ponosa, ako ništa - da negdje ispruži ruku i ponosno živi od tuđe milostinje. Pa, kad dođe na "ferije" na rodnu grudu, rečenice upučene manje uspješnoj rodbini počinje sa "Kod nas u Šveckoj...".

Slina od davnina

"Od davnina se ovdje vrijedno radilo, stvaralo, za nas, za našu djecu...". Ovaj dio iste reklame nije ništa lošiji. Od davnina? Kojih? Onih u kojima se radilo? Pa, jeste, radilo se. Doduše, ne za sebe i za djecu, već za Turčina, Švabu, Tita i njegovu jahtu. Od rada se, istine, pretrglo nije. Tito je stvorio Nesvrstane da vojska može prodavati naše oružje po Afrikama i Azijama. Što se tiče svoje djece i unuka, ni njih nije puno usrećio. Svetlana Broz živi, recimo, u Sarajevu, i to od bosanske i hercegovačke nesreće. Već sam spomenuo da je u Turskoj, onoj koja bi nas, eto, opet u svoje okrilje, poznate izvozne stavke su bili 300 hiljada oka vune i nekoliko stotina hiljada čibuka. Srećom po nas a na njihovu nesreću, u takvom su građanskom ratu pa ne znaju ni šta bi sa dvanaestak miliona Kurda i još ponekih narodčića koji bi autonomiju u Turskoj. Austrija je poticala trgovinu, tako da smo joj prodali svo drvo, po tržišnoj cijeni zvanoj "džaba". Tako je Austrija završila venecijansko osmišljavanje hercegovačkog pejsaža. O Njemačkoj okupaciji neću puno. Od najpametnijeg naroda na svijetu i kod nas, oni su pravili sapun. I tada se, eto, vrijedno stvaralo, uz nesebičnu pomoć domaćih snaga koji su im isporučivali Jevreje za proizvodnju sapuna. Vrijedno su, u Titovo vrijeme, radili oni koji su morali na dobrovoljnu radnu akciju i oni koji su na Golom otoku premještali kamen okolo - naokolo. Ostale se, ma koliko nevrijedno radili, nije smjelo otpustiti. Jeste, bilo je i naivčina poput rudara Alije Sirotanovića, ali su i dan danas ostali sirotanovići. Onda ide "Žuljevite ruke radnika i seljaka s ljubavlju nam šalju samo najbolje". Ma hajde. Žulj na ruci sam zadnji put vidio kod djeda, nedavno na mojoj nozi, od sandale. Socijalizam je sistematski uništio seljake, pobio im koze i opustošio kukuruzna polja, da bi ih glad natjerala da postanu radnici. Jedini ozbiljan pokušaj profita i izvoza, bio je onaj "Jugo 45", tako kvalitetan da mu je samo zadnji grijač stakla uredno funkcionisao, pa su Amerikanci hvalili "Juga" tako što su govorili da se zimi čovjeku ne smrzavaju ruke kad ga crknutog gura. Onda dodaje "...vakoga dana, da bi nama bilo ljepše...".

Čovjek u plavom i crvenom

Prije nego što nastavim, samo da spomenem da svakog mjeseca između pet i deset hiljada ljudi o Bosni i u Hercegovini, ostane bez posla. Oni koji rade, barem većina njih, mogu biti sigurniji da će zaraditi kolekciju žuljeva nego dovoljno novca da prehrane familiju i plate račune. Ipak, reklama kaže da rade kako bi nama bilo ljepše. Pa, zašto nam  nije ljepše? I, na kraju i vidim zašto nije. Pojavljuje se čudan lik, isti onaj koji se pojavljivao u odijelcu civilne zaštite za vrijeme predzadnje nepogode u vidu višemetarskog snijega. Ovaj put nema na sebi plavu uniformu i kapicu, sad ima crveni mantilić, važe ne lijepeći cijenu, onako, "odokativno",  nekoj bakici daje nešto u "fišeku" (vidi rječnik, germanizama mislim...)., pa veli: "Kupuj domaće. Kupuj srcem". Pri tom lik u crvenom vadi neke boce s vodom, plastične, i vadi na pult. Lik je u aktuelnoj vlasti, ima mesnu industriju u kojoj pakuje meso kojekakvog porijekla (od juga do sjevera planete) i starosti. Zove se Jerko Lijanović, ima svoju privatnu stranku koja se zove "Stranka za boljitak". Njegov boljitak, mislim. Kaže, kupuj domaće, kupuj srcem. Ima u Intereksu jedna zgodna kasirka. Sa kusurom dobijem i osmijeh. Kakav god osmijeh bio, moram platiti pseću hranu za pse i ljudsku hranu za mene. Nikad u Intereksu ništa nisam uspio platiti srcem.

Pun promašaj

"Zemlja ponosnih i poštenih ljudi" je poslala svoje olimpijce na olimpijadu u Engleskoj. Vratili su se bez medalja i ponosa. Vrsni strijelac, Nedžad Fazlija, valjda zbog stresa i pritiska, nije bio u stanju pogoditi ni slona u hodniku. Onih koji su išli "da im pozadina vidi puta", bilo je kudikamo više nego sportista. Bruka gora nego ona sa "Jugom 45". Sad sa nesrećnim Fazlijom, "ponosni i pošteni ljudi", zbijaju ogavne šale. Govor kako se pokušao ubiti, ali je promašio sebe za dva metra. U slučaju rata, Fazliju dati neprijatelju, da puca za njih. Nedžad Fazlija bi promašio i prvo pitanje na "Milijunašu". Nedžad Fazlija puca k'o na svadbi. Nedžad Fazlija promaši i kad "bocne" preko fejzbuka. Tako je to kod nas, u zemlji poštenih. Čovjeka se "iscipelari" na smrt kad padne. Ruski i engleski huligani su humaniji od bosanske javnosti, kad čovjek padne, ostave ga na miru. Kad čovjek pokuša potražiti bolji život negdje drugdje, kad hoće pobjeći od bijede, "natakare" se "sa sve" kamerama i mikrofonima na aerodrom i snimaju ga kao kakvog izdajnika i pobjegulju, valjda da čovjeku bude još teže. Prije toga traže da ih se vrati u zemlju mučiteljicu, "zemlju ponosnih i poštenih ljudi".

Kad čovjek kaže "more", takulin (vidi rječnik) kaže "ne more"

U vrhunskom sportu i u umjetnosti, bar dugoročno, nema prevare. Trostruki salto pri doskoku sa vratila, ne može se izvesti slučajno, baš kao ni okretaji na jednoj ručki kozliča. Ne može se napisati knjiga koja će trajati samo zato što se "ubola" dobra tema. Jedva da se sjećamo Dena Brauna i njegovog romana "Da Vinčijev kod". A nije davno prodavan na milione. Jedva da se svijet sjeća filma "Ničija zemlja" ili "Grbavica". Film Andželine Đoli, "U zemlji krvi i meda", filmski svijet nastoji nekako zatrpati i zaprpati, da se takvo smeće ne snima nikad više ni o kome. Znate, to je onaj film u kojem glumi onaj đed koji reklamira sarajevski kiseljak. Čak je i "Andželina - andžeo od Bosne", skontala da pravljenje filmova nije za nju. I sponzoruša filma, nekad Sanela a sad Dijana Dženkins, shvatila je da je bacila 13 miliona i da se ne treba balečiti sa preostalih 150 - 160 koje je otela onoj budali od bankara koji je za te pare mogao kupiti bar hiljadu takvih. Usput, ne viđam više na ekranu ni Valentina Incka, visokog predstavnika. Valjda se do kraja predstavio, pa više nema kome šta dokazati i nema koga u zemlji vrijednih i poštenih ljudi povesti u bolje sutra i prekosutra. Ipak, NVO mafija se ne predaje. Zadnji uspjeh im je bio izlet Svetlane Broz u Ljubuški, sa filmom o Nedži, spasitelju Bošnjaka. U Ljubuškom babac izazvao pravi mali rat. Usput, nigdje odnosi Bošnjaka i Hrvata nisu bili dobri kao u Ljubuškom. Do dolaska Blaža Kraljevića i Svetlane Broz. Postoji i novi radio, zove se "Otvorena mreža". Tu se pomaže oboljeloj djeci, da odu u inostranstvo i da se liječe. Novcem dobrih ljudi kojih još i u Bosni i u Hercegovini ima, za razliku od države koje nikad nije ni bilo, čak ni kad je Kulin Ban potpisivao onu povelju koja je u dubrovačkom, ne u nekom bosanskom muzeju. Usput se, u maniru prave NVO mafije, ugurava i politička ideja, baš kao na Radiju Slobodna Evropa. U međuvremenu, na kućnom "prozoru u svijet", vrti se reklama u kojoj ratni i posljeratni profiter, izborni prevarant i djelitelj poticaja za poljoprivredu bezemljašima, ponavlja kako treba kupovati domaće i kako treba kupovati srcem. Uostalom, možda i ja pokušam, u Intereksu, barem jednu konzervu tunjevine platiti srcem. Evra ionako živog izjede inflacija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.